Čelebić: Ovdje su svi zacopani u veličine

Teško je ukratko i jednostavno predstaviti čovjeka renesansnih interesovanja Gojka Čelebića. Trenutno ambasador u Ministarstvu vanjskih poslova Crne Gore i nerezidentni ambasador u Egiptu.

Prije toga, ministar kulture Crne Gore, ambasador u Argentini, Urugvaju, Paragvaju, diplomata u Japanu i Njujorku… Pisac – u žanru romana, pripovijetke, eseja, drame, poezije, teorije književnosti, diplomatske literature.

Čelebić je romanopisac, sklon tradicionalnom filozofskom romanu. Ipak, njegova književno-istorijska interesovanja povezana su sa evropskim barokom i aspektima koji se odnose na južnoslovenske jezike i kulturu, posebno stvari koje se bave srednjovjekovnim i baroknim Kotorom.

Početkom devedesetih Čelebić je zaslužan za dva antologijska projekta: Književnost Crne Gore od XII do XIX vijeka u 23 toma i edicije Roman u Crnoj Gori u 20 tomova. Autor je Kotorskog misala, dugometražnog dokumentarno-igranog filma, za koji je scenario i režiju uradio 2018.

Kotorski misal jedna je od najstarijih knjiga, koje su bile u upotrebi na tlu današnje Crne Gore, počev od 12. vijeka. Od Kotorana je, na stranicama misala, lično pomenuto 143 imena – uglavnom slovenska, a manuskript sadrži i podatke o društvenim, vjerskim i političkim prilikama srednjovjekovne epohe na prostoru današnje Crne Gore.

Uslijedio je ove godine Katalog Balšići, dugometražni igrani film, čiji je scenarista i režiser.

Gojko Čelebić govori o svom radu i mnogobrojnim interesovanjima, Pragu, kafani u kojoj je upoznao Bohumila Hrabala…

• Kako ste otkrili Kotorski misal i došli na ideju da snimite dokumentarno-igrani film o tom rukopisu neprocjenjive vrijednosti? Šta Misal znači za kulturu ovog kraja, za nasljeđe naroda koji danas živi na ovim prostorima?

– Snimao sam naše rukopise sa Dioklitskog jezera (Skadarskog jezera prim. aut.) u Vukovoj zbirci, u Državnoj biblioteci Njemačke, kad tamo!… Misal je otpretala moja supruga, Lenka Blechová, klasički filolog i paleograf, raščitala ga i sa naučnom studijom priredila za štampu. Držao sam u rukama manuskript koji je 600 godina služio za misu u crkvi Sv. Jakova od Lođe u Kotoru, a od Vukova doba leži u Njemačkoj. Tada sam odlučio da mu napravim film koji sam snimio u Hajdelbergu, Vajmaru, Jeni, Berlinu i u konclogoru Terezin u Češkoj. Misal predstavlja ono rano evropstvo, izvorno i presholastičko u čijim temeljima leži mali Kotor.

• Da li ste već imali iskustva sa filmom? Da li je bilo zahtjevno ispričati priču o neobičnoj sudbini srednjovjekovnog rukopisa i opisati sva njegova lutanja i priključenija?

– Prag je grad filma. Tu sam zakoračio prije 36 godina. Imao sam divne učitelje na Akademiji: Jaroslav Vostrý, Jan Císař, Alois Bejblík, Jaroslav Hornát, ali i u pivnici: Bohumil Hrabal… Ne smijem se zapitati koliko im dugujem. Oni su me naučili da je umjetnost priča, koju živ čovjek priča živom čovjeku, i ja sam oživio manuskript iz 12. stoljeća tako što sam rukopisu stavio repliku u usta: “Ispričaću vam priču o samom sebi, baš kao što to rade ljudi, dolje, na zemlji…”

• Nakon Misala, uslijedilo je dugometražni film Katalog Balšići. Otkuda interesovanje za ovu srednjovjekovnu dinastiju?

– Muževni zetski vladari Balšići nose svoju zemlju kao puž kućicu, čas su ovdje čas tamo, hrabri, okrutni, ambiciozni, tašti, diplomate s rukom na maču, ženskari, suknjogonci i suknjodizači… A ni zlato im nije mrsko – kud ćeš bolji štof za film?

• Koliko dugo i gdje ste snimali, koliko je prethodnog istraživaja ovaj posao iziskivao?

– Balšiće sam snimio kao blitzkrieg u Hebu, gradu na granici Češke i Njemačke, u zamku jednog njemačkog cara koji se nije nećkao na kobasice i pivo. Naposlijetku, u Zapadnočeškom pozorištu Heb. Ove godine su slavili 145 godina postojanje svoje kuće pa su mi otvorili vrata i počastvovali me da snimam u enterijeru.

• Zašto Vam je, od osmorice Balšića, u fokusu baš Balša II?

– Slab je na učenjake i žene. Okružen je zapadnjacima, žena mu je strankinja, grčka  princeza, zdravlje mu je načeto, Dubrovčani ga glade trnovim vijencem a on, unatoč svemu, udara na bosanskog kralja Tvrtka koji je jači od njega da mu uzme Kotor. Tu sam ga lovio.

• Spojili ste nespojivo – dubrovačke povelje Balšićima i balšićke Dubrovčanima iz 14. stoljeća sa filmom, kako se iz toga desila filmska priča?

– Kad sam pisao scenario rekao sam sebi: izoluj neodlučnog Balšića sa ženom, ćerkicom i pretvornim savjetnicima na jednoj strani, a baci ga među protivnike na drugoj, i to će biti dovoljno da upali fitilj. Dodaj malo finog dubrovačkog začina, ljekari, spletke, šolde…

• Vaša vokacija je, i pored filma, prvenstveno pisana riječ, žanrovski raznolika.

– Umjetnika određuje mnogo toga: rani ukusi, vaspitači i jezik, ishrana, žene, putovanja, politika, kostimografija, raspored gluposti i banalnosti oko njega, smijeh, uloga riječi… Mene je odredila uloga riječi u dva različita svijeta, u patosa punom balkanskom grmlju, i u kritičkom zapadnjačkom egoizmu, uvukla me u babilonsku pometnju žanrova i eto belaja, što bi rekli u Bosni…

• Književno-istorijski, bavili ste ste temom književnosti i pismenosti od Crnojevića do Petrovića, razdobljem koje je za skoro sve nas prije Vašeg rada bilo praznina, prekid kontinuuma, a Vi ste ga znalački popunili i sve nas iznenadili.

– Mene interesuje kriza. Tih trista godina jesu provalija, ali jezik je nekako uspio da isplete most makar od paučine, počev od staroslovenskog, koji je bio svjetski, preko epike, tog rezervnog položaja jezika i naroda u krizi, zatim preko slovinskog jezika ranih Bokelja  pa dalje… Književnost je i danas u krizi, riječ je izlinjala, oglodana, osmuđena, guši je slika, živimo u eri spektakla, no pismenost ipak moraš prenijeti u sjutrašnjicu makar preko onog mosta od paučine…

• Odakle zanimanje za ovo razdoblje i minorne autore?

– Duh se ne njeguje samo na veličinama, na ekscesima, uključiv genijalne ekscese, već ga hrane i poje procesi. Ovdje su svi nešto zagledani i zacopani u veličine, u korifeje, u divove a red je da se neko pokloni i malom čovjeku. Nije ni minoritet za bacanje.

• Zapisali ste: ‘Manastirci su bili jedina ostrvca pismenosti u divljini Balkana’. Kako ste ih otkrivali, te ljude koji su premostili provaliju između smrti staroslovenskog, s jedne strane, i rođenja modernog baroknog vijeka sa druge strane?

– Preorao sam ponudu pismenosti, što će reći, u nedostatku univerziteta od Crnojevića do Petrovića, iščitao manastirsku kulturu i kombinovao je sa rezervnim planom neoficijelnog oralnog stvaralaštva. Draperiju mi je činila krupna uloga Boke Kotorske u povijesti južnoslovenske emancipacije, i eto, zrno po zrno od minornih autora dobio sam ono u šta vjerujem – procesni karakter mišljenja na ovom tlu. Zrno po zrno pogača – kaplja po kaplja Morača!

• Radoslav Pop, Nikifor Jeromonah, Božidar Vuković Podgoričanin, Mojsije iz Budimlja, Jovan Dijak, Dimitrije iz Malinska… samo su neki od njih. Šta je tanka crvena nit koja ih povezuje? Jezik? Pripadnost vizantijskom komonveltu, pandanu današnjoj EU?

– I ja bih tako nekako rekao, s tim što vegetacija i sokovi EU ovdje teku odvajkada, više nego što mi znamo, više nego što nam oni otuda priznaju.

• Koliko je značajna ta naša heteroglosija iz koje s podjednakim pravom progovaraju minorni manastirski pisci u 16, rani Bokelji u 17. i rani Petrovići u 18. vijeku koji pišu svoj tekst, a misle na svoju državu?

– Kad neko veli u povijesnom smislu Crna Gora, ako je dobronamjeran, on misli država i pismenost, a nosioci stvarno jesu minorni vjerski pisci, rani Bokelji i najzad Petrovići. Svi su oni protagonisti pismenosti i kriticizma, a ne usmenosti i fanatizma. Zato je bitno višeglasje, polifonija, tolerancija.

• Vratimo se drugačijem Vašem stvaralaštvu: oprobali ste se u žanru romana, pripovijetke, eseja, drame, poezije, teorije književnosti, diplomatske literature…

– Pisanje je, u stvari, disanje. Ja najviše volim onaj blagi dah romana, nalik vjetriću u lovćenskoj dubravi i huku borova u zamagljenoj pustopoljini Južne Češke… U Pragu sam napisao romane Ubistvo A. G. W. i gonjenje, na primjer, i Zrela Herta, ali sam Pseudo ipak pisao u Južnoj Češkoj na hacijendi mojih rođaka… Romani su samo različite vrste vjetrova. Oslušnite. Naklonite uho, čujete li taj huk…?

• Najnoviju knjigu Naši pisci i njine aure otvara esej o popu Dukljaninu zasnovan na komparativnom postupku između Šekspirove Bure, i Dukljaninovog srednjovjekovnog romana Vladimir i Kosara, ‘njegoševskoj tradiciji’, Stefanu Mitrovu Ljubiši, piscu i diplomati, Vašem svojevrsnom prethodniku u obje branše, i ‘Seksualnosti u ratu’, poglavlja posvećenog Miodragu Bulatoviću. Kako je nastala ovako komponovana knjiga?

– Knjižica Naši pisci i njine aure nastala je u dokolici nad tradicijom. Tradicija radi za pisca. Izvjesno, Shakespeare piše Buru u zimu 1612. na svom ognjištu u Stratfordu, kada bijaše došao kući da pokopa svoga mlađeg brata Gilberta, a ima u rukama sinopsis Vladimira i Kosare. Radnja mu se poklapa. Uticaj ovog djela na Buru uočio je bizantolog Henri Grégoire, 1936. godine, a dokaze je  privela kraju moja minornost, prije koju godinu, pošto je Peter Ackroyd iznenadio Engleze otkrićem Gilberta Shakespearea i zavičajnim ambijentom korote u kom je pisana Bura. Pjesnik je čitao Richarda Knollesa, Istoriju Turaka te je znao ponešto o Budvi, Ulcinju, Kotoru. Crnjanski je pisao o tome u NIN-u. Toliko puta sam čuo Shakespearea na sceni kako govori češki, njemački, francuski, španski da preko ovoga nisam mogao preći u želji da čujem pokoju srpskohrvatsku riječ iz njegovih usta. Uostalom, imao je još ranije iskustva sa našim krajem, jer je iz antologije svog druga, Thomasa Lodgea uzeo dva soneta kotorskog renesansnog pjesnika Ljudevita Paskvalića, malkice ih našminkao i po starom dobrom baroknom običaju potpisao svojim imenom.

• Službovali ste kao diplomata u latinskoj i sjevernoj Americi, Japanu, nerezidentni ste ambasador za Egipat, živite na relaciji Podgorica – Prag, bili ste crnogorski ministar kulture, bavite se nevjerovatno širokim dijapazonom kulturnih tema… Kako sve to objedinjava i savladava jedan čovjek, ko je, ustvari, Gojko Čelebić?

– Eto, znao sam da me čeka to pitanje na kraju, kao što golman zna da ga čeka penal u 90. minutu… Znate, kad je Gagarin uzletio na Mjesec čitav svijet je bio u transu, pitali su ima li išta ovome ravno?… Ima, odgovorio je legendarni golman Lav Jašin. Kad odbraniš dobar penal. Rekoh li – minorni svjetovi nisu za bacanje – prema tome, imam alibi! Ne pišem ja tako mnogo, kao što izgleda, nego pišem objema rukama, sa perom u desnoj i u lijevoj, kako je govorio Lope de Vega, pa se to nabudži… Umijem i ja biti lijen, ne pada iver daleko od klade!

Izvor: Al Jazeera