Kavazović: Genocidom u Prijedoru izdat ljudski rod

Porodice 284 ubijena Prijedorčana danas se opraštaju od svojih najmilijih. Nakon kolektivne dženaze na stadionu u Kozarcu, klanjane su i pojedinačne dženaze, a u toku je ukop žrtava na osam lokacija u okolini Prijedora.

Na šehidskom mezarju Bišćani, nadomak Prijedora, porodice ubijenih dočekale su tabute 77 žrtava.

Tu su ukopani mnogobrojni članovi porodica Hegić, Duratović, Mrkalj, Vojniković, Gazibara, Porčić, Ramulić, Kekić, Avdić, Alagić, Kadirić, Draganović, Mujanić…

Hava Tatarević danas se oprostila od šestorice sinova i supruga, porodica Hegić od oca i pet sinova. Ukopana su 24 člana porodice Kadirić te deset članova porodice Duratović, četvorica braće Mrkalj…

Žrtve su ukopane na osam različitih lokacija u okolini Prijedora: Bišćani, Čarakovo, Hambarine, Rakovčani, Rizvanovići, Zecovi, Skela i Kamičani.

U Kozarcu je klanjanje dženaza-namaza predvodio reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović, a hiljadama okupljenih na komemoraciji su se obratili predstavnici porodica žrtava, predstavnici IZ-a BiH i visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini.

Nakon učenja Fatihe za 283 bošnjačke žrtve, Anti Doliću, jedinoj hrvatskoj žrtvi koja je danas sahranjena, nekoliko hiljada prisutnih odalo je počast minutom šutnje.

Čitajući imena i prezimena žrtava, tabuti su ranije izneseni do kamiona kojima su prevezeni do lokalnih mezarja u selima u okolini Prijedora su obavljene pojedinačne dženaze i sahrana za Antu Dolića.

On je danas, u skladu s odlukom porodice, ispraćen s istog mjesta sa kojeg su isprećene i njegove komšije i prijatelji bošnjačke nacionalnosti s kojima je 22 godine ležao na istom mjestu, u masovnoj grobnici Tomašica, javila je iz Kozarca reporterka Al Jazeere Arduana Kurić.

Husein ef. Kavazović poručio je u Kozarcu kako “smo danas u još jednoj dolini šehida, mjestu koje govori više od bilo kakva govora i mudrih riječi”.

“Danas sa tugom i bolom spuštamo u mir mezarova u njihovoj nevinosti kukavički ubijene Prijedorčane. Danas u Prijedoru i Kozarcu, kao i neki dan u Srebrenici, pa još prije u Vlasenici, Bratuncu i Zvorniku na Drini, svjedočimo dubokom bezdanu u kojem je rođeno zlo zločina genocida. To zlo začeto je u lažnoj svetosavskoj duhovnosti i uzgajano na poljima mržnje. Sablasno je ono i zastrašujuće”, rekao je Kavazović, a prenosi Anadolija.

Podsjetio je kako se, kako vrijeme odmiče, razmjere zla genocida sve više očitavaju od njegovog fizičkog činjenja, čak toliko da ga se počinju bojati i oni koji su ga činili, rekavši da su “oni koji opravdavaju zlo i sami zlo i u duhu svoga bića vide samo sotonin lik”.

“Mržnja i zlo su ništavilo, to je zalazak duha i dolazak tame, bezdan koji se ne dâ premostiti bez Božije pomoći i iskrenog pokajanja. Ne smijemo potcijeniti snagu zla i ne smijemo mu dati ni ono mjesto koje bi nas sputalo da mu se suprotstavimo. Čovjek ima snage da pobijedi zlo. Taj karcinom duše moguće je liječiti vjerom, kajanjem i bogobojaznošću”, poručio je Kavazović.

“Ovdje je počinjen genocid. Zlo koje nas je uznemirilo. To je zločin u koji nismo mogli vjerovati. Ovdje, u Prijedoru, izdat je ljudski rod i ta izdaja još traje u Hagu i New Yorku. Tomašica je i danas slika tog bezdušnog svijeta, njegovo ružno lice, izdajnički i kukavički duh koji se boji da presudi genocidu koji je ovdje počinjen. Možda nećemo upamtiti nakazna lica svih zločinaca koji su počinili genocid nad našim narodom, ali ćemo pamtiti lica onih koji ih nisu osudili za ono što su činili”, rekao je Kavazović.

Vrhovni poglavar Islamske zajednice u BiH istakao je kako se i ramazanski mir muslimana narušava.

“Dušmani nemaju mira i ne daju nam da ovaj mjesec prođe u predahu koji nam je potreban nakon svih kušnji: Usta su im prevelika, a postupci loši. Hoće da nas prestraše, hoće da nam onemile život u ovoj našoj prelijepoj domovini Bosni i Hercegovini”, rekao je Kavazović podsjećajući na poruku iz Kur'ana da su vjernici i vjernice jedni drugima prijatelji i da se snaga nalazi u iskrenoj i dubokoj pokornosti Bogu. 

Porodice: Borba da se zlo nikome ne ponovi

Prisutnima se u ime porodica žrtava obratila Bišćanka Denisa Duratović-Hegić, koja je u ime roditelja, majki, očeva, kćerki, sinova i sestara ubijenih obećala da će do kraja života progoniti one koji su ubili njihove najmilije i da će se neumorno boriti da se počinioci zločina kazne kako više nikada nikoga ne bi zadesila sudbina ubijenih Prijedorčana.

“Rođena sam u mjestu Bišćani koje je jedno od šest mjesta smještenih u nizu na lijevoj obali Sane u kojem sam sretno živjela sve do jula 1992. godine. Imala sam samo osam godina, ali sasvim dovoljno da zapamtim taj krvavi juli i dan kad sam na spratu amidžine kuće pronašla ubijenu majku. Taj juli je obilježio moj i život svih nas kojima su na svirep način ubijeni članovi porodice. Tog 20. jula 1992. za samo dan od tadašnje sprske vlasti pod čijim okriljem se nalazila tadašnja JNA potpomognuta policijsmim snagama, ubijeno je oko 1.850 mještana lijeve obale Sane”, kazala je Denisa Duratović-Hegić.

“Naše komšije šute, školski drugovi šute, svi šute iz reda onih u čije ime pobiše više od 3.200 nevinih Prijedorčana. Da nisu šutjeli 1992, danas bi moje kćerke Nadija i Amela sa mojim roditeljima i ocem moga supruga šetale…”, podsjetila je Duratović-Hegić.

Napomenula je da je ona tog dana izgubila roditelje, djeda i nanu, amidže i njihove sinove.

“Tog dana sam saznala koliko surovi mogu biti ljudi i koliko zla može stvoriti ljudski um kad se pretvori u životinjski. Kako čovjek može reći da je to ljudski um kada se zna da i životinje prave selekciju kada ubijaju. Tog jula u Bišćanima i drugim susjednim mjestima, Rizvanovićima, Rakovčanima, Hambarinama, Čarakovima, Zecovima… nije bilo selekcije, već je naredba bila ubiti sve što je nesrpsko. Takva naredba bila je za cijeli Prijedor i Kozarc. Dvadeset dvije godine čekala sam da saznam gdje su moji roditelji i članovi familije, i moji sugrađani su čekali da saznaju to isto”, napomenula je Duratović-Hegić.

Podsjetila je na otkrivanje masovne grobnice Tomašica, nedaleko od Prijedora, u septembru 2013. godine, rekavši kako je zemlja na svjetlo dana izbacila istinu, “sramotu onih koji su počinili teške zločine i onih koji su to sve nijemo posmatrali”. Zemlja je izbacila tijela ubijenih “koje su zločinci zakopali i na sedam metara dubine misleći da će tako skriti zločine”.

“Naše komšije šute, školski drugovi šute, svi šute iz reda onih u čije ime pobiše više od 3.200 nevinih Prijedorčana. Da nisu šutjeli 1992, danas bi moje kćerke Nadija i Amela sa mojim roditeljima i ocem moga supruga šetale…”, podsjetila je Duratović-Hegić.

Podsjetila je da bi bilo živo 20 članova familije Duratović koji se danas ukopavaju. Majka Hava i njen ubijeni suprug Muharem bi u Zecovima bili okruženi sa šest ubijenih sinova. Ne bi bilo iskopano 30 kaburova u Zecovima, među kojima devet porodice Hopovac. U Bišćanima bi majka Emina i njen ubijeni suprug Abdulah živjeli sretno s pet sinova, kao i druge porodice koje su, umjesto toga, iskopale 77 kaburova.

“U Mrkaljima bi danas bila graja djece. Kasim, Latif, Salih i Fehim bili bi okruženi sinovima koje im pobiše u jednom danu. Petnaest Mrkalja ispraćaju najdraže. Hegići 21 jablana. Majka Safija pomilovat će tabut i trećeg sina…”, podsjetila je Duratović-Hegić i dodala kako sve žrtve šalju jasnu poruku “da moramo biti jedinstveni”.

Podsjetila je da bi komšija Ante Dolić, jedina hrvatska žrtva koja se danas sahranjuje sa 283 ubijena prijedorska Bošnjaka, danas zagrlio svoga sina koji bi došao izdaleka.

Duratović-Hegić je potom kazala kako grad koji su svi oni gradili sa svojim porodicama, danas žrtvama, “oduzima pravo na Dan žalosti”.

“Sram da bude vas koji ste odlučivali o tome da li će danas biti Dan žalosti. Šta ste i koliko učinili da spriječite ubijanje nevinih ljudi, koliko vas istinski dotiče ovaj ispraćaj. Zar mislite da je jedini sud Haški sud, da ćete biti sretni nakon današnjih suza majki, kćerki, sestara, sinova? Zar mislite da će ovaj zločin ostati nekažnjen samo zato jer niste digli svoj glas, a mogli ste. Zločinci, zar mislite da će Tomašica do Sudnjeg dana nositi teret koji ste joj natovarili”, poručila je u ime porodica žrtava.

Nikad ne zaboraviti stradanja

Glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Kozarac Amir efendija Mahić istakao je da se danas vraćaju stravične slike iz 1992. godine.

“Za Prijedor danas nije Dan žalosti, za polovinu države jeste. U ovoj čudnoj zemlji dok se zločinci slobodno šetaju ulicama, sav teret je spao na žrtvu. Odgovaraju za zločin koji nisu počinili. U ovoj čudnoj zemlji radost predstavlja kad majka pronađe neku kost svog sina i muža, a dijete kad ugleda na nišanu ime svog roditelja. Želimo ubicama naših najmilijih da poručimo: Ovaj plemeniti narod srednjovjekovnih dobronamjernih bogumila, oplemenjen časnim islamom, nikome ne želi i nije želio zlo“, naglasio je Mahić.

Kroz suze je poručio svima onima što su “našu braću, sestre i djecu poubijali, a koji im ništa nisu učinili, što su dvije decenije krili njihove kosti nakon što su ih ubili, da im to nikada neće biti zaboravljeno”.

“Na svim mjestima ćemo govoriti i istinu isticati i sve prenositi na buduće generacije. Pravdu ćemo tražiti na svim sudovima, a u konačnu presudu Gospodara ne sumnjamo. Bit ćemo vam vaša najveća noćna mora, dok grijeh ne otplatite”, rekao je Mahić.

Poručio je i onima koji imaju imalo savjesti: “Odvojite se od ubica i nemojte se sa njima izjednačavati”.

“Uprite prste u zločince. Teret njihova grijeha ne treba da nosite”, naveo je Mahić.

Ubijeni goloruki civili

Muftija bihaćki Hasan ef. Makić rekao je okupljenima: “Svako od nas ko je 1992. bio u Prijedoru i Kozarcu mogao je biti u ovim tabutima”, naveo je muftija Makić.

Naveo je kako ga posebno potresa dženaza Sulejmana efendije Dizdarevića, imama iz Čarakova, sa kojim se družio i kojeg je veoma poštovao.

“Efendija Dizdarević je strijeljan sa grupom svojih džematlija ispred džamije u kojoj je služio 20. jula 1992. Mjesec prije toga nazvao me telefonom da me, kao glavnog imama, obavijesti da mi se javlja iz komandnog mjesta srpskih snaga u Čarakovu i da su svi stanovnici predali oružje krajem maja”, naglasio je efendija Makić. 

Muftija bihaćki rekao je kako je krajem maja i cijelo Mataruško brdo predalo oružje.

“Dva mjeseca kasnije srpske snage su ih opkolile, svih šest džemata i u toku jednog dana ubile 1.850 osoba. To su, između ostalog, ovi ljudi koji su pronađeni u Tomašici. Danas im klanjamo dženazu. Pobijen je nenaoružan i nevin narod”, rekao je Makić. 

“Dužnost je živih da traže pravdu, da se bore protiv moralnog sljepila koje je dovelo do ovakvih zločina. Laž i nepravda nemaju budućnost,  jer se samo na istini i pravdi može graditi mir”, rekao je Valentin Inzko.

Istakao je da su oni koji su bili u logoru Omarska osjetili kako se nešto strašno dešava.

“Svi su bili uznemireni. Slijedili su napadi, tuča. Sve smo to preživljavali, ali nismo znali šta se dešava. Tek kasnije smo saznali za sve strahote”, naveo je Makić.

Inzko: Dužnost živih da traže pravdu

Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Valentin Inzko poručio je u obraćanju hiljadama prisutnih u Kozarcu da bi zaboravljanje žrtava značilo ubiti ih drugi put.

“Svi smo danas braća, sestre i rođaci u tuzi i solidarnosti. Ubijeni se danas opraštaju drugi put, a mi smo došli danas da ih ispratimo, da ih ne zaboravimo, jer bi zaborav značio da smo ih ubili drugi put“, rekao je Inzko.

Inzko je istakao kako strahotu zločina počinjenog na području Prijedora nije moguće pretočiti u riječi.

“Dužnost je živih da traže pravdu, da se bore protiv moralnog sljepila koje je dovelo do ovakvih zločina. Laž i nepravda nemaju budućnost, jer se samo na istini i pravdi može graditi mir. Dostavljanje dokaza sudovima važan je dio moralnog oporavka Bosne i Hercegovine od zla koje je pomolilo svoju glavu prije jednu generaciju“, rekao je.

Podsjetio je da “nema samo Haški sud – ima i Božiji sud i tamo je sve zapisano”.

“Prihvatiti putanju i beznadežni argument da zajednice sa različitim pogledima na svijet moraju živjeti odvojeno bila bi uvreda na uspomenu za one koji se danas ovdje ukopavaju. Taj argument doveo je prošlu generaciju do stradanja, ali on neće pobijediti danas“, rekao je visoki predstavnik.

Majke provele noć uz tabute sinova

Porodice, prijatelji i komšije ubijenih od ranih jutarnjih sati počeli su stizati u Kozarac.

Majke, sestre, očevi i brojna rodbina molili su se za njihove najmilije dok su milovali tabute.

Nakon što je obavljen teravih-namaz, zajednička molitva muslimana karakteristična za sveti mjesec ramazan, neke od majki ubijenih Prijedorčana provele su gotovo cijelu noć uz tabute svojih sinova, sve do vremena jutarnje molitve i početka posta, javlja Anadolija.

Današnji ispraćaj je prva kolektiva dženaza i sahrana žrtava stradalih u prijedorskoj regiji u ratu 1992 – 1995.

Nedjelja, 20. juli, proglašen je Danom žalosti u znak sjećanja na prijedorske žrtve samo na jednom dijelu teritorije Bosne i Hercegovine, u Federaciji BiH.

Konvoj sa tabutima sa posmrtnim ostacima ubijenih Prijedorčana, koji je u subotu u ranim poslijepodnevnim satima krenuo iz Šejkovače kod Sanskog Mosta, nakon prolaska kroz Sanski Most i Prijedor stigao je u Kozarac.

Konvoj su u Kozarcu dočekali članovi porodica ubijenih Prijedorčana. U tišini su formirali dva reda od kamiona do ulaza na stadion kako bi na rukama prenijeli tabute sa žrtvama.

Dok su porodice žrtava iznosile tabute iz kamiona, čitala su se imena ubijenih Prijedorčana koji će danas biti ukopani.

Posmrtni ostaci 284 prijedorske žrtve, identificirani uglavnom iz masovne grobnice Tomašica, ranije su ispraćeni iz Identifikacijskog centra Šejkovača kod Sanskog Mosta.

Nedjelja, 20. juli, proglašen je Danom žalosti u znak sjećanja na prijedorske žrtve samo na jednom dijelu teritorije Bosne i Hercegovine, u Federaciji BiH, odlukom Vlade FBiH.

Vijeće ministara BiH nije dobilo inicijativu, tako da 20. juli nije proglašen danom žalosti na cijeloj teritoriji BiH.

Među žrtvama i 12 djece

Najmlađa žrtva je Elvis Šarčević koji je imao 13 godina kada je ubijen. Najstarija žrtva je Salih Kadirić koji je imao 77 godina.

Među ubijenima je i 12 maloljetnika, a njihovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici Tomašica.

Pronađeni su i posmrtni ostaci tri ženske osobe, a najstarija među njima je Đula Duratović (1924) koja je ukopana sa suprugom Husnijom, četiri sina, snahom i unucima.

Dženaza u Kozarcu je klanjana i za deset ubijenih vjerskih službenika, među kojima je i imam Sulejman Dizdarević.

Pripadnici Vojske Republike Srpske su u julu 1992. godine u Zecovima kod Prijedora ubili i šestoricu braće: Senada (1961), Sejada (1963), Nihada (1968), Zilhada (1969), Zijada (1972) i Nishada (1974), kao i njihovog oca Muharema Tatarevića (1939). Pronađeni su u masovnoj grobnici Tomašica i oni će naći vječni smiraj u nedjelju.

Tokom aprila je identificirano i šest članova porodice Hegić, koji su ukopani u nedjelju. Otac je ubijen u šezdesetoj godini, a pet sinova dobi od 25 do 40 godina. To su: Asuf (Abdulah) Hegić (1967), Velid (Abdulah) Hegić (1964), Vehid (Abdulah) Hegić (1960), Ragib (Abdulah) Hegić (1955), Vejsil (Abdulah) Hegić (1953), kao i njihov otac Abdulah (Emin) Hegić (1932).

Za zločine u Prijedoru u Međunarodnom krivičnom sudu za ratne zločine počinjene na teritoriji bivše Jugoslavije (ICTY) i pred pravosuđem u BiH osuđeno je najmanje 30 Srba na zatvorske kazne u ukupnom trajanju više od 230 godina.

Otkriveni deseci masovnih grobnica

Prema podacima udruženja koja okupljaju preživjele žrtve zločina u prijedorskoj regiji i članove porodica žrtava, u ovom kraju je tokom akcija samoproglašene vlasti bosanskih Srba usmjerenih protiv nesrpskog stanovništva nestalo ili ubijeno 3.176 ljudi, dok ih je više od 31.000 prošlo kroz logore i stotine drugih mjesta zatočenja.

Najzloglasniji logori bili su Omarska, Keraterm i Trnopolje. Gotovo 53.000 ljudi je protjerano sa ovog područja.

Nakon rata na području Prijedora otkriveni su deseci masovnih grobnica, a najveća, na mjestu nekadašnjeg rudnika Tomašica, otkrivena je tek prošle godine.

Iz masovne grobnice Tomašica od 3. septembra do kraja decembra prošle godine ekshumirano je 435 posmrtnih ostataka žrtava zločina prijedorske regije, od čega je 275 kompletnih tijela.

Ekshumacije tijela iz Tomašice se nastavljaju, a  pretpostavlja se kako je riječ o jednoj od najvećih masovnih grobnica pronađenih na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata, koja krije tijela više od hiljadu ubijenih.

Izvor: Al Jazeera i agencije