Bursać: Džaba prijetite Ani, rekla je istinu, Srbija se dosrbljava

Prošlog vikenda u Dubrovniku je održan peti po redu humanistički festival REBEDU. On okuplja najvažnije regionalne novinare, pisce, povijesničare, kolumniste, mislioce, javne radnike…

Kako je napisao u uvodu svoje kolumne Boris Pavelić, “od 2019. godine na ‘Rebeduu’ se svakog ranog proljeća, najčešće u ožujku, okupljaju kritički intelektualci i intelektualke iz regije, pa u atmosferi uvažavanja pronalaze i predlažu načine kako dobru volju uzajamnog razumijevanja proširiti i izvan uskog kruga istomišljenika, na društva bivše Jugoslavije kronično oboljela od nepovjerenja, isključivosti, nesnošljivosti i teške, mučne mržnje.“

Kriva zbog istine!

Ove godine Predsjednica Nezavisnog društva novinara Vojvodine, sjajna novinarka Ana Hegediš Lalić bila je među nekoliko gošći i gostiju iz Srbije u Dubrovniku.

Ana je na svojoj sesiji govorila istinu i samo istinu. Bio sam prisutan i nema te manipulacije, a koja se provukla kroz radikalne srbijanske, pa i desničarske hrvatske medije koju neću moći opovrgnuti.

A evo što je i bilo:

Ana Lalić je na tribini “U raljama nacionalizma” konstatirala da je u Vojvodini neprestano na djelu “dosrbljavanje” i “galop srpskog nacionalizma”.

“Mi u Vojvodini gotovo svakodnevno doživljavamo izvjesno dosrbljavanje. Crkve nam niču u svakom kvartu, i to ne u stilu pravoslavnog baroka koji je karakterističan za Vojvodinu, nego u vizantijskom stilu. Vojvodina jeste još uvijek multietnička, ali vrši se demografski inženjering, Republika Srpska ima svoju ‘republiku srpsku’ u Vojvodini”, kazala je ona.

I suštinski, upotrijebila je pravu riječ, dakle “dosrbljavanje“. Jer ono što se sa Vojvodinom dešava u zadnjih tri, četiri decenije, a pogotovo u posljednjih desetak godina jeste dosrbljavanje. Od naseljavanja autonomne pokrajine stanovništvom iz entiteta Republika Srpska, preko pokušaja preumljavanja u obrazovnom sistemu, pa do bjesomučnog rada Crkve Srbije na stvaranju neke “nove Republike Srpske“.

Crkve kao trafike

A da ovo nisu puke tlapnje, i da nije riječ o nekoj paranoji, Lalićeva je navela kao primjer „dosrbljavanja“ da srbijanska vlast pokušava iz javnog govora potpuno da izbaci riječ „Vojvodina“, insistirajući na „Severnoj srpskoj pokrajini“, i dodala kako latinica nestaje iz javnog prostora, posebno tamo gdje žive pripadnici drugih nacionalnih zajednica.

Sušta istina! Istina koju bi nekako srpski nacionalisti da sakriju, ali koja se, makar preko ovih heroina poput Ane Lalić, probija i dolazi na vidjelo u širem području regiona.

No ono što je najviše iziritiralo tastatura četnike i ostalu nacionalističku bratiju bila je konstatacija Predsjednice Nezavisnog društva novinara Vojvodine da je u Novom Sadu trend da „crkve niču kao trafike“, a što nikako nije motivisano religijskim potrebama, već služe isključivo kao “simbol političke osvete lokalne vlasti prema građanima za koje su procijenili da nisu ‘dovoljno veliki Srbi’ po njihovim gabaritima.“

I opet suština! Srbizacija, ona crkvena, multietničke Vojvodine jeste uriniranje i obilježavanje terena i discipliniranje multietničkih zajednica ovog podneblja, koje moraju znati svaki dan da je Crkva Srbije superiorna i da joj po nekom izmišljenom pravu pripada ta teritorija sa pratećim stanovništvom.

Linč u realnom vremenu

Ono što je nakon toga uslijedilo, predstavljalo je pravi linč sa svim njegovim karakteristikama. Prvo su Vučićevi tablodi, inače zaduženi za medijski odstrel, upalili svoje motore zla i počeli su bljuvati mržnju i po Ani i po drugim učesnicima ovog sjajnog skupa.

“Antisrpsko ustaško orgijanje u Dubrovniku: Gošće iz Srbije pozivale na komadanje Srbije i ubistvo Vučića!“, piše 24.sedam.

“Novinarka tajkunske Nove S i predsjednica takozvanog Nezavisnog udruženja novinara Vojvodine (NDNV) Ana Lalić Hegediš se posebno istakla bestijalnim izlivima antisrpstva, a u njenim izjavama ima i elemenata krivičnog djela i podrivanja teritorijalnog integriteta i ustavnog poretka Republike Srbije, obzirom na to da je izjavila da za nju Vojvodina i nije Srbija?! Tajkunska autošovinistička novinarka je također sramno izjavila da u Vojvodini pokušava da se izbori za naciju u nastajanju, vojvođansku naciju. Ne samo da ponosno i eksplicitno zagovara separatizam, već vređa sve pripadnike srpskog naroda sa odvratnom pričom o ‘posrbljavanju’ i ‘dosrbljavanju’ severne Srbije. Osim elemenata separatizma vidimo i elemente mržnje na nacionalnoj osnovi“, piše tabloid.

Naravno, serija laži, izvrtanja, targetiranja, uvreda i omalovažavanja je urodila plodom i kažem, armije digitalnih četnika su krenule u akciju.

Dan poslije, Ana Hegediš Lalić je pročitala nekoliko poruka koje je dobila u inboxu, a od kojih se ledi krv u žilama. I ne, ne radi se samo o psovkama, kletvama, pogrdama, uvredama. Ne, ne radi se samo o čistom, nepatvorenom zlu koje isijava iz svake riječi, radi se o jednoj manifestnoj fazi mentalne poremećenosti koja jasno ukazuje na namjeru da se osoba (u ovom slučaju Ana) uništi do nestanka, preciznije smrti.

Poenta svega je da će ona biti “zaklana u Novom Sadu“, kako joj obećavaju.

Kad šutnja sve govori

Kada je Ana završila s čitanjem, u publici je nastao muk. I to je onaj muk koji ispunjava svako ljudsko biće, muk koji se miješa s fizičkom boli, dok vam se koža ježi na zlo koje ste čuli. Publika odista nije znala da li da aplaudira Ani kao znak podrške ili da zgroženo zviždi na riječi nasilnika s društvenih mreža. Samo muk i tišina koji su trajali desetak sekundi i koji su se pretvorili u aplauz podrške za Anu Hegediš Lalić.

Aida ide u Zatvor?

I podrška je najmanje što možemo učiniti!

Da naravno da svako ljudsko biće mora podržati Anu Lalić i njenu kolegicu Aidu Ćorović koja je također bila na tribini, a koja odavno prolazi kroz srbijanskog “toplog zeca“ u vidu prijetnji i na kraju sudske kazne jer se drznula da jajima napadne mural ratnog zločinca Ratka Mladića u Beogradu. I dok mi razmišljamo kako delati, beogradski režim ne spava. Naime, aktivistkinji Aidi Ćorović stigao je poziv da se javi na izdržavanje zatvorske kazne pošto nije platila novčanu kaznu zbog gađanja murala Ratku Mladiću u Beogradu. Dobro ste pročitali. Kriva što blati lik ratnog zločinca. Tako je to u zemlji-sigurnoj kući za ratne zločince!

Ali, šta je istinski lijek?

Šta nam je činiti?

Moj kolega, Zoran Kesić, koji je također bio na tribini, za beogradski Danas kaže:

“Ne vjerujem da bi se nakon nekoliko mjeseci zatvora ti tastatura ratnici osmelili da ponove svoje prijetnje, dakle bili bi uspješno prevaspitani. Ko god nekome prijeti smrću treba da bude procesuiran zbog toga. To što će se on kao kukavica, a uglavnom to i jesu kukavice, braniti da nije ozbiljno mislio, ne treba uzeti u obzir.“

Apsolutno se slažem sa Kesićem uz jednu konstataciju – ovdje nije riječ (samo) o tastatura ratnicima, nego i o državnom sistemu, o sistemu jedne zemlje koji svakog svog građanina, drugog i drugačijeg mišljenja gura u medijsku linč arenu.

I na kraju, ne prijeti se Ani Lalić ili Aidi Ćorović zato što lažu, nego zato što govore istinu i zato što delaju u skladu sa istinom. Dakle, istina kao fundamentalni narativ je neprijatelj izopačene svjetine i nakaradne vlasti koja drži tu svjetinu u permanentnom, višedecenijskom stanju nacionalističkog bjesnila.

I dok se sistem, ali baš ideološki sistem ne samo sa Vučićem, nego sa svim ostalim velikosrpskim nacionalistima – ne promijeni, samo će se čekati povod da se linčuju najbolji od nas. Jučer je to bila Aida Ćorović, danas je Ana Lalić, a sutra ko zna ko?!

Na kraju, budimo sasvim jasni – ni ovaj Festival, ni njegovi organizatori, ni učesnici, ni publika ne smetaju samo srbijanskim neonacistima, a ne. Odmah su se na zadnje noge digli i hrvatski desničari koji kazuju, citiram, da je po srijedi “ljevičarska tribina ili balkanski dernek“, kako navodi portal Dubrovnikinsider.

“Očito je da se sve radi, po receptu Moše Pijade, na najvrijednije zasade obranjenoga Dubrovnika, kao perjanice Hrvatske pa na slobodu hrvatskog Grada trebalo udariti ‘kulturom'…”, navodi između ostalog predsjednik Udruge branitelja Dubrovnika Marko Mujan.

A kada vas napadaju srbijanska i hrvatska desnica zbog istog skupa, zbog istih izjava, zbog istog nastupa, zbog istog načina razmišljanja, i ako ne znate ništa – znate da radite pravu i dobru stvar.

I zato podrška Ani Lalić i Aidi Ćorović nije stvar dobrog ukusa niti čak domen profesionalne kolegijalnosti. Ne, to je elementarna ljudska potreba, humani instinkt. Jer, ako nisi na strani Ane, koja otvoreno govori da se u Vojvodini dešava “dosrbljavanje“, ako nisi na strani Aide Ćorović koja je dobila poziv da ide u zatvor zbog gađanja murala Ratku Mladiću, čijoj si onda strani?

Odgovor je jasan – na strani onih koji vrše to dosrbljavanje. Na sramotu im!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.