Zašto je odgođeno glasanje o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici?

„Ponosan sam na borbu u UN-u“, kaže predsjednik Srbije Aleksandar Vučić koji, s ekipom od 25 ljudi, plus 100 ljudi iz ruske misije pri Ujedinjenim narodima, želi zaustaviti usvajanje rezolucije o genocidu počinjenom u Srebrenici 1995. godine.

Mnogo bolje je bilo da je pokušao zaustaviti genocid u onoj godini u kojoj je pozvao na ubijanje „100 muslimana za jednog Srbina“. Možda je mogao nešto učiniti kao mladi ministar propagande u Miloševićevoj vladi kao član Srpske radikalne stranke. Recimo ne izgovoriti tu prijetnju. A 29 godina kasnije, sada sredovječni srpski radikal i predsjednik Srbije, pokušava preko krvi ubijenih u genocidu okupiti „srpski svet“ i zaustaviti ono što nije moguće zaustaviti – istinu.

Vučić je čak otpustio dosadašnjeg ambasadora Srbije u UN-u Nemanju Stevanovića zato što je kasno otkrio što rade „bošnjačke diplomate“ u svjetskoj organizaciji – da pripremaju rezoluciju koja će Srbe označiti kao genocidaše.

Vučić dobro zna da to nije istina, jer u nacrtu rezolucije se nigdje ne spominje ništa srpsko niti bosansko-srpsko. Tekst poziva na uspostavu Dana sjećanja na Srebrenicu, kao što postoji Dan sjećanja na žrtve genocida u Ruandi. Ali, ne… Aleksandar Vučić u stilu kakvog križarskog bojovnika obilazi diplomatske misije i zajedno s Rusima širi priču da će rezolucija dovesti do sukoba. Stvarno? Slične rezolucije su dovele do pomirenja u Južnoj Africi i Ruandi. I život se u tim zemljama nastavio bez zaostale, ubitačne, mržnje. Upravo zato što je rečena istina.

Nije prvi put da se termin pomiče

Sada znamo da neće biti održano glasanje na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda o nacrtu rezolucije 2. maja, nego koji dan kasnije. Uostalom, nije prvi put da se taj termin pomiče. Sjećate se 27. aprila o kojem je toliko govorio sam Vučić?

Zašto sada dolazi do novog pomjeranja? Zato da se tekst rezolucije još malo „umije“, doradi… da se sugestije drugih zemalja uvaže. Ništa neobično za diplomaciju. O rezoluciji će se glasati u nekom drugom danu.

Vučić i ruski ambasador Vasilij Nebenzya „zavrću ruke“ slabijim zemljama, a ima ih mnogo. Nebenzya tu dođe kao kakav nasilnik nakon što Vučić nešto zatraži od predstavnika neke zemlje koja se dvoumi oko rezolucije. Isto onako kako njegov gazda Vladimir Putin „zavrće ruke“ Ukrajincima, pa ih onda ubija. Eto, to je Vučićeva diplomacija. Sve sila. Da je sposobniji političar imao bi dobre obavještajce, ali nema ih. Da je dobar političar imao bi bolje diplomate, ali nema ih. Ima „majku“ Rusiju – i to je sve.

Međunarodni sudovi sude, a ne pojedinci

Prijedlog rezolucije do sada ima 22 sponzora sa svih kontinenata i bit će ih još. Demokratski svijet podržava rezoluciju, autokratski podržava one koji su bili dželati. Kada imate Sjevernu Koreju na svojoj strani onda je kristalno jasno da nešto nije u redu s vama.

I za kraj jedno pitanje za Aleksandra Vučića koji ovih dana galami kako će Srbija tražiti rezoluciju o genocide počinjenom u Jasenovcu i nekim drugim strašnim ljudskim stradanjima. Predlažem mu da krene s postupkom. Prvo dva međunarodna suda, kazneni sud i sud pravde, trebaju donijeti presude da je u Jasenovcu, počinjen genocid nad Srbima. Nakon toga, s te dvije presude, Srbija može tražiti od Opće skupštine Ujedinjenih naroda da se usvoji rezolucija o Danu sjećanja na ubijene u genocidu, ali da se u toj rezoluciji ne kaže tko su ubojice. Onda će se Srbija sučeliti s tim da barem pola svijeta neće podržati tu rezoluciju. Baš kako Srbija i Rusija čine sve da ne dođe do rezolucije o Srebrenici. S pravom će tada Srbija biti ljuta, pitati kako je to moguće… ali, bit će mnogo onih koji ne misle da je u Jasenovcu počinjen genocid.

Da bude jasno: ja, kao pojedinac, mislim da u Jasenovcu jeste počinjen genocid, ali tko sam ja da sudim o nekome. Tu su međunarodni sudovi.