Voda iz slavine u borbi s vodom iz plastične boce

Balkanske države bogate su zdravom vodom i vrlo često se može čuti kako su Hrvatska, Bosna i Hercegovina, pa i Srbija, u europskom ili svjetskom vrhu po kvaliteti ili količini pitke vode po glavi stanovnika. Istovremeno, često se vode i rasprave treba li koncesije za eksploataciju vode povisiti, jer je očita i velika razlika između iznosa naknade za „kubik“ vode i njezine cijene na policama (koncesionari će reći da to baš i nije tako).

Uz sve to, još će češća nedoumica koja je voda zdravija – ona koju svatko ima u kući ili stanu i koja dolazi iz slavine (pipe ili česme, kakogod se zvala na bosanskom, hrvatskom ili srpskom jeziku) ili koju kupujemo flaširanu. Struka uvjerava kako je voda iz slavine zdrava i sigurna, ali i ekonomski, socijalno i ekološki prihvatljiva za konzumaciju. S druge strane, pogotovo putem agresivnih reklama, forsira se kupovanje flaširane vode. Stoga se postavlja pitanje jesmo li svi u priči o korištenju vode postali žrtve konzumerizma?

Prije odgovora na to pitanje, dr. sc. Mara Pavelić, voditelja Sektora zaštite voda u Hrvatskim vodama, napominje kako je „voda iz crpilišta, koja se nakon iznimno strogog kondicioniranja upušta u javni vodoopskrbni sustav, najbolje moguće kvalitete i kao takva ne predstavlja prijetnju ljudskom zdravlju“.

I zato, dodaje, „slobodno možemo konzumirati vodu iz javnih i privatnih slavina“. Nasuprot tome, upozorava, „nudi se voda u boci, kojoj na etiketi piše da se mora čuvati na temperaturi od šest stupnjeva, a ona se često drži i na 50 stupnjeva Celzija, a da rijetko tko o tome vodi računa“.  A kad je konzumerizam u pitanju, konstatira da je, „kao posljedica kapitalizma, nažalost, svuda oko nas, pa tako i u polju osnove ljudske potrebe“.

„Forsira se i kupovanje raznih drugih namirnica u svrhu stjecanja profita, tako da ni voda u boci nije iznimka. No dok ostale namirnice, pa čak i druge vrste voda (mineralna, s okusima i sl.), nisu pokrivene zakonom i nisu jedne od temelja osnovnog ljudskog prava, voda to jest. Problematika je otišla još i dalje na način da ako u nekom restoranu u Hrvatskoj naručite vodu, a izričito ne naglasite da donesu vodu iz slavine, po zadanome će vam donijeti novu bocu vode i otvoriti je ispred vas te pošteno naplatiti. Nažalost, tu praksu prakticira veliki broj restorana, što je u Hrvatskoj, koja je izrazito bogata vodom iznimno kvalitetnih svojstava, jednostavno nedopustivo“, ukazuje Pavelić, koja je, osim dužnosti u Hrvatskim vodama, i predsjednica Hrvatskog društva za zaštitu voda, a odnedavno članica Upravnog odbora Europskog udruženja za vode, krovne institucije za vode na Starom kontinentu.

Stalno i pravovremeno obavještavati javnost

Kao i u Hrvatskoj, tako i u susjedstvu, ali i drugdje u svijetu, konzumerizam i njegove žrtve su realnost. Po mišljenju Aleksandra Đukića s Instituta za hidrotehniku i vodno-ekološko inženjerstvo Građevinskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, „takav ishod se i mogao očekivati s obzirom na velike budžete za marketing kojima raspolažu kompanije koje prodaju flaširanu vodu ali i tromost i nesnalaženje u medijskoj komunikaciji koje tradicionalno karakterišu vodovodska preduzeća“.

„Javnost nije dovoljno upoznata sa kvalitetom vode za piće iz gradskih vodovoda, ali ni sa štetnim posledicama od transporta ogromnih količina flaširane vode i generisanja ogromnih količina plastičnog otpada od ambalaže flaširane vode. Ipak, rezultati analiza kvaliteta vode za piće iz javnih vodovoda su jasni i pokazuju da u najvećem broju slučajeva, pogotovo kod velikih vodovodnih sistema, kvalitet vode za piće isporučene potrošačima je dobrog kvaliteta“, ukazuje Đukić.

Prema njegovim riječima, „informacije o kvalitetu vode za piće moraju biti stalno i pravovremeno dostupne javnosti jer, u krajnjoj liniji, lični je izbor svakog čoveka je koju će vodu piti – flaširanu ili sa česme“. I sam, kako kaže, „gotovo uvek pije vodu sa česme, a izuzetak su samo neke egzotične destinacije u koje povremeno putuje iz poslovnih razloga“.

Države bogate izvorima

I kada se pita organizacije za zaštitu životnog okoliša, druge nevladine udruge koje se bave ekologijom, baš kao i mnoge aktiviste iz civilnog društva, oni će u izboru između flaširane vode i one koja je nadohvat ruke prioritet dati vodi iz česme. Jelena Ivanić iz Centra za životnu sredinu u Banjoj Luci za takav izbor navodi više razloga.

Navodi kako je Bosna i Hercegovina „još uvijek bogata izvorima pitke vode iako se raznim aktivnostima, prvenstveno ljudskim, izvori u sve većoj mjeri i ubrzanim tempom devastiraju“. Pored izvora, dodaje, veliki je pritisak i na površinske vode.

„Grca u ogromnom problemu, a to je velika količina otpada koja završava u rijekama. Dobar dio tog otpada je plastika koja jednim dijelom nastaje i zbog povećane konzumacije flaširane vode. Nama se prodaje priča putem reklama da je flaširana voda zdravija i sigurna za piće. Međutim, ta voda stoji dugo u plastici i nerijetko se transportuje kroz nekoliko država, često se zagrijava i hladi što smanjuje njen kvalitet. Još je apsurdnija činjenica da uvozimo ogromne količine flaširane vode, a samim tim i ogromnu količinu plastike koja postaje otpad“, upozorava Ivanić.

Upozorava i da je „jednom uništenu rijeku teško vratiti u prijašnje stanje“, te smatra da je „potrebno ozbiljno se pozabaviti ovim problemom jer ubrzano ostajemo bez najznačajnijih prirodnih resursa“.

Raspolaže li se vodom racionalno?

Sugovornicima Al Jazeere postavljeno je i pitanje gospodare li države iz kojih dolaze na racionalan način vodom, jednim od najvažnijih prirodnih bogatstava kojim raspolažu.

Ivanić odgovara kako je u Bosni i Hercegovini evidentan problem neadekvatnog upravljanja vodama, jer se „nerijetko prioritet u korištenju vode daje privatnim licima za razne projekte dok lokalne zajednice ostaju bez vode ili se bore sa poplavama i drugim posljedicama neodgovornog upravljanja“.

„Ogroman problem su otpadne komunalne vode i vode iz industrije koje uništavaju rijeke, kao i neadekvatno upravljanje otpadom i divlje deponije koje na kraju dospijevaju u rijeke. Velika pomama za izgradnjom hidroelektrana koja nije realno opravdana, zarad privatnih interesa, a na štetu lokalnih zajednica je takođe jedan od većih problema sa kojima se suočavamo“, konstatira Ivanić.

Prema Đukićevim riječima, upravljanje vodama u Srbiji se mijenja i poboljšava kroz vrijeme, ali su još uvijek prisutne prakse neadekvatnog i neracionalnog korištenja voda. Kao posebno važne, a neriješene probleme, ističe „neprihvatljivo visok nivo zagađivanja vodnih resursa, neracionalno trošenje vode (gubici vode) i nedovoljni monitoring voda“. Kako bi se riješili svi ti problemi, a pored uvijek neophodnog novca, ukazuje, „biće neophodno ojačati tehničke, organizacione i ljudske kapacitete različitih činilaca koji učestvuju u upravljanju vodama“.

Vodno gospodarstvo nije samo briga o pitkoj vodi

Podsjećajući na činjenicu da je Hrvatska vodom jedna od najbogatijih zemalja Europe, Pavelić ukazuje na podatke UN-ove agencije FAO po kojoj je ta država, prema ukupnim obnovljivim izvorima vode po stanovniku, treća u Europi (iza Norveške i Rusije), a peta po količinama kvalitetne pitke vode. I upravo zbog tog bogatstva i sve većeg geopolitičkog značaja vode, napominje, u Hrvatskoj se mora početi sustavno razmatrati korištenje tog strateški važnog resursa.

„Vodni potencijal koji nam stoji na raspolaganju obvezuje nas na racionalno i odgovorno upravljanje. Pitka voda u svakom kućanstvu mora biti naš prioritet. Izrazita prostorna i vremenska neravnomjernost u rasporedu vodnog bogatstva usmjerava nas na nužno ulaganje u daljnji razvoj javnih vodoopskrbnih sustava i povećanje stupnja opskrbljenosti stanovništva vodom, koji je danas 76 posto“, konstatira.

Navodi i kako vodno gospodarstvo nije samo briga o pitkoj vodi, nego podrazumijeva i razvoj ostalih značajnih vidova korištenja voda kao što su primjerice proizvodnja električne energije, natapanje, unutarnja plovidba, ribogojstvo, sport, kupanje i rekreacija, te korištenje geotermalnih i mineralnih voda. Stoga je, dodaje, „moguće i nužno učiniti potrebne razvojne korake, koji moraju biti povezani s cjelinom dugoročne strategije razvoja zemlje“.

Izvor: Al Jazeera