Sigurnosna arhitektura bez oslanjanja na SAD: Mogu li Evropa i Turska sarađivati

Nakon haosa uzrokovanog tokom prvih 100 dana administracije Donalda Trumpa, Evropa se suočava s nizom neugodnih odluka i izbora. Prije svega, mora stvoriti stvoriti evropsku sigurnosnu arhitekturu u slučaju da se SAD povuče iz NATO-a ili znatno smanji svoju prisutnost u njemu, piše Robert Ellis, međunarodni savjetnik u Istraživačkom institutu za evropske i američke studije (RIEAS) sa sjedištem u Atini, u autorskom tekstu za The National Interest.

Navodi da je američki potpredsjednik J. D. Vance to jasno dao do znanja tokom obraćanja na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji u februaru kada je sudionicima rekao da se Evropa u nadolazećim godinama mora snažno angažirati kako bi osigurala vlastitu odbranu. Ipak, to nije ništa novo i to se nazire već godinama od prvog mandata Donalda Trumpa, piše Ellis.

Godine 2014, na samitu NATO-a u Walesu, kao odgovor na rusku aneksiju Krima, države članice složile su se da će izdvojiti dva posto svog BDP-a za odbranu. Ipak, 2017. godine, tokom svog prvog mandata, predsjednik Trump jasno je dao do znanja da sve članice saveza moraju platiti svoj pravedni dio izdvajanja za odbranu.

Tri godine kasnije je Trump kritizirao Berlin zbog niskih odbrambenih izdvajanja, a Pentagon je planirao povući gotovo 12.000 vojnika iz Njemačke. U januaru ove godine je Trump planirao smanjiti prisutnost američkih trupa u Evropi za gotovo 20 posto, odnosno 20.000 vojnika, piše Ellis, u sklopu revizije predanosti Washingtona zaštiti Evrope. Kasnije je u aprilu objavljeno da taj broj iznosi 10.000. Međutim, ruska invazija na Ukrajinu u februaru 2022. zaista je potaknula Evropu na djelovanje, piše u članku objavljenom na National Interestu.

Izdvajanje za odbranu

Primjera radi, u julu prošle godine Atlantsko vijeće je naglasilo da je došlo do porasta izdvajanja za odbranu, s Poljskom na čelu, ali je navedeno da su južnoevropske zemlje (Portugal, Španija i Italija) i dalje zaostajale.

Ellis navodi da je u Danskoj, koja igra stratešku ulogu čuvara na vratima Baltika, ministar vanjskih poslova Jeppe Kofod 2020. godine bezbrižno izjavio: “SAD je garant naše sigurnosti i u budućnosti. Ideja da postoji alternativa našoj sigurnosti bez SAD-a je naivna.”

Očekivalo se da će Danska 2024. godine ispuniti NATO-ov cilj od dva posto BDP-a za odbranu. Ipak, u februaru je došlo do naglog porasta potrošnje (danska premijerka Mette Frederiksen pozvala je ministra odbrane da “kupuje, kupuje, kupuje”), što bi trebalo izdvajanja za odbranu dovesti na više od tri posto. Međutim, u januaru je Trump podigao ulog na pet posto, što je stav koji je podržao i generalni sekretar NATO-a Mark Rutte, piše Ellis.

Bivši njemački kancelar Olaf Scholz bio je u pravu kada je rusku invaziju na Ukrajinu opisao kao zeitenwende, historijsku prekretnicu, dodaje. Godine 1905. špansko-američki filozof George Santayana izjavio je: “Oni koji se ne sjećaju prošlosti osuđeni su da je ponavljaju”, a događaji se odvijaju s užasnim deja vu osjećajem.

Godine 1936. nacistička Njemačka ponovno je okupirala Rhineland kršeći Versajski i Lokarnski sporazum. Godine 1938. anektirala je Austriju. Kasnije te godine, u Minhenu, Britanija i Francuska prepustile su Njemačkoj Sudete u Čehoslovačkoj, a britanski premijer Neville Chamberlain proglasio je “mir u našem vremenu”. Godinu dana kasnije, Njemačka je napala Poljsku i počeo je Drugi svjetski rat, podsjeća Ellis u tekstu objavljenom na National Interestu.

Sličan obrazac ponovio se u Evropi. Razočarana zbog raspada Sovjetskog Saveza, Putinova Rusija preuzela je kontrolu nad Pridnjestrovljem u Moldaviji, zatim nad Abhazijom i Južnom Osetijom u Gruziji, te konačno je 2014. godine anektirala Krim. Zatim se ruska pažnja usmjerila na regiju Donbas u Ukrajini, gdje su Donjeck i Lugansk priznati kao nezavisne države, dodaje.

Polaganje prava na Ukrajinu

Tokom pandemije, Putin je smislio opravdanje od 7.000 riječi za rusko polaganje prava na Ukrajinu, “O historijskom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca”, objavljeno u julu 2021. Anne Applebaum je u knjizi Autokratija, d.o.o. pronašla drugačije opravdanje. Ubrzo nakon invazije, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov izjavio je: “Ovdje se uopće ne radi o Ukrajini, već o svjetskom poretku. Trenutna kriza je sudbonosan, epohalan trenutak u modernoj historiji. Ona odražava bitku oko toga kako će izgledati svjetski poredak”, piše Ellis.

Britanski The Independent objavio je posebni izvještaj o Ukrajini, koji je uključivao razgovor s Rachel Ellehuus, glavnom direktoricom Kraljevskog instituta ujedinjenih službi, i sir Alexom Youngerom, bivšim šefom MI6-a. Prema Ellehuus, Putin pokušava prekrojiti kartu. Njegov je primarni cilj da spriječi potpunu integraciju Ukrajine u NATO i Evropsku uniju te njenu održivost kao nezavisne države. Njegov je sekundarni cilj osporiti i potkopati NATO i Evropsku uniju.

Sir Alex isključuje politiku smirivanja retoričkim pitanjem. “Šta smo naučili? Ako mu se ne suprotstavite, vraća se po još. Koliko nam još puta to treba reći”. Predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen iznijela je sličan stav: “Loš dogovor mogao bi potaknuti Putina da se vrati po još.”

Početkom marta je britanski premijer Keir Starmer, uz podršku francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, sazvao sastanak u Londonu sa 18 čelnika, uključujući kanadskog premijera Justina Trudeaua, čelnika NATO-a Marka Ruttea i ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog. Namjera je bila formirati “koaliciju voljnih” kako bi se osigurao pravedan mir u Ukrajini, podsjeća Ellis.

Šest godina ranije Macron je proglasio NATO “moždano mrtvim” i pozvao Evropu da strateški razmišlja kao geopolitička sila kako bi se borila protiv uspona Kine i autoritarnih režima u Rusiji i Turskoj.

Članovi “koalicije” su se složili da je dobra ideja da se formiraju mirovne snage za Ukrajinu, ali kada je riječ o davanju trupa, postoji određeno oklijevanje, navodi Ellis. Međutim, rođena je ideja o stvaranju evropske sigurnosne strukture, a ono što preostaje je njena provedba.

Evropska sigurnosna arhitektura

Turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan je također bio pozvan na londonsku konferenciju i našao se na “porodičnoj fotografiji”. Istovremeno, u intervjuu za The Financial Times, Fidan je izjavio da su postupci predsjednika Trumpa “poziv na buđenje da se ujedinimo i oblikujemo vlastito težište”. Dodao je da bi Turska željela biti dio svake nove evropske sigurnosne arhitekture ako se NATO raspadne.

Međutim, postavlja se pitanje predstavlja li prepreku tursko kretanje prema punopravnoj autokratiji, kao i okupacija sjevernog Kipra i ambivalentnost prema Rusiji (Rusija je jedan od najvećih trgovinskih partnera Turske), piše Ellis. Uostalom, Evropa tvrdi da je ona zajednica utemeljena na vrijednostima, dodaje.

Tu je i pitanje unutrašnjeg neslaganja. Dok Norveška, Finska, Švedska i Poljska, zajedno s Ujedinjenim Kraljevstvom, Francuskom, a sada i Njemačkom, čvrsto stoje protiv Rusije, jedinstvo potkopava, na primjer, krajnje desničarska grupacija u Evropskom parlamentu, “Patrioti za Evropu”, koju predvodi mađarski predsjednik Viktor Orban.

Subotnja posjeta Kijevu britanskih, francuskih, njemačkih i poljskih čelnika kako bi ponovili svoj poziv na bezuvjetno 30-dnevno primirje demonstracija je evropske solidarnosti kao odgovor na moskovsku paradu povodom Dana pobjede održanu u petak, piše Ellis.

Volodimir Zelenski izazvao Vladimira Putina na sastanak licem u lice u Istanbulu u četvrtak kako bismo svi mogli vidjeti u kojem će se smjeru stvari odvijati, piše Ellis u članku objavljenom na National Interestu.