Čečeni i Inguši pamte: Osam decenija od genocidne deportacije

Više od 60 posto čečenske i inguške populacije nije preživjelo prisilnu deportaciju iz 1944. godine. Trauma je ostala duboko ukorijenjena u tim narodima da ih i danas pogoni u njihovim odlukama, kaže profesor Marat Iljasov sa kojim smo razgovarali povodom 80 godina od sedmice nasilja koju mnogi nazivaju genocidom nad Čečenima i Ingušima.

Iljasov, koji je rođen u Čečeniji u vrijeme Sovjetskog saveza, saradnik je brojnih američkih univerziteta (George Washington University, Miami University) kao i uglednog Wilson Centra. U svom naučnom radu, u sferama međunarodnih odnosa i komparativne politike, fokusirao se između ostalog na rusko-čečenske ratove i njihove posljedice, kao i na postsovjetske sukobe širom euroazijske regije.

Prije akademske karijere, Iljasov je radio kao novinar, kao i za razne nevladine organizacije u Gruziji i Litvaniji.

• Prošlo je 80 godina od masovne deportacije Čečena i Inguša u SSSR-u. Šta se konkretno dogodilo te 1944. godine?

– Kompletne čečenske i inguške populacije su tog februara 1944. bile deportirane u Centralnu Aziju. Deportacija je počela 23. februara i trajala je sedam dana – toliko je trebalo vremena da se pritvore svi ljudi, dovedu na željezničke stanice, utrpaju u vagone i odvezu.

Kako navode svjedoci koji su preživjeli deportaciju, a među njima su i moji stariji rođaci, nisu imali vremena da se spreme, niti da ponesu šta im treba. Nisu bili upozoreni niti obavješteni o dešavanjima, jer bi se možda pobunili, pružili otpor. Dakle, riječ je o tajnoj operaciji i zbog nje SSSR nije oklijevao poslati elitne vojne jedinice u ove republike i u njihovo okruženje. Razni izvori navode razne brojeve, ali navodi se da je nekoliko divizija bilo razmješteno u Čečeniji i oko nje u slučaju da se Čečeni pobune i pruže otpor tokom deportacija.

Svjedoci navode kako su imali do 20 minuta da pokupe stvari koje im trebaju i sve se dešavalo pod kontrolom vojnika koji su pratili ljude do kuća i gledali šta rade. U nekim slučajevima su vojnici, koji su imali malo saosjećanja, govorili ljudima da ponesu topliju odjeću i nešto za jelo. Ti ljudi su mogli i preživjeti – bez tih savjeta ne bi uspjeli.

Potom su bili okupljani i većinom ukrcavani u kamione Studebacker, koje je SSSR za rat protiv Njemačke dobio od SAD-a, i prebacivani na željezničke stanice. Na nekim mjestima je bilo snijega i transport se nije mogao provoditi prema planu i rasporedu. Kako bi riješili taj problem, vojnici su ubijali ljude koji nisu mogli biti prebačeni. Većina se tih ubistava desila u planinskom dijelu, poput sela Kajbah, gdje su stotine zatvarane u štale i potom živi spaljeni. Oni koji bi uspijevali pobjeći iz štala, ubijani su iz mitraljeza.

Bilo je takvih „nezgoda“, kako su ih tretirali, ali se zna samo za nekolicinu njih. Bila je i kategorija ljudi koji „nisu za transport“. To su bili stari nepokretni ljudi, bolesni, u nekim slučajevima trudnice – oni su jednostavno ubijani. Jako je puno bilo žrtava samo tokom procesa deportacije i dosta je ljudi ubijeno dok su ih sovjetske snage okupljale. Ponavljam, riječ je o cijelim narodima.

• Kako je trajalo putovanje?

– Otprilike govorimo o pola miliona ljudi. To je bila najveća deportacija u SSSR-u i to je bila vojna operacija. Svi potrebni resursi, koji su inače bili potrebni za rat jer je trajao Drugi svjetski rat, izdvojeni su za ovu operaciju. To je bilo šokantno. Smatralo se da Sovjeti nisu u stanju izdvojiti takva sredstva, ali se ispostavilo da su mogli.

Samo putovanje je trajalo tri sedmice i tada su mnogi umrli. Ljudi su utrpavani u male vagone. Bio sam u jednom od njih koji je postavljen u Muzeju na otvorenom u Nazranju, jako je malen… Bilo je nekada po 40, 50, pa i 60 ljudi u njemu. Tu su bile i njihove stvari, a nisu imali ni toaleta.

Bilo je jako puno teškoća. Nisu imali hrane, pojavile su epidemije bolesti, umrlo je mnogo ljudi. Vojnici su pratili vozove u konvojima i na svakoj stanici bi provjeravali da li ima umrlih. Tijela preminulih bi samo izbacili iz vagona i nastavljali put. Neki su krili mrtve, a zamislite trosedmično putovanje sa umrlom osobom.

Nakon tri sedmice iscrpljujućeg puta, stigli su na odredište. Samo su izbačeni u stepi, na snijegu. Ljudi nisu mali hrane, skloništa, morali su se boriti za opstanak. Bilo je nekih koji su se uspjeli pripremiti, neki su se snalazili, no veliki broj ih nije imao ništa. Kopali su neka skloništa da se uklone od snijega i vremenskih neprilika jer je hladnoća bila najgora.

• Može li se sa sigurnošću govoriti o brojevima žrtava?

– Navodi se kako je tada, po dolasku, 25 do 40 posto ljudi preminulo. Rusi su kasnije umanjivali, krili brojeve, umanjivali važnost ovoga dešavanja. Dodatno, u ove brojeve koje sam naveo se ne uvršavaju oni koji su spaljeni, kao ni slučajeve koji nisu evidentirani.

U obzir nisu uzeti ni brojke koje utječu na demografski razvoj. Ako ispravno izračunate, sa demografskog pogleda, čečenski i inguški narod tada je izgubio najmanje 60 posto svog stanovništva. Prošlo je dosta godina kada su počeli dobivati pozitivne brojke rasta populacija i deportacija je imala ogroman utjecaj.

• Uz demografsko razaranje, koje su još prisutne posljedice?

– Bilo je i drugih posljedica, prije svega psiholoških, kao što su traume. Ljudi su izgubili domove, rodbinu, djecu, roditelje, a izgubili su i domovinu. To je najvjerovatnije faktor koji je deportaciju učinio stalnom traumom čečenskog i inguškog naroda. To je najveći traumatski događaj u zajedničkom sjećanju kojem se vraćaju u svakom trenu, sjećaju ga se do narednog događaja koji je bio još veći, a teško je i zamisliti da Čečenima može nešto biti strašnije.

Čak i dva posljednja rata za nezavisnost su bili traumatični za Čečene, ali nisu ni blizu traumatični kao deportacija 1944. godine. Oni su željeli da se osiguraju da se ta trauma nikada više ne ponovi i rješenje je bilo traženje međunarodnog priznanja, odnosno nezavisnosti. Željeli su napustiti Ruse jer su im pripadnici tog naroda nanijeli patnje. Željeli su i međunarodnu zaštitu i zato su se borili za nezavisnost 1994. godine.

Zato su bili sretni kada su aktivisti predložili odvajanje od Rusije, bili su sretni zbog raspada SSSR-a, jer se ukazala prilika. Ljudi su to željeli, deportacija je bila ono što ih je tjeralo na taj potez. To je bila posljedica, a posljednja od njih je bilo nastojanje da brane nezavisnost, rukama, oružjem… i Čečeni su to pokazali tokom dva rata.

Prvi rat trajao je osam mjeseci i pobijedili su Rusiju. Nacija koja je 100 puta manja kad se gleda broj ljudi i 1.000 manja teritorijalno, pobijedila je nuklearnu silu. To je bilo nevjerovatno. Drugi rat je počeo 1999. i trajao je 10 godina, bez pomoći izvana. Svi gledaju i dive se kako se Ukrajinci bore dvije godine. To jeste izvanredno, fantastično, ali da su Čečeni imali ovakvu pomoć, koliko bi onda trajao taj rat i šta bi onda Čečeni mogli uradiiti?

Siguran sam da Čečeni neće zaboraviti ovu traumu godinama, možda nikad. Deportacija će ih goniti na političkoj sceni, odlučivat će njihove odnose sa Rusijom u budućnosti. Rusi su pokušali malo ublažiti posljedice ponudivši neku rehabilitaciju, ali nisu uzeli u obzir sve okolnosti, niti se bilo ko izvinio.

• Da li se slažete sa onim naučnicima i institucijama koji tvrde da je deportacija iz 1944. zapravo genocid nad Čečenima i Ingušima? Da li će biti priznata kao što su sada aktuelna priznavanja da je holodomor genocid SSSR-a nad Ukrajincima?

– Ono što je sigurno jeste to da je to genocidna metoda. Smatram da je to genocid jer je ciljana određena grupa ljudi – fokus je bio na njih, a posljedice su užasne bile. Vjerujem kako se definicija genocida odnosi na ovu situaciju i zato se i može nazivati i genocidnom metodom i genocidom nad Čečenima i Ingušima.

Političari su oprezni širom svijeta i nisu spremni priznati ovo genocidom. Takvo priznanje trebalo bi imati neke i posljedice, no svi znamo kako međunarodno pravo nema metode provođenja. Ako jedna država odluči poštivati međunarodno pravo, tako će biti, a Rusija neće to uraditi i neće biti spremnosti sa ruske strane da poštuje priznanje kao genocid.

Tako nešto bi značilo da se Rusija treba izviniti, platiti neku kompenzaciju. Zločini Sovjetskog saveza su odgovornost Rusije koja je nasljedica SSSR-a. Sva prava i odgovornosti su naslijedili i vjerujem da deportacije etničkih grupa treba biti priznati kao genocid. Rusija je treba priznati, prihvatiti i suočiti se sa posljedicama.

• Spomenuli ste Prvi i Drugi čečenski rat. Zašto nije bilo pomoći?

– Čečeni nisu počeli ove ratove, nisu napali Rusiju. Čečeni su se branili, branili svoje pravo da žive na svojoj zemlji, da budu vlasnici svoje zemlje. Prvi rat je bio 1994. i zvanični naziv mu je ‘Obnova ustavnog poretka’ – tako su ga Rusi nazvali. Ruski tenkovi došli su da ubijaju civile u Čečeniji, tvrdeći da obnavljaju ustavni red na svojoj tertitoriji. Kakav je to red?

Svijet je saosjećao sa Čečenima, ali nije pomogao ni u Prvom, ni u Drugom ratu. Zašto? Jer Čečenija nije bila priznata kao nezavisna država, bila je to unutrašnja ruska stvar u očima svijeta. Svijet nije mislio da Rusija postaje sve više imperijalistička sa ovim ratovima, da su ovi imperijalistički ratovi i da će biti još takvih ratova.

Zapad je bio zaveden „demokratizacijom“ Rusije i smatrali su da se i u demokratijama dešavaju takve stvari. Svijet je imao pozitivan stav prema Rusiji, no da tada nisu imali ružičaste naočale ne bi se desila Ukrajina, niti drugi ratovi. Zapad je tada morao biti trijezan, razumijeti šta se tada dešava, ali nije. Za njih je bilo korisnije da sarađuju sa Rusijom, nego da su neprijatelji, to je zapravo jednostavna kalkulacija.

• Kako vidite budućnost Kavkaza? Bilo je dosta sukoba, nemira u Armeniji, Azerbejdžanu, Gruziji…

– Ne mogu proricati budućnost, no mislim da problemi između Armenije i Azerbejdžana nisu rješeni u Nagorno Karabahu. Mislim da će se nastaviti u godinama ispred nas. Pitanje Karabaha će biti u glavi Armenaca još dugo iako Azerbejdžanci misle da je sve gotovo.

Imaju još dva problematična područja na jugu Kavkaza, a to su Abhazija i Južna Osetija [područja koja su se otcijepila od Gruzije op.a.] Za njih je riješen sukob, ali nije za Gruzijce i ako neki sukob nije okončan za jednu stranu, onda ni sukob kao takav nije završen. Moglo bi biti, potencijalno, problema i sukoba u ovoj regiji ubuduće, odnosno izbijanja nasilja jer su sukobi i dalje tu.

Što se tiče Ruske Federacije, Rusija nastoji postati jača država, možda kao u sovjetsko doba da utječe na svim teritorijama koje su bile dio SSSR-a. Naravno, ekonomski i emotivno neprivlačana, ona koristi jedino sredstvo koje joj je preostalo, a to je vojni pritisak kako bi isforsirala i potpirila ove sukove, pokušala ih potom ubrzati, ojačati, osigurati svoje vojno prisustvo kao u Armeniji, kao i na teritoriji Gruzije (Abhazija i Južna Osetija).

Oni će pokušati biti, barem vojno, na ovim teritorijama kako bi bili sigurni da ove bivše sovjetske teritorije ne postanu previše bliske Zapadu.

Kavkaz ima mnogo potencijala za probleme, ali i drugih potencijala. Mnogi ovu regiju prate, analiziraju, možda se jednom otvare snovi o kavkaskoj varijanti Švicarske sa ujedinjenim republikama, ali mnogo treba napora, promjena kojih sada nema. Postoji san, ideja, a oni traju godinama. Sukobi se mogu riješiti, ali treba puno političke volje, koraka ka pomirenju ljudi, politika, do spajanja teritorija u neki oblik federacije ili konferedacije. Sada to ne vidim kao mogućnost i ostat će napeto.

• Šta će biti sa Čečenijom?

– Kada je riječ o budućnosti Čečenije, bilo u sklopu Ruske Federacije ili nezavisna, to je na čečenskom narodu da odluči kako želi budućnost. Nisam siguran kakva je tamo situacija, davno sam otišao, no ne vidim potencijal. Kada bi bio organiziran pravi referendum za nezavisnost koji nije pod utjecajem političara ili vojske ili neke sile, nisam siguran da li bi Čečeni glasali da budu nezavisni.

Zašto? Mnogo razloga je za to. Mnogi se sjećaju prve nezavisnosti i nije bilo dobro, mnogi nisu mogli zarađivati, loše vrijeme je bilo za Čečene. Situacija u cijeloj Ruskoj Federaciji nije bila puno bolja, ali se oni sjećaju samo svoje republike. No, postoji i drugačiji scenarij u kojem ne donosi odluke većina, već male grupe ljudi entuzijasta koji mogu nametnuti svoju viziju i većina ih prati.

Čečenska nezavisnost je moguća, no da li će doći do nje, ne znam. Mislim da se takva situacija može desiti samo ako dođe do ogromne promjene u samoj Rusiji, ako se pojavi šansa kao kada je propao SSSR, kao kada je izbio Drugi svjetski rat ili propalo Rusko carstvo. Takvi trenuci su bili šansa za grupe Čečena da traže i izbore nezavisnost. Do sada se to nije desilo, ali ne znači da neće.

Moguće je da će i ostati u Federaciji, možda s vremenom Federacija postane dobra država za Čečene, da ne ostanu kao drugorangirani građani, već kao i Rusi. I tada bi mogli biti sretni, kao neke druge zajednice koje su izjednačene.

• Kako komentirate priče o raspadu Ruske Federacije?

– Ne vidim raspad uskoro, ne vjerujem da će se desiti. Te priče forsiraju aktivisti iz Ukrajine. Nekada su ih gurali Gruzijci kada su ratovali protiv Rusije 2008. i od tada Gruzija pokušava da pojača separatiste u Ruskoj Federaciji. Sada tako rade i Ukrajinci, no nema pravog pokreta.

Najveći borci za nezavisnost su Čečeni, drugi ne pokazuju toliku volju, a sad ni Čečeni nisu toliko zagriženi. Oni koji su izvan države, ili u Ukrajini ili u Evropi, pokušavaju nametnuti tu temu, ali upitno je da li se može utjecati na terenu. Ako se sama Čečenija ne pokrene, sa strane se ne može puno uraditi.

No, malo ko je predviđao raspad SSSR-a, ali se desio. Tako bi moglo bti i sa Ruskom Federacijom, no to ne podržava Zapad, jer mu nije u interesu, kao što nema ni snage u Moskvi, a nema niti snage u regijama.