MMF kontra špekulativnih finansija

Piše: Kevin P. Gallagher

Lideri Međunarodnog monetarnog fonda sastat će se ovog mjeseca u Washingtonu na svom godišnjem proljetnom zasjedanju. Posljednji skup skrenuo je s glavne teme zbog krize u eurozoni. Pošto su se te vode (privremeno) smirile, MMF se sada treba uhvatiti ukoštac s “cunamijem” špekulativnih finansija, koji uzrokuje pustoš na tržištu u nastajanju i zemljama u razvoju.

Istraživanje MMF-a pokazalo je da prekogranični finansijski tokovi preplavljuju tržišta dionica i obveznica u zemljama u razvoju, te podižu vrijednosti mnogih valuta. Niske kamatne stope i spor rast u bogatim zemljama, te više kamatne stope i brži rast u zemljama u razvoju stvaraju dovoljno podsticaja kod investitora da povlače novac iz bogatih zemalja i svoje investicije šalju na tržišta zemalja u razvoju.

Krajem 2011. godine došlo je do bijega kapitala kada su se oluje skupile iznad Evrope, dok cunami ponovno povećava tempo i raste u Brazilu.

U periodu neposredno nakon globalne finansijske krize, sve do kraja septembra 2011. godine, prekogranični tokovi kapitala dostigli su predkrizni vrhunac na mnogim mjestima, naročito u Južnoj Americi i Aziji. Zatim, kada se eurozona počela kretati u vrtlogu krajem 2011. godine, morski vjetrovi su promijenili smjer i kapital je odletio iz zemalja u razvoju natrag u “sigurnost” tržišta SAD-a.

Brazilska predsjednica Dilma Rousseff te je nestabilne tokove kapitala opisala kao “monetarni cunami”. Početni valovi djelimično su podstakli aprecijaciju brazilskog reala od preko 40 posto i pokrenuli imovinske mjehure u zemlji.

Izvoznici i njihovi radnici podjednako su počeli gubiti konkurentnost i radna mjesta, te su zahtijevali promjenu. Krajem 2011. godine došlo je do bijega kapitala kada su se oluje skupile iznad Evrope, dok cunami ponovno povećava tempo i raste u Brazilu.

Pretjerana volatilnost

Brazil je agresivno reagirao, uvodeći propise o špekulativnom kapitalu koji ulazi u zemlju. Više puta to je nametnulo poreze na trgovinu dionicama i obveznicama, kao i na derivate. Brazil nije jedini poduzeo takve akcije. Argentina, Kostarika, Indonezija, Južna Koreja, Peru, Tajvan i mnoge druge su to, također, uradile.

U zvaničnom saopćenju sa nedavno održanog samita zemalja BRIC-a piše: “Prekomjerna likvidnost, stvorena agresivnom politikom centralnih banaka u želji da stabiliziraju svoje ekonomije, prelijeva se u zemlje u razvoju, potičući pretjeranu volatilnost u tokovima kapitala i cijenama robe.”

Prekomjerna likvidnost, stvorena agresivnom politikom centralnih banaka u želji da stabiliziraju svoje ekonomije, prelijeva se u zemlje u razvoju.

Rad nove globalne radne grupe, kojom predsjedava, zajedno sa Joseom Antoniom Ocampom i Stephany Griffith Jones sa Univerziteta Columbia, potvrđuje da su te zabrinutosti i reakcije opravdane i neophodne. Međutim, radna grupa je zabrinuta što se zemlje u razvoju bore kako bi efikasno izdržale oluje nastale zbog nedostatka saradnje industrijaliziranih zemalja i nedostatka pune slobode za regulaciju i saradnju, uzrokovanog preprekama u vidu ugovora o trgovini i ulaganju.

Države poput Brazila i Južne Koreje imaju opravdanje za svoju odlučnost da reguliraju prekogranične tokove finansija u svojim ekonomijama i van njih. Globalna finansijska tržišta su ono što ekonomisti nazivaju “prociklička”.

‘Protucikličke’ mjere

Kapitala je previše kada ekonomija dobro funkcionira, a premalo ga je u vrijeme krize. Stoga regulacije tokova kapitala služe kao “protucikličke” mjere za smirivanje tih ciklusa. Novo istraživanje, također, pokazuje da takve mjere mogu ispraviti svojstvene tržišne neuspjehe u svjetskoj ekonomiji i time povećati blagostanje svijeta.

Statut MMF-a zemljama daje slobodu da reguliraju prekogranične tokove kapitala i, također, omogućava saradnju sjever-jug na tom reguliranju. Ekonomisti Maurice Obstfeld i Alan Taylor ističu da su se John Maynard Keynes i Harry Dexter White – glavni kreatori Statuta – složili da bi teret reguliranja špekulativnog kapitala trebale snositi “obje strane”: ne samo primatelji priliva kapitala, već i zemlje odakle taj kapital dolazi.

Kapitala je previše kada ekonomija dobro funkcionira, a premalo ga je u vrijeme krize.

Od 1944. godine, kada je Statut usvojen, do 1970. donekle je i bilo te vrste saradnje. Francuska je 70-ih uvjerila SAD da održe kontrolu nad odlivom kapitala, tako da Francuska ne bi trpjela valutnu aprecijaciju od velikih priliva kapitala iz SAD-a. Tokom istog perioda Francuska je ubijedila Njemačku da pooštri kontrolu na odliv kapitala kako Francuska ne bi trpjela posljedice prekomjernog priliva špekulativnog kapitala.

Uprkos brojnim izvještajima MMF-a i drugih tijela, koji dokumentiraju tešku volatilnost kapitalnih tokova u svjetskoj ekonomiji i zvaničnim izvještajima članica BRICS-a i pojedinačnih zemalja, industrijalizirani svijet nije uspio sarađivati. Taj nedostatak saradnje ironičan je s obzirom na to da su niske kamatne stope u razvijenom svijetu uvedene kako bi se potakao rast i zaposlenost unutar industrijaliziranih zemalja.

U interesu bogatih

Stoga u interesu bogatih zemalja nije prelijevanje finansija u zemlje u razvoju. Tako one zemlje kojima su potrebne investicije za oživljavanje rasta i zaposlenosti to ne dobivaju, a zemlje u kojima previše ulaganja može preplaviti njihovu ekonomiju, dobivaju previše.

Neke zemlje koje bi vjerovatno trebale uvesti propise o tokovima kapitala to ne čine, jer se takve mjere mogu smatrati kršenjem nedavnih ugovora o trgovini i ulaganju. Na udaru svih kapitalnih tokova su zemlje koje su možda prihvatile obaveze o finansijskim uslugama iz Općeg sporazuma o trgovini uslugama – GATS pri Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, koji ograničava sposobnost zemalja da reguliraju prekograničnu trgovinu finansijskim uslugama.

I/ili država može biti uključena u “sporazum o slobodnoj trgovini” ili bilateralni ugovor o ulaganju sa SAD-om, koji zahtijeva da zemlje omoguće transfer svih oblika kapitala – uključujući dionice, obveznice i derivate – u zemlje uključene u sporazum i iz njih, “slobodno i bez odgađanja”.

Neke zemlje koje bi vjerovatno trebale uvesti propise o tokovima kapitala to ne čine, jer se takve mjere mogu smatrati kršenjem nedavnih ugovora o trgovini i ulaganju.

Što se tiče politike, Brazil sa SAD-om nema ugovore o trgovini ili investiranju i preuzeo je samo ograničene obaveze prema GATS-u, dok susjedne zemlje, poput Čilea i Kolumbije koje su, također, pogođene špekulativnim kapitalom, imaju potpisane ugovore i manje mjera za ublažavanje tokova kapitala.

Mnoge zemlje koje su izvor tokova špekulativnog kapitala mogle bi sarađivati sa zemljama u razvoju kako bi usmjerile investicije u njihove ekonomije koje karakterizira spor rast i nedostatak radnih mjesta.

Usklađivanje interesa

Nažalost, prema propisima i ugovorima iz članstva u Organizaciji za ekonomsku saradnju i razvoj i Evropskoj uniji, većini industrijaliziranih zemalja nije dozvoljeno da reguliraju kapitalne tokove.

Ako bi se na sastancima MMF-a industrijalizirane zemlje mogle naći na istoj talasnoj dužini, onda bi mogle uskladiti interese za koordinaciju kapitalnih tokova. Industrijalizirane zemlje se žele oporaviti od krize i nadaju se da će kredit i kapital ostati u njihovim zemljama.

U međuvremenu je svijet u razvoju pozvao bogate zemlje da zatvore brane na tokovima špekulativnog kapitala. Dakle, postoji neko usklađivanje interesa koje bi moglo formirati načine kako da industrijalizirane zemlje prilagode svoje porezne propise i uvedu druge vrste regulacije s ciljem zadržavanja kapitala u svojim zemljama, dok zemlje u razvoju jačaju svoje propise za ublaživanje monetarnog cunamija.

Industrijalizirane zemlje se žele oporaviti od krize i nadaju se da će kredit i kapital ostati u njihovim zemljama.

Kako se lideri MMF-a okupljaju u Washingtonu sredinom aprila, trebali bi ponoviti to da pojedinačne nacije imaju pravo na uvođenje propisa za ublažavanje štetnih posljedica tokova špekulativnog kapitala. Osim toga, industrijalizirane zemlje bi se trebale podstaći da dijele neke od odgovornosti te regulacije, jer u interesu razvijenih zemalja je da zadrže usmjeravanje investicija kod kuće, a ne u inostranstvo. Osim toga, MMF bi se trebao pozabaviti time u kojoj mjeri brojni ugovori o trgovini i ulaganju krše statut MMF-a.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera