‘Zločinac Mladić je srećan jer zločinac Župljanin dobro kuva’

“General je sarađivao sa nama, pokretan je i dosta toga smo pričali sa njim i družili se. Bitno je da je on veoma srećan što smo došli, da je mogao na srpskom jeziku da prezentuje svoje tegobe, da kaže kojih problema ima i da nam detaljnije objasni sa kojim tegobama se svakodnevno susreće, šta bi volio i šta mu smeta”, rekao je u četvrtak direktor Univerzitetskog kliničkog centra Republike Srpske Vlado Đajić, nakon što je četveročlani tim doktora iz Banje Luke u u pritvorskoj jedinici u Sheveningenu posjetio bivšeg komandnta Vojske RS-a i presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića.

„Evidentno je da je general Mladić imao nekoliko (?) moždanih udara, da je imao ugradnju pejsmejkera prije mjesec i po dana i da koristi dosta terapije… Uradili smo procjenu njegovih intelektualnih sposobnosti po međunarodnim skalama, u Banjaluci ćemo napisati svoje konzilijarno mišljenje i dostaviti ga u Hag te porodici generala Mladića, a onaj dio koji smijemo reći biće prezentovan javnosti narednih dana“, uključujući „koje lijekove treba piti, gdje bi se trebao liječiti i na koji način“, jer „kod generala dominiraju kardiološke i neurološke tegobe“, poručio je, ne skrivajući emocije, Đajić.

Hiljade zločina i malo presuđenih zločinaca

Ljudski život bi trebao biti najvažnija stvar na svijetu, a niko pozvaniji i važniji od doktora nema da čuva, prati, liječi čovjeka, pa makar on bio ratni zločinac, pravosnažno osuđen na doživotni zatvor, jer je „kriv za genocid počinjen na području Srebrenice 1995. godine, za progon, istrebljivanje, ubistvo, deportaciju, nehumana djela (prisilno premještanje), teroriziranje, protupravne napade na civile i uzimanje talaca“, kako piše u presudi Pretresnog vijeća Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju od 22. novembra 2017. godine. Čak i ako (pa i upravo zato) bolesnik s „kardiološkim i neurološkim tegobama“ za koji dan puni 82 godine ima pravo na najbolju zdravstvenu zaštitu i tu ništa ne bi trebalo biti sporno. Ali…

Vratimo se nepune 32 godine unazad i prisjetimo se kakva je bila „zdravstvena i humanitarna“ situacija u koncentracionom logoru Omarska, gdje je hiljade zatočenih Bošnjaka liječio doktor Esad Sadiković. Doduše, nisu u rudnik željezne rude doktora Esu poslale srpske vojne, policijske i civilne vlasti (kasnije mnogi od njih, ali ne svi, haški presuđeni zločinci), da dijagnosticira „kardiološke i neurološke tegobe“ logoraša, nego su ga, kao i desetke hiljada onih koji su se „drugačije zvali“, uhapsili i kao stoku deportirali u Omarsku, Keraterm, Trnopolje, Manjača… gdje su ih mučili, držali u nehumanim uslovima, premlaćivali i ubijali.

A doktor Eso, vrhunski erudita, šarmantan čovjek, omiljen u društvu, istančanog smisla za humor, oštrog cinizma, nevjerovatne socijalne inteligencije…, kako su ga opisali Prijedorčani, radio je svoj posao i u najtežim mogućim uslovima, hrabrio i liječio premlaćene, bolesne i iscrpljene, „ušivao im rane vlasima kose“, kako su svjedočili i kasnije prepričavali preživjeli logoraši. Petog augusta je zločinačka kamarila ubila doktora Sadikovića, isto kao što je u smrt poslala ugledne prijedorske liječnike Eniza Begića, Kemala Cerića, Osmana Mahmuljina, Razima Musića, Jusufa Pašića, Željka Sikoru, Rufada Suljanovića… te više od 3.000 Bošnjaka i Hrvata, među njima 102 djece, dok se i dalje traga za tijelima za više od 500 brutalno umorenih Prijedorčana.

Kad doktor Vlado Đajić priča ‘anegdote’

Među onima koji su te 1992. sijali smrt i užas po Bosanskoj krajini, uključujući koncentracione logore, bio je Stojan Župljanin, koji je 2016. proglašen krivim za istrebljenje, kvalificirano kao zločin protiv čovječnosti, „zbog progona kao zločina protiv čovječnosti, izvršenog putem ubistava, mučenja, protupravnog zatočenja, stvaranja i održavanja nehumanih životnih uslova, prisilnog premještanja i deportacije, pljačkanja imovine, bezobzirnog razaranja gradova i sela, uključujući uništavanje ili namjerno oštećenje vjerskih i drugih kulturnih objekata, nametanja i održavanja restriktivnih i diskriminatornih mjera“, te je pravosnažno osuđen na 22 godine zatvora.

Upravo je taj Župljanin, nekadašnji načelnik regionalnog Centra službi bezbjednosti u Banjoj Luci te član „kriznog štaba“ samozvane autonomne regije Krajina, prije par dana u Sheveningenu dočekao (život je čudo!) doktore iz Banje Luke. Pohvalio ga je Đajić, jer su od Župljanina „uzeli podatke o generalovom svakodnevnom životu u haškoj jedinici, jer oni su svakodnevno skupa po čitav dan“. Dodao je prvi čovjek banjalučkog UKC-a i jednu „anegdotu“: „Župljanin je odličan kuvar, zbog čega je general vrlo srećan… može pomoći oko kupanja i presvlačenja generala“, a sve su to, između ostalog, „veoma bitni podaci kada budemo pravili konačno konzilijarno mišljenje o ocjeni stanja generala Mladića…“

General i ratni zločinac, sad nam je malo lakše, jeste bolestan, ali važno je da neće biti gladan, jer je drugi ratni zločinac stalno s njim i „odlično kuva“. Kad smo kod „kuvanja“, da se podsjetimo kako su se to hranili oni koje su upravo ovi zločinci „humano preselili u kampove kako im mudžahedini ne bi naudili“. Rezak Hukanović, koji je s maloljetnim sinom uhapšen i iz porodične kuće u Prijedoru odveden 30. maja u Omarsku, kaže kako su u ovom zloglasnom koncentracionom logoru zatočeni „dobijali dnevno jedan obrok, a takva se hrana ni životinjama ne daje. Jeli smo neki kao grah od nekoliko dana, nekoliko zrna graha, list-dva kupusa, pa tamo neko pita koliko još ima ljudi, oni kažu 200, on saspe kantu hladne vode da količinski ima više graha…“

‘Kako umire dijete na rukama ocu’

Nije ni vrijeme, ni mjesto za cinizam, ali ko zna, možda bi ishrana logoraša bila barem malo bolja da se „kuvanjem“ u Omarskoj bavio Stojan Župljanin, ali on je u to vrijeme imao „preča posla“. “Najbolji kuvar među ratnim zločincima i najbolji ratni zločinac među kuvarima“ je, kako piše u presudi Haškog tribunala, te 1992. godine dao puni „doprinos u ostvarenju plana etničkog čišćenja Bosanske krajine te je 10.000 Bošnjaka i Hrvata deportirao iz ovog dijela Bosne i Hercegovine, pri čemu su hiljade ubijene u napadima na mjesta u kojima su živjeli i u logorima na tim prostorima“.

Ko zna, možda bi i liječnička i svaka druga zaštita logoraša bila bolja da im se Mladićev svakodnevni drugar u Sheveningenu, od kojeg su banjalučki doktori prije par dana dobili „veoma bitne podatke kada budemo pravili konačno konzilijarno mišljenje o ocjeni stanja generala…“, našao „pri ruci“. No, bez njega su se logoraši i doktor Eso Sadiković morali sami o sebi brinuti. „Davali su [zatočenici] prljave majice natopljene vodom i pravili obloge, jer su ti udarci od raznih predmeta – sajli, šipki, od drvenih palica, kablova – koža je pucala, to je Eso šio s vlasi [kose], to su stravične slike, to se nikad ne može zaboraviti”, kaže Rezak Hukanović.

Prisjeća se užasnih slika u logoru, „kad gledate kako umire dijete na rukama ocu. Kažem uvijek – nasreću, moje dijete je preživjelo, ali nečija djeca nisu, nečiji roditelji nisu… Jednu osobinu koju imam, smatram je vrlinom – ne poznajem šta je to mržnja, to stanje duše ja naprosto ne znam… Ja ne mrzim ni onoga koji me tukao, naprosto želim da ga pravda stigne… Ja nisam čovjek za rata, ja nisam čovjek za bitku. Ja sam svoju bitku dobio time što sam se vratio u ovaj grad [Prijedor], mislim da sam time pobijedio i da sam ispunio svoju životnu želju”, priča Rezak Hukanović.

Drugi put ne zaboravite Nenada Stevandića

S druge strane, kakva je „gromada od čovjeka“ Stojan Župljanin najbolje pokazuje odluka Međunarodnog rezidualnog mehanizam za krivične sudove, nasljednika Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, da mu (još) ne usliši molbu za prijevremeno puštanje na slobodu 11. februara 2023. godine, dan nakon što su mu istekle dvije trećine kazne zatvora. U molbi je naveo kako je “spreman da se reintegriše u društvo i da je dobrog zdravlja…“, da je tokom izdržavanja kazne “održavao dobre veze sa zatvorenicima, bez obzira na njihovu nacionalnost”. A iz Haga – ništa, kao da su odlučili da ostane u Sheveningenu i nađer se „pri ruci“ sabratu po zločinu, pa dok to traje…

Ako još jednom dobiju priliku posjete ratnog zločinca Ratka Mladića i svakodnevnog mu drugara i također ratnog zločinca Stojana Župljanina, bila bi šteta da Vlado Đajić u liječnički konzilij ne uključi aktuelnog predsjednika Narodne skupštine bh. entiteta Republika Srpska Nenada („crveni kombi“) Stevandića, otorinolaringologa (gle čuda, i ubijeni doktor Eso Sadiković je specijalizirao ovu medicinsku oblast), poznati – kako tvrde svjedoci, a pravosudni organi nikad da istraže – „humanista i ekspert za maltretiranje i progon drugih i drugačijih“. Pa da im Župljanin nešto „skuva“ i da nazdrave za dug život i što manje „kardioloških i neuroloških tegoba“ generala i ratnog zločinca.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.