Tri lica balkanskog nacionalizma, o kojima Evropa uglavnom šuti

Nekako su se, opet, događaji zgusnuli na balkanskoj vjetrometini, gdje se odvajkada uporno tragalo za razlikama a ne očiglednim sličnostima naroda koji odreda govore istim ili sličnim jezikom bilo da se zove hrvatski, bosanski ili srpski.

Zajednička im je karakteristika, uprkos burnom razvoju tehnologija s kraja 20. i početka 21. vijeka, elementarna nepismenost ili neznanje, pa kada ih se podsjeti na onu školsku starorimsku poslovicu si duo faciunt idem, non est idem uglavnom samo trepću okicama, čak i kada im se prevede na materinski jezik: ako dvojica čine isto, nije isto.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, daleko bilo, nije ni nepismen ni neznalica, završio je Pravni fakultet i posve sigurno zna za navedenu i mnoge druge rimske poslovice koje ponekad voli prosipati svojim glasačima, a pogotovo opoziciji koju su ispred policijskih štitova zamijenili studenti još prije sedam mjeseci, blokirajući usput svoje fakultete – zajedno s profesorima koji odreda, takođe, znaju za rimsko tumačenje istosti.

Srbija u blokadi

Uprkos tome, pod firmom sasvim opravdane građanske neposlušnosti jer im predsjednik uporno ne želi udovoljiti i raspisati vanredne parlamentarne izbore, krenuli su u svakodnevne blokade trgova, ulica i rakrsnica, ne samo u Beogradu nego svuda gdje ulice i trgovi postoje, po ugledu na manju grupicu studenata sasvim bliskih predsjedniku Srbije koji već tri mjeseca drže u blokadi i Pionirski park i plato ispred Skupštine Srbije. Koji ne traže izbore nego kao i predsjednik svega u Srbiji traže samo deblokadu Univerziteta ili čak njegovo ukidanje.

Tako se priča o blokadama i začela na načelu “kad mogu oni, možemo i mi”, bez obzira na staro, već spomenuto upozorenje Latina “ako dvojica čine isto, nije isto”.

Građani i studenti, jedini “teroristi” na svijetu koji traže izbore (sic!), čini se, “pod žarkim suncem ljeta”, polako posustaju i dalje ne shvatajući da su studenti i razni sumnjivci u Pionirskom parku dobro plaćena Vučićeva Pretorijanska garda, koji se pored hiljada i hiljada policajaca, što pod punom opremom za razbijanje demonstracija, ali i u civilu, ponašaju kao da brane onaj Zabranjeni grad u Pekingu – što zdanje pored Pionirskog parka svakako nije ili ne bi trebalo da jeste.

Zbog toga je i Vučić još jednom pogazio datu riječ i na studentski Vidovdan, kada se u Beograd neočekivano opet slilo gotovo pola Srbije, okupio i svoje blokadere i valjda sve policijske brigade da zaustave prodor studenata i građana na Pionirski park, odavno nazvan Ćacilend po svojim prvim stanarima ćacijima koji obožavaju da uče pod šatorskim krilima.

Ne zbog odbrane “studenata koji žele da uče”, nego zbog odbrane zgrade Predsjedništva Srbije u kojoj osim njega nema nikoga, ali ima velika terasa sa koje voli mahati prolaznicima koji navodno neprekidno mašu njemu kao jedinom stanaru, a zapravo najčešće duvaju u pištaljke i vuvuzele.

A onda su se zbila dva događaja koja su zasjenila čak i sukobe u odavno raspolućenoj Srbiji koja je, kao što je poznato, dekretom izjednačila četničke kolaboracioniste i partizane iz Drugog svjetskog rata – s tim da su ovi drugi gotovo u potpunosti gurnuti pod tepih i izbačeni čak i iz istorijskih čitanki.

I Hrvatska u blokadi

Samo dan poslije američkog Dana nezavisnosti, prije svega Zagreb, ali i cijela Hrvatska, za razliku od Srbije dobrovoljno su se blokirali i homogenizirali, za šta je najodgovorniji kontroverzni fenomen zvani Marko Perković Thompson – sa dvije riječi, “za dom”, kojima počinje svoju numeru Bojna Čavoglave. To i nije ništa čudno jer je Perković i sam bio pripadnik te bojne, ali je za istraživanje svakako otkud pola miliona ljudi na zagrebačkom hipodromu, koji će spremno na spomenuti Perkovićev poklič odgovoriti “spremni”.

Eto posla za sociologe, psihologe, politologe i ostale “loge” u Hrvatskoj, ali i u susjednim zemljama Bosni i Hercegovini i Srbiji. Jer, najbrojnije okupljanje ikad na jednom mjestu u Evropi, poslije hitlerovskih iskazivanja ljubavi prema jednom vođi, jednoj naciji i jednoj državi, nešto slično na događaju koji je potpuno pogrešno nazivati samo koncertom – nije viđeno.

Opet je Balkan ostao u šoku jer je projekt “Thompson” uz državnu potporu okupio više ljudi nego što bi to uspjelo i prvom hrvatskom kralju Tomislavu i Franji Tuđmanu, obnovitelju samostalnosti i nezavisnosti hrvatske države, zajedno – kad bi nekim čudom uskrsli na Trgu bana Jelačića.

Iako je bojovnik od Čavoglava još jednom proizveo sve domoljubne resentimane o nezavisnosti Hrvatske, veliko je pitanje zašto tolika masa ljudi ne želi vidjeti čistu mržnju i reinkarnaciju zla u uratku kao što je, naprimjer, “Jasenovac i Gradiška Stara”, o kojem bi se trebalo šutjeti i pognuti glavu, a ne pjevati.

Od toga nemaju koristi ni Hrvati ni Hrvatska, niti komšije sa istočne strane koji “spektakl” sa zagrebačkog hipodroma vide kao konačnu potvrdu teze kako su svi Hrvati ustaše, kao i svi branitelji koji su oružjem branili zemlju od srpske agresije.

Događaj svakako nije “samo dobra zabava”, kako to ocjenjuju brojni učesnici, ali osim po brojnosti nije ni povijesni, kako se to ističe u izvještajima i komentarima. Donio je politički profit i domoljubima i rodoljubima s obje strane Dunava upravo onima koji su dobrosusjedsku saradnju srozali na najniže moguće grane.

Istina je da je sve bilo u znaku crne ustaške boje i zastava s kockicama raspoređenim kao u vrijeme nacističke tvorevine Neovisne države Hrvatske. Ljudi u majicama s natpisima “Oluja”, oznakama HOS-a i sličnim bilo je više nego u četvorogodišnjem srpsko-hrvatskom ratu. Šta je tu radila Bogorodica od dronova, koja je to sve posmatrala s neba, tek je jedno od mnogobrojnih pitanja koje treba postaviti ne organizatorima koncerta, nego ekspertima za ustaštvo koje je u Hrvatskoj i deklarativno i normativno zabranjeno.

Ali i Bosna u blokadi

Blokada Bosne i Hercegovine, za razliku od one u Srbiji i ove najnovije u Hrvatskoj, ponajviše zavisi od Milorada Dodika, predsjednika jednog od dva dejtonska bh. entiteta. Na nesreću svih građana Bosne i Hercegovine, ova se na prvi pogled gotovo nevidljiva blokada preklapa s Dodikovom transformacijom od umjerenog liberala do tvrdokornog nacionaliste šešeljevskog tipa. Dakle, prilično dugo.

Nema tu ništa bogzna novo ni nepoznato, osim što se taj i takav Dodik, istaknuti negator svega zajedničkog i bosanskog u Bosni, prije svega sudskih i tužilačkih organa, sasvim tajno u Sudu Bosne i Hercegovine susreo s onima koji su mu odredili pritvor i izdali međunarodnu potjernicu za njim.

To samo po sebi svjedoči o gaženju svih principa na kojima jedna država, pogotovo složena kao Bosna i Hercegovina, treba da postoji kako bi opstala. Pogotovo nakon što je Dodik izjavio da su rješenje o pritvoru i potjernica protiv njega stavljeni van snage. Na pitanja: pa kako, pa zašto, otkud preokret, ni on ni nadležni u sudskoj grani vlasti – ni mukajet.

Rekao je samo kako je umoran, a tako je i izgledao, da bi u Bratuncu sa sve patrijarhom Porfirijem i Anom Brnabić obilježavao “33 godine od zločina za koji niko nije odgovarao”. Već sutradan osvanuo je kod Požege u Srbiji gdje je s Vučićem otvarao komad autoputa, a dan poslije viđen je u Hercegovini gdje je zajedno s najnovijim srbijanskim premijerom Đurom Macutom pucao iz nevesinjske puške u povodu obilježavanja 150. godišnjice tog istorijskog događaja.

Za nekoga ko je mnogo umoran kada je u Sarajevu, a naglo živne kada se uključe TV-kamere, nacionalizam ostaje onaj najjeftiniji lijek koji ga održava u sedlu. Narod se loži, a njemu lijepo. Kao i Vučiću koji uspješno ubjeđuje Evropu kako može držati Dodika pod kontrolom, jer mu pomaže u svojim nacionalističkim eskapadama. Uostalom, kao i hrvatskoj vlastodržačkoj eliti kojoj je Thompson zapravo drugo ja, kako bi to rekli psiholozi.

A Višković, a Stevandić? Šta je s njihovim pritvorom? I oni će uskoro u Sarajevo. Jer, dogovor nikako nije bilo moguće postići bez onog građanina Njemačke, kako ga Dodik ima običaj zvati, Christiana Schmidta.

Dragana Čovića i neke druge ne vrijedi ni spominjati. Oni su članovi stranke čija je centrala u Zagrebu.

Na kraju, i Evropa u blokadi

Bilo bi nepravedno kad već spominjemo balkanske blokade ne spomenuti i Evropsku uniju, odnosno njenu prijestonicu Brisel u kojoj sjede svi moderatori balkanskih prilika, koji su i sami u blokadi jer sve češće izgledaju manji nego što zaista jesu u odnosu na Ujedinjeno Kraljevstvo ili Trumpovu Ameriku, ali i Kinu i Rusiju.

Evropska nemoć ne ogleda se u tome što odustaje od antifašističkih ili (neo)liberalnih temelja koji se krune pod naletom nacionalizama vlastitih članica, nego što njeno liderstvo nema ni snage ni znanja da kaže popu pop a bobu bob, kako je nekad obećao, ali nikad nije i sproveo Stipe Šuvar.

Ipak, šta očekivati od Evrope koja, kada je riječ o ideologijama insistira kako su i fašizam i komunizam istovjetne totalitarne doktrine, prešućujući činjenicu da je Evropa oslobođena od fašizma upravo zahvaljujući savezništvu sa Staljinom.

Onaj ko je smislio vic o fašisti na jednom brdu koji dovikuje: “Komunistooo!”, a ovaj mu s drugog brda odgovara: “Fašistooo!”, dok planinski vrhunci za njima ponavljaju “isto, isto, isto!”, kao da je anticipirao današnjicu.

Zato se i treba vratiti onoj latinskoj poslovici s početka teksta. Nije isto.

Nacionalizam Vučićev, Thompsonov, Dodikov, Ursulin ili Trumpov nije isti. Legitimisanje četništva i ustaštva kao oslobodilačkih, a ne kolaboracionističkih pokreta ima svoju cijenu. Najrazornija posljedica je označavati sve Hrvate tom ideološkom odrednicom – svi su oni ustaše. Ili s druge strane kao odgovor – svi su oni četnici. E, pa nisu. Uprkos vučićima, thompsonima (što je eufemizam za cijelu hrvatsku vlast), dodicima te “pravim” i “krivim” Evropljanima koji će različite procese na Starom kontinentu konačno početi nazivati pravim imenima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.