Rat u Ukrajini, PTSP u Bosni

Tako daleko, a tako blizu. Rat u Ukrajini vratio je slike Sarajeva i Bosne i Hercegovine u plamenu, izazivajući empatiju, ali i vlastitu zebnju. Bosanskohercegovačko društvo, dok gleda novinske izvještaje iz ukrajinskih gradova, dok posmatra civile koje se sklanjaju od pucnjave i granatiranja, još jednom, i ne želeći, proživljava traume od ožiljaka užasa iz 1990-tih.

Čak i djeca, učenici, pod utiskom su tih događaja. U školi sam vidjela da rade plakat koji uopšte nije na temu rata, već ima veze sa zdravljem, zdravom ishranom, voćem i povrćem, simbolički bojeći limun, žutu boju povezuju sa jednom od boja zastave Ukrajine. Koliko god žuta boja ima veze sa optimizmom i radošću, ona označava oprez. Djecu asocira na zemlju koja proživljava rusku invaziju. Intuitivno je sada povezuju i s opasnošću. Izgleda da i nenamjerno boja može pokrenuti na izgled potisnute traume.

Oni koji kažu da se s vremenom liječi sve ne govore baš istinu, jer činjenično svi koji su proživjeli ratnu traumu od užasa iz 1990-tih tako ne misle. Kod njih taj izraz izaziva ljutnju i bijes. I kod nas samih ako se sjetimo samo stereotipa o “tamo nekom krvavom Balkanu”. Tada, da se htjelo, mogla se spriječiti tragedija. Ukrajina preživljava sličnu agresiju.

Najduža opsada u modernoj historiji

Vjerovatno zbog otupljele svakodnevnice, jurnjave, još se i ne primjećuje koliko je rat u Ukrajini zapravo ponovo probudio PTPS kod Sarajlija, ali građana i građanki drugih bh. gradova. Šutnja i bijeg od posljedica traume itekako su faktori rizika od prenošenja traume, ali sada na drugu generaciju. Mi najbolje znamo kako se sada Ukrajinci osjećaju, jer smo i sami preživjeli najdužu opsadu u modernoj historiji.

Ni oni, kao ni mi, nisu željeli rat, nisu htjeli napustiti svoju zemlju, ali morali su, zbog sigurnosti i straha od još goreg. Nisu, kao ni mi, prihvatali ozbiljno rat, dok ruske rakete, bombe nisu počeli padatgi na njihove domove, škole i bolnice. Svi se teško i u početku mirimo s onim što ne volimo, tako je to i s ratovima. Jer, u njima nema pameti. A posljedice tragova svih ratnih trauma vide se i poslije decenijama…

Već sada se procjenjuje da do 227 miliona osoba koje su preživjele rat ima PTSP. Sistematski pregled PTSP-a i velikog depresivnog poremećaja MDD (2021. godine) u zemljama pogođenim ratom u posljednje tri decenije sugerira da 316 miliona ljudi pati od PTSP-a ili MDD-a uzrokovanog ratom. Skoro polovina ljudi po toj studiji imala je i PTSP i depresiju, a otprilike četvrtina ljudi ima jedno ili drugo.

U samoj Bosni i Hercegovini nema zvaničnih podataka o broju oboljelih od ovog poremećaja; prema bosanskohercegovačkim stručnjacima koji rade na terenu i nezavisnim studijama, više od milion ljudi u Bosni i Hercegovini danas boluje od PTSP-a, zbog direktne traume. Žalosno je što mali broj tih ljudi dobija pomoć. Jedno je sigurno, da su i dešavanja u Ukrajini pokrenula sjećanja na traumu iz bosanskohercegovačke ne tako davne prošlosti, ta neželjena sjećanja svakako da mogu pokrenuti dalju hiperaktivaciju, što dovodi do niza simptoma. I redovito se pokreću iskustvom ili posmatranjem direktnog, ekstremnog nasilja, koje vodi do straha od smrti.

Traume ratne generacije treba shvatiti

A simptomi PTSP-a uključuju, između ostalog, depresiju, noćne more, napade, paniku i disocijaciju. Najčešći predskazatelji budućih simptoma PTSP-a su i poteškoće s koncentracijom i problemi sa spavanjem. Vrlo često kada se izbjegava svako uznemiravanje ono baš pokrene traume iz sjećanja. Koliko god bježali od rata, neki zvuk, miris, drugo mjesto… probudi doživljeno iskustvo. U paketu s dilemama, paradoksima i nemogućnostima idu zajedno i traume.

To što sada ljudi kupuju u većim količinama ulje, brašno, šećer, kafu… sve je to od straha od onoga što je već proživljeno. Tako da ništa nije slučajno. I to je znak nekog poremećaja, straha i panike. Traume ratne generacije treba ozbiljno shvatiti i dati im veću šansu za liječenje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.