Trebamo li birati gdje ćemo koristiti vještačku inteligenciju?

Tehnologije vještačke inteligencije (AI) u proteklim godinama u razvoju napreduju do sada neviđenom brzinom, zbog čega se pitanje njene upotrebe sve češće javlja u diskursu kako svjetskih moćnika tako i šire javnosti.

Poseban fokus je skrenut na pitanje njenog korištenje od pojave ChatGPT-a, koji je “uveo AI na velika vrata” u brojne kompanije i domaćinstva, iako je tehnologija vještačke inteligencije sastavni dio ljudskog života već dugi niz godina.

Iako vještačka inteligencija godinama dokazano unapređuje živote ljudi na brojnim poljima, kako u farmaciji u razvoju efikasnijih lijekova, tako i u medicini pomažući ljekarima da dođu do brže i preciznije dijagnoze i načina tretiranja problema, do upravljanja saobraćajem… odnosno gotovo svakodnevno na neki način dotiče naše živote i na njih utječe, AI je posebno prošle godine polarizirao svjetsku javnost kao malo koja tehnologija ranije.

Prethodnu godinu su na neki način obilježili napori brojnih zakonodavaca da se upotreba vještačke inteligencije ograniči ili čak u potpunosti zabrani, dok su istovremeno ogromni resursi uloženi u njen razvoj.

Posljednji primjer “udara” na upotrebu vještačke inteligencije dolazi iz Kanade, gdje je tamošnji savezni sud zabranio sudijama korištenje AI-a u procesu donošenja odluka.

Sud je na svojoj web stranici naveo da AI ima moguće prednosti, kao što je ubrzavanje postupaka, ali i da ima potencijal da naruši nezavisnost sudija i povjerenje javnosti u pravosudni sistem.

Zabrana i dozvola

I tu se postavlja pitanje: da li je licemjerno braniti upotrebu tehnologije vještačke inteligencije u određenim oblastima, dok istovremeno od nje tražimo da nam unaprijedi život ili čak ga spasi u drugim sferama.

Milan M. Milosavljević, redovni profesor Elektrotehničkog fakulteta i Univerziteta Singidunum u Beogradu, specijalni savjetnik za vještačku inteligenciju u beogradskom Institutu Vlatakom te dopisni član Akademije inženjerskih nauka Srbije, ističe da navedeni primjer pokazuje da se tehnološki razvoj ne može odvijati izvan socioekonomskih i političkih datosti aktuelnog trenutka.

Kako kaže, jedan od važnijih aspekata ove interakcije je tenzija koju izaziva utjecaj naučno-tehnološkog razvoja na temeljnu strukturu moći date epohe.

“Još uvek živimo u vremenu u kome samo pet profesija zahteva polaganje odgovarajuće zakletve: vojska, sveštenstvo, lekari i farmaceuti, sudije i notari, računovođe i revizori.”

Kao razlog za to, profesor Milosavljević prenosi odgovor koji je dao GPT-4 na njegov upit, prema kojem se „time osigurava visok standard stručnosti, etike i odgovornosti u ovim profesijama kako bi se zaštitila javnost i osiguralo povjerenje u njihov rad“.

Međutim, dodaje stručnjak sa pet decenija iskustva u istraživanju vještačke inteligencije, pažljivija analiza pokazuje da se radi o profesijama koje su ključne za održavanje moći vladalaca i osiguravanja njihove materijalne sigurnosti.

Prednosti i mane

“Zbog toga se donošenje odluka u ovim delatnostima, prema mom mišljenju, nikada neće prepustiti veštačkoj inteligenciji. Deluje paradoksalno da su neke od ovih delatnosti, na primer sudstvo, vrlo podložni dobrom formalnom modelovanju, a samim tim i vrlo pogodne za AI sisteme. Setimo se samo da je Gottfried Wilhelm Leibniz, poznati nemački matematičar, filozof i logičar, doktorirao pravo na Univerzitetu u Altdorfu 1666. godine pokazujući da je teorijski i praktično moguće automatizovati donošenje sudskih odluka. Interesantna je opservacija da GPT-4 ne zna za ovu činjenicu.”

Kako bi istakao koliko AI može biti prednost, profesor Milosavljević navodi da su automatizirani medicinski dijagnostički sistemi danas u prosjeku tačniji od tradicionalnih ljudskih ljekarskih dijagnoza.

Međutim, lako je upasti u zamku pa vještačku inteligenciju zamisliti kao hladnog, proračunatog robota lišenog ikakvih emocija, koji sve svoje odluke donosi zasnovano samo na nespornim činjenicama, odnosno na osnovu “jedinica i nula”.

I dok je takvo mišljenje u teoriji istinito, zaboravlja se da je vještačka inteligencija obučavana na osnovu ogromnog broja podataka iz baza širom svijeta, čime je, kako je to i zabilježeno, podložna da usvaja pristranosti i predrasude korisnika sa interneta, što može biti potencijalno opasno.

Sam UNESCO priznaje da je upotreba vještačke inteligencije u pravosudnim sistemima širom svijeta u stalnom porastu, čime se dovodi do niza etičkih pitanja koja treba istražiti.

Prema tvrdnjama ove agencije Ujedinjenih naroda, AI bi vjerovatno mogao bolje procijeniti slučajeve i primijeniti pravdu na bolji, brži i efikasniji način od sudija.

Metode vještačke inteligencije potencijalno mogu imati ogroman utjecaj u širokom rasponu područja, od pravne profesije i pravosuđa do pomoći pri donošenju odluka zakonodavnih i upravnih javnih tijela.

Etički izazovi

Primjera radi, mogu povećati efikasnost i tačnost pravnih zastupnika u savjetovanju i tokom parničnih procesa, s nizom benefita za same advokate, njihove klijente i društvo u cjelini. Dodatno, postojeći softverski sistemi namijenjenih sudijama za upotrebu mogu se nadopuniti i poboljšati alatima vještačke inteligencije za podršku u donošenju novih odluka, a taj trend prema sve većoj upotrebi autonomnih sistema opisan je kao automatizacija pravde.

UNESCO navodi i da neki tvrde da bi vještačka inteligencija mogla pomoći u stvaranju pravednijeg krivičnog pravosudnog sistema, u kojem bi mašine mogle procijeniti i vagati relevantne faktore bolje od ljudi, koristeći njegovu brzinu i obradu velike količine podataka. AI bi na osnovu toga donosio odluke na temelju informiranih odluka lišenih bilo kakve pristranosti i subjektivnosti, smatra veliki broj zagovornika upotrebe ove tehnologije u pravosuđu.

Ali isto tako, bitno je naglasiti da postoji niz etičkih izazova vezanih za upotrebu ove tehnologije.

Prije svega, sporan je nedostatak transparentnosti AI alata tako da AI odluke nisu uvijek razumljive ljudima.

Ujedno, vještačka inteligencija nije neutralna, odnosno odluke temeljene na vještačkoj inteligenciji osjetljive su na netačnosti, diskriminatorne ishode i niz pristranosti, bez obzira da li se radi o diskriminaciji na osnovu boje kože, vjere, spola ili drugih faktora. Naučena na osnovu loših, nepravednih prethodnih odluka i literature, tehnologija AI-a je sklona da usvoji te iste predrasude, koliko god ona bila “hladna i proračunata”. I sami autori te inteligencije potencijalno mogu imati utjecaj na način njenog zaključivanja.

To dovodi do pitanja: gdje je onda etički i moralno opravdano koristiti ovu tehnologiju, odnosno gdje možemo AI koristiti bez ikakvih bojazni, te da li ćemo ikada prevazići ove dileme i biti spremni u potpunosti prihvatiti vještačku inteligenciju kao “punopravnog člana društva”?

Profesor Milosavljević navodi da je više puta isticao vrlo važan etički postulat, a to je etička neutralnost svake tehnologije.

“Jednostavnije rečeno: svaka tehnologija se može upotrebiti i na korist i na štetu čovečanstva. Fuzionisani senzorski sistem jednog savremenog drona, čije užasne efekte vidimo u borbenim dejstvima u Ukrajini, je sa algoritamskog stanovišta potpuno ekvivalentan sistemima koji se koriste za masovni screening stanovništva u cilju ranog otkrivanja opasnih oboljenja (recimo karcinoma dojke) i samim tim spašavanja miliona života.”

Zbog toga je zloupotreba bilo koje tehnologije, a pogotovo vještačke inteligencije kao jedne od najnaprednijih u našem historijskom razvoju, određena nivoom razvoja svijesti i nesumnjivih moralnih načela humanosti date epohe.

“Istorija pokazuje da je čovečanstvo gotovo uvek padalo na ovom ispitu. Da li možemo očekivati pozitivan zaokret u bližoj budućnosti? Iskreno sumnjam, prateći trag raspadanja međunarodnog pravnog sistema i njegove potpune zavisnosti od volje trenutnih hegemona”, zaključuje Milosavljević.