Enver Čolaković, književnik koji je spojio dva svijeta – bosanski i mađarski

Kada je nakon 90 godina, iz rukopisne zaostavštine, objavljen roman Melun, Enver Čolaković je ponovno postao aktuelan pisac. Knjiga se pojavila u knjižarama, a mnogi su se počeli pitati kako je moguće da jedan roman gotovo cijelo stoljeće „leži“ neobjavljen.

Sudbina te knjige, prema svemu modernističke, a danas čak i pomalo anahrone, nalik je životu Envera Čolakovića koji je u vrijeme socijalističke Jugoslavije bio pisac „dobrano skrajnut u stranu“. I s pravom, reći će i pisati nekolicina onih koji su se bavili njegovim “slučajem”, jer Enver Čolaković je bio kolaborator nacizma.

Rođen je u izuzetno bogatoj, plemenitaškoj, begovskoj porodici. Majka mu je bila Mađarica i Enver Čolaković je bio svojim rođenjem i prirodnim habitusom – hungarist. Pisanjem se počeo baviti već kao dječak, a izražavao se uporedno na oba „maternja“ jezika – mađarskom i bosanskom. Ubrzo je počeo pisati i na njemačkom, pa je svojevremeno bio jedan od rijetkih prirodnih bilingualista, koji je svoja jezička znanja širio učenjem i proučavanjem evropskih književnosti.

U godinama pred izbijanje Drugog svjetskog rata Čolaković je objavljivao u periodici, originalnu literaturu i mnogobrojne prijevode, a važio je, odnosno slovio, za obrazovanog i proevropski orijentiranog intelektualca. Kako će se vidjeti iz njegovih kasnijih, složenijih djela mnogo se interesirao za historiju Bosne i njen specifični „muslimanski“ svijet. Socijalno veoma senzibilan interesirao se za život svojih sugrađana, opisujući njihove političke dileme i socijalne nedoumice.

Kulturni ataše NDH u Budimpešti

Mnogo godina kasnije, kada je već počeo svoditi sve svoje životne račune, pisaće da ga je želja da spasi od nestajanja taj specifični idiom bosanskog jezika nagnala da napiše roman Legenda o Ali-paši. Objavljen tokom Drugog svjetskog rata roman je, na mnogo načina, značio prekretnicu u životu Envera Čolakovića. Nagrada Matice Hrvatske značila je društveno priznanje i veliki ugled u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, a na lovorikama novostečene slave Čolaković prihvata da bude kulturni ataše NDH u Budimpešti.

Vrijeme je to, da malo kontekstualiziramo, kada kolaboratorski mađarski režim Miklosa Horthya provodi najveći pogrom Jevreja i stupke mijenja demografiju zemlje. Zašto je Čolaković pristao da bude „ambasador“ jedne kolaboracionističke tvorevine, kakva je bila NDH, u drugoj, kakva je bila tadašnja Mađarska, i do danas ostaje tajna. Posebice je to pitanje zagonetno kada znamo da je pisao i socijalno angažiranu književnost i da u svom pisanju nije promovirao rasističke teorije, niti je bio osoba koja je veličala Hitlerovu ideologiju.

U poslijeratnoj Jugoslaviji bio je, u neku ruku, anatemisan pisac. Nije bio formalno osuđivan, ali je bio prinuđen na „javnu šutnju“. Nove vlasti udaljile su ga od svih umjetničkih i intelektualnih tokova, osuđujući ga na marginalnost i šutnju. U nekim svojim uspomenama, koje su objavljivane nakon sloma Jugoslavije, žalio se na ponašanje nekadašnjih prijatelja, koji nisu imali dovoljno ljudske snage da se kod komunističkih vlasti zauzmu za njega.

Postoji legenda, dosta autentična, da je Miroslav Krleža iznimno cijenio djelo Envera Čolakovića i da je nekoliko puta pokušao kod partijskih struktura urgirati da se „popravi“ građansko stanje anatemisanog pisca. Bezuspješno, posebno nakon objavljivanja Rezolucije Informbiroa kada je svako, pa i Krleža, morao voditi dosta računa o vlastitoj sigurnosti i statusu u društvu.

Dvije velike opsesije

Dvije su velike teme, ili opsesije Envera Čolakovića, posebno vidljive u njegovoj književnosti. To su Mađarska i Bosna, dva svijeta koja je svojim porijeklom spojio u kulturnom biću i spisateljskoj praksi. Bosna je bila njegovo duhovno utočište, a Mađarska njegovo intelektualno pribježište. U Bosnu je „odlazio“ tražiti teme i motive svojim djelima, a mađarsko obrazovanje pomagalo mu je da za svaku priču pronađe najoptimalniji glas.

Legenda o Ali-paši njegovo je najuspjelije i najuspješnije djelo, a priča smještena u „mitsko“ jednako koliko i historijsko vrijeme osmanskog Sarajeva oduševljava čitaoce duže od osam desetljeća. Ta je knjiga uspjela ono što je malo kojoj drugoj – zarobila je maštu generacija svojih čitalaca, stvarajući od nama poznatih pejzaža kulise nalik onima iz priča o 1001 noći. To je, kada se pažljivo analizira, i roman o socijalnim nejednakostima i priča o glorifikaciji najpozitivnijih ljudskih ideala. Samo je u romanu, kakav je Legenda o Ali-paši, Alija Lepir, njegov glavni junak, od fizičkog radnika mogao da se uspne do neslućenih državnih i društvenih visina.

Nedavno objavljeni roman Melun daje sasvim novu perspektivu na život i djelo Envera Čolakovića. Taj je roman, kako je sam autor napisao u bilješci, od uništenja tokom Drugog svjetskog rata, spasio Hamid Dizdar, stariji brat pjesnika Maka, i sam pisac i vrhunski intelektualac. Dijelove koji su bili uništeni, prisjeća se Čolaković, pisac je „po sjećanju“ rekonstruisao nekoliko decenija kasnije.

Osim toga, načinio je i jezičko-stilske preinake kojima je prosede osavremenio i učinio prijemčivijim. Književna kritika tek treba da valorizira „novi“ Čolakovićev roman, ali u kulturnim krugovima Bosne već se nekako ispotiha govori kako bi ovaj roman, da je objavljen kada je i napisan, vjerovatno usmjerio bosansku književnost u sasvim drugom pravcu.

Enver Čolaković je umro sredinom augusta 1976. godine od posljedica srčanog udara. Umro je u samoći i izolovanosti, nedovoljno priznat kao pisac i neprepoznat kao jedan od najvećih intelektualaca svog vremena. Moguće s velikom gorčinom i razočaran, ali to je samo naknadna pretpostavka o kojoj nema dovoljno autentičnih dokaza. Ono što je zanimljivo, u životu sazdanom od zanimljivosti, jeste da je Enver Čolaković ostavio iza sebe ogromnu rukopisnu građu, koja se objavljuje, letimično i nesistematski, evo već gotovo 50 godina od piščeve smrti.

Pitanje njegove endehazijske kolaboracije i dalje je ostalo nedovoljno rasvijetljeno, a na pitanje u kojoj je mjeri podržavao ideje Nezavisne države Hrvatske još nije odgovoreno. Činjenica je, nepobitna, da je bio dio kolaboracijskog aparata i da je obnašao dužnost endehazijskog kulturnog atašea u najmračnije doba evropske historije ne treba se ignorisati i umanjivati. Svoje je pogrešne odluke i životne stranputice, kao najteži grijeh, okajavao sve do smrti.