Gabrijela Kišiček: Dijalog se na ovim prostorima nikada nije njegovao

„Kultura javne komunikacije najzorniji je pokazatelj kulture i civilizacijske razine jedne zemlje. S tim da je politički diskurs upravo u centru te javne komunikacije jer je najprisutniji, najeksponiraniji i utječe na najveći broj ljudi. Kultura dijaloga definitivno nedostaje u zemljama regije. Dijalog se nikada nije njegovao“, kaže dr. sc. Gabrijela Kišiček, vanredna profesorica na Odsjeku za fonetiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Dodaje da se odluke u prošlosti nisu donosile snagom argumenata već se vladalo argumentom snage vlasti, a da se sada slijede neki ustaljeni obrasci vrijeđanja, omalovažavanja i diskreditiranja neistomišljenika.

„Kultura dijaloga ne podrazumijeva nedostatak energije, strasti ili žestine. Zastupanje vlastitih stavova katkada jest i emotivno i angažirano. Ali, ta je angažiranost vidljiva u izvedbi, u nastupu. Znati argumentirati i odgovoriti na protuargumente je kultura dijaloga. Poštovati različita i drugačija mišljenja, dati priliku svakome da iskaže svoj stav. Nedostatak kulture dijaloga vidi se po tome što se drugačije stavove ismijava, izruguje se protivnicima, vrijeđa ih se na osobnoj razini. I sve zajedno sliči na neke ‘birtijaške’ obračune, a ne rasprave ljudi na poziciji moći.“

• Autorica ste knjige Retorika i politika. Na koje načine su retorika i politika povezane?

– Retorika i politika su usko povezane, pa jedno teško postoji bez drugoga. Političar će bez retoričkih vještina mnogo teže ostvariti svoje ciljeve i teško će u javnosti biti percipiran kao mogući lider. A demokratsko društvo koje teži javnim raspravama i kritičkom promišljanju u donošenju odluka te aktivnom građanstvu, cijenit će retoričko obrazovanje. Umijeće uvjeravanja ključno je u političkom diskursu i to ne samo u predizborno vrijeme. Parlamentarne rasprave bit će konstruktivne i produktivne samo ako u njima sudjeluju retorički kompetentni političari.

• Kako biste općenito ocijenili govorništvo političara i zvaničnika iz zemalja Zapadnog Balkana?

– Mislim da zemlje Zapadnog Balkana još uvijek ne shvaćaju koliko je za političara važno retorički se educirati. A vjerojatno nije ni dovoljno razvijena svijest o tome da se radi o vještinama koje se, kao i svake druge, uče, usavršavaju i uvježbavaju. Pa se i dalje svi oslanjaju na postojanje (ili nepostojanje) prirodnog talenta. Po mom sudu, razlog je u tome što se dugo živjelo i djelovalo u sustavima jednoumlja gdje je izražavanje vlastitih stavova, oponiranje vlasti ili bilo kakvo kritiziranje bilo ne samo nepoželjno nego i zabranjivano i kažnjavano.

I danas imate generacije ljudi koje su odgajane po principu da ne propituju, ne kontriraju ili kolokvijalno rečeno „ne talasaju“. Oni koji su se od toga odmaknuli, to čine adolescentski, kao neki inat ili prosvjed. Tako danas gledate političare koji se svađaju umjesto da raspravljaju, koji se vrijeđaju umjesto da argumentiraju, koji napadaju, a da iza toga ne stoji jasan cilj već je „napad zbog napada“ ili „kritika zbog kritike“. I ne trebamo se pretjerano čuditi. Ljudi na ovim prostorima dobili su pravo izražavati svoje mišljenje gotovo preko noći. A nikada nisu usvojili vještine kako to činiti. Kako izreći, ali i argumentirati svoje stajalište. Mijenjati se mora sustav obrazovanja. I tako stvarati komunikacijski kompetentne građane koji će znati i govoriti i kritički slušati i evaluirati ono što im se govori.

• Često analizirate javne nastupe političara i zvaničnika. Šta ste do sada primijetili u njihovim govorima?

– Primijetila sam veliku razinu nepripremljenosti, nedostatak dobrih argumenata u javnim nastupima, nesnalaženje s kritikama oponenata i s „nezgodnim“ pitanjima novinara, neodgovaranje na protuargumente, pretvaranje političkih diskusija u osobne obračune i veliku razinu samodostatnosti. Političari zaboravljaju da su, ma koliko klišejizirano zvučalo, u službi građana koji su ih birali, koji su njihovi „poslodavci“ i koji putem medija nastoje dobiti odgovore na sva pitanja koja ih muče, na sve probleme s kojima se suočavaju. Političar koji odbija dati izjavu za medije, odbija odgovoriti na novinarsko pitanje i još k tome vrijeđa i omalovažava novinare koji ta pitanja postavljaju, predstavlja vrhunac arogancije i bahatosti političara. A nerijetko se iza toga skriva nesigurnost, nedostatak znanja i retoričkih vještina. Takve scene su česte na ovim prostorima, katkada komične, ali češće ružne i tužne.

• Koji političari i zvaničnici su zapravo majstori medijskog spektakla i provokacija u regionu?

– Mislim da su tu svakako Aleksandar Vučić, Milorad Dodik i Zoran Milanović oni koji najčešće privlače pozornost javnosti svojim izjavama, nastupima, i katkada performansima. S tim da valja istaknuti kako su međusobno ipak različiti i pokazuju različitost stila u komunikaciji. Komunikacijski stil je, zapravo, jako dobar pokazatelj opće kulture i razine obrazovanosti govornika. Milanović je tu ponajbolji, bogatstvo njegova vokabulara i originalnost figurativnosti pokazuju zavidnu razinu načitanosti. I njegov izbor stila je ipak izbor. Dodik je daleko ispod njegove razine. Njegov stil manifestacija je onoga što posjeduje, rječnik je ograničen i nema inventivnosti kod njega. U njegovu slučaju taj niski stil nije stvar izbora nego mogućnosti. Aleksandar Vučić je negdje u sredini. On je vješt retoričar i rekla bih dobar pokazatelj koliko retorika može utjecati na politički uspjeh. Retorika je u njegovu slučaju nadmašila politiku.

• Kako prepoznati one političare i zvaničnike koji ne govore istinu i koji nisu iskreni?

– Prvi odgovor bio bi govor tijela koji pokazuje osjećaje nervoze, nedostatka sigurnosti. Međutim, oni koji su iskusni u neiskrenosti, vrlo su vješti u prikrivanju tih znakova. Tada se ipak treba okrenuti onome što se govori, slušati kritički, uočavati nelegitimne taktike u uvjeravanju (djelovanje na emocije s ciljem diverzije od racionalnog), argumentacijske pogreške, nedosljednosti, kontradiktornosti i slično. No, za to trebamo imati građane koji su također educirani. I onda se ponovno vraćamo na obrazovanje. Na to koliko je važno od najranijih dana djecu podučavati debati, argumentaciji, javnome nastupu. Sve su to teme koje se dosljedno zanemaruju i ignoriraju. A to je rezultat nebrige. Ili možda nikome nije ni stalo da se stvaraju generacije komunikacijski kompetentnih građana?

• Kako oštra politička retorika utječe na stanovništvo?

– Političari postavljaju trendove u komunikaciji, određuju smjer kojima javna komunikacija ide. Naime, kao vodeće osobe u državi služe i kao retorički modeli. Ako premijer s predsjednikom može tako razgovarati, zašto ne bi mogao šef sa svojim zaposlenicima, ravnatelj s nastavnicima, nastavnici s učenicima? I iako je inicijalna reakcija građana na oštre riječi zabava, neka vrsta navijanja, svrstavanja uz jednu ili drugu stranu, dugoročno stvara dojam nestabilnosti i nesigurnosti. Svi normalni ljudi žele i očekuju da njihovu državu vodi stabilna i uravnotežena vlast, političari na koje se mogu osloniti. Oštra retorika pokazuje nisku razinu promišljenosti, stabilnosti, taktičnosti i definitivno ne pruža osjećaj sigurnosti. Agresivnost i oštrina nakratko mogu biti zabavni, ali kad dođe vrijeme krize, nesigurnih vremena, tada tražimo pouzdanost, smirenost, staloženost i promišljenost.

• Kako gledate na retoriku pseudopatriotizma?

– Dobro ste rekli, jer je „pseudo“ domoljublje uvijek prikupljanje jeftinih političkih poena, osobito u predizborno vrijeme, i znak retoričke nekreativnosti. Osim toga, trebali bismo jasno definirati patriotizam 21. stoljeća na ovim prostorima. Ljubav prema domovini trebala bi se ogledati u poštivanju zakona te zemlje, plaćanju poreza, brizi o okolišu, a ne u nekim evociranjima prošlih vremena i zazivanju sukoba i netrpeljivosti.