Mladi bez posla i tamo gdje ga ima
Više od 550 tisuća radno aktivnih u Bosni i Hercegovini nema posao. Posebno su poražavajući podaci za mlade, čija stopa nezaposlenosti iznosi 60 posto.
Neosporna je činjenica da ponuda ne može odgovoriti potražnji radnih mjesta. Unatoč tome, za određene poslove ne mogu se naći radnici.
Maja Bradarić studentica je genetike. U Sarajevo je došla iz Maglaja, a uz studij radi i kao financijski koordinator u jednom sarajevskom klubu, gdje je također i konobarica.
“Sretna sam što studiram ono što volim i što sam se pronašla u tome i što mi to jako dobro ide, ali u isto vrijeme me jako nervira i ljuta sam što s tim svojim znanjem neću biti u prilici da doprinesem ovoj državi na kraju krajeva”, kaže Maja.
S fakultetom nešto lakše
Visoko obrazovanje namjerava nastaviti u inozemstvu, a zatim se vratiti. Anes Smajlović, pak, kao frizer radi osam godina, i promijenio je pet radnih mjesta u više zemalja regije.
“Samim završetkom nekog zanata koji sam ja završio momentalno dobivam posao. Naravno, ovisi i koliko truda ulažem u sve to, mogu napredovati i funkcionirati”, kaže Anes.
Statistika kaže da mladih nezaposlenih u BiH s visokom stručnom spremom ima manje no ostalih.
“Ukupno 30 posto su osobe sa srednjom školom, dok svega 6 do 7 posto čine osobe sa fakultetom. Sam taj podatak govori da je mnogo veća konkurencija među onima koji imaju završen zanat ili četvrti stepen obrazovanja, nego osobe koje imaju završen fakultet kojima kraće traje period potrage za poslom, odnosno brže nalaze zaposlenje”, objašnjava Omer Korjenić iz Federalnog zavoda za zapošljavanje.
Posljednjih je godina došlo do masovne ekspanzije privatnih visokih učilišta. Samo u Federaciji ima ih više od 120.
Loša mobilnost radne snage
“Zdrav razum vam govori da ćete, ako postanete povjesničar umjetnosti u gradu koji ima zatvorena vrata svojih najvećih muzeja, posao teško naći. Nameće se pitanje, ako živimo u društvima gdje fakultetske diplome gube na vrijednosti i ne garantiraju radno mjesto, je li vrijeme da se mladi okrenu poslovima srednje stručne spreme i zanatima?”, javlja reporter Al Jazeere Marin Veršić.
Primjerice, na Zavodu za zapošljavanje Federacije BIH i distrikta Brčko, stoje stalno otvoreni natječaji za zapošljavanje radnika za zdravstvenu njegu u Njemačkoj. Početna plaća je 1.900 eura bruto.
No, mobilnost radne snage, čak i u samoj Bosni i Hercegovini je loša. Rijetki su spremni promijeniti mjesto stanovanja i zbog novog radnog mjesta otići živjeti u manju sredinu.
“Problem je zato što su mladi lijeni. To je najveći problem ovdje”, smatra student Senad Šehmehmedović.
“Mislim da više sjede kući i govore nema posla, nema posla, nego što se trude da nađu taj posao”, kaže nezaposleni Nedim Brutus.
Na pitanje bi li bila medicinska sestra recimo, studentica Nuseiba Nazak odgovara potvrdno.
“Što da ne, čistačica, štagod, samo da se zarađuje, ništa nije ispod časti”, kaže Nuseiba.
Ima posla, ne i interesa
Bilo pitanje časti ili ne, radna snaga teško se pronalazi i u mjestima s tradicionalno poznatom industrijom.
“Ako uzmemo Derventu kao grad koji ima razvijenu obućarsku industriju, tu je jako teško naći obućara, mladi nisu zainteresovani za školu koja ih obućava za takvo što. U Prnjavoru, također imamo interesantan primjer gdje imamo razvijenu drvnu industriju, ali teško je naći radnika”, tumači Ranko Markuš, konzultant u posredovanju iz ‘GOPA’.
Za gospodarsku krizu i nezaposlenost, već duže vrijeme učinkovito rješenje nemaju ni države sa zdravijim ekonomskim kretanjima. Zbog neprilagođenog obrazovnog sustava tržištu rada, taj je problem u Bosni i Hercegovini još izraženiji.
Izvor: Al Jazeera