Ima li Evropa snagu i volju da se odupre krajnjoj desnici?

Politički komentatori i analitičari širom Evrope nude svoja rješenja kako i na koji način se treba suprotstaviti strankama krajnje desnice.

Stotine hiljada građana Njemačke izašlo je na ulice proteklih dana kako bi digli glas protiv politike desničarskog AfD-a (EPA)

Popularnost stranaka krajnje desnice u Evropi u velikom je porastu. Zabrinutost posebno raste jer se sredinom godine održavaju izbori za Evropski parlament.

Strah od uspjeha krajnje desnice natjerao je stotine hiljada građana Njemačke proteklih desetak dana da izađu na ulice širom zemlje kako bi podigli svoj glas protiv neonacističkih stavova vodstva desničarske stranke Alternativa za Njemačku (AfD).

Politički komentatori i analitičari širom Evrope nude svoja rješenja kako i na koji način se treba suprotstaviti strankama krajnje desnice.

Usvajanje stajališta krajnje desničarskih stranaka imalo je negativan učinak kao strategija za obuzdavanje njihovog uspona. Kako bi ponovno pridobile povjerenje glasača, glavne stranke trebale bi se ponovno povezati s građanima i riješiti njihove probleme, smatra Judy Dempsey, urednica Carnegie Europea, koja je u svom istraživačkom radu na ovu temu tražila mišljenje analitičara iz cijele Evrope.

Slijedi duga borba

Thorsten Benner, direktor Globalnog instituta za javnu politiku (GPPI) smatra kako bi za desnicu u Evropi najveća nagrada bila osvajanje vlasti u Njemačkoj, a Alternativa za Njemačku (AfD) sada je najjača stranka u tri njemačke pokrajine koje će ove jeseni održati izbore.

„Kancelar Scholz omalovažio je AfD kao ‘stranku lošeg raspoloženja’. Drugi su ili pokušali pridobiti birače razotkrivajući AfD kao duboko rasističku i antidemokratsku ili alternativno preuzimajući neke od njegovih pozicija. Trenutno se čini da ništa od ovoga ne funkcionira. Borba protiv uspona krajnje desnice u Njemačkoj bit će duga borba“.

Benner zaključuje kako samoidentifikacija Njemačke kao “militantne demokratije” znači da se pokušaju “zaštititi od AfD-a” ključne institucije i da se ozbiljno razmotri je li zabrana AfD-a nužan korak.

„Njemački demokrati moraju brzo naučiti da se bore protiv neprijatelja iznutra i izvana, nešto što nije prirodno generacijama (zapadnih) Nijemaca koji poznaju samo stabilnost i mir“.

Ključ u rukama stranaka desnog centra

Caroline De Gruyter, komentatorica evropskih političkih tema u holandskom listu NRC Handelsblad, kaže kako u mnogim zemljama krajnja desnica ima potencijalni rezervoar od oko jedne trećine glasova.

„Hoće li se to iskoristiti ili ne, uveliko ovisi o strankama desnog centra: one određuju hoće li krajnja desnica postati društveno i politički prihvatljiva ili ne. Kada ostanu u političkom centru, gdje je najviše glasača, krajnja desnica se često ne uspijeva probiti“, smatra.

U Mađarskoj je Viktor Orban svoju izvorno centrističku stranku postojano udaljavao od političkog centra. Stranka za slobodu (PVV) postala je najveća stranka u Holandiji nakon što su stranke desnog centra otvorile vrata saradnji – vrata koja su godinama bila zatvorena. U Španiji se dogodilo suprotno: kada je Narodna stranka desnog centra (PP) odbila saradnju s krajnje desničarskim Voxom, potonji je počeo padati u anketama, jer glas za Vox bio je izgubljen glas, pojašnjava De Gruyter.

Podsjeća i kako su u 1930-ima njemački konzervativci sklopili saveze s nacistima i oni su ih pregazili. Nakon rata, stranke desnog centra činile su čvrstu zaštitu od ekstremističkih stranaka, odbijajući saradnju.

„Čini se da su danas mnogi konzervativci zaboravili ovu lekciju, žrtvujući svoja načela na oltaru glasanja i pokušavajući prestići krajnje desne radikale u njihovim omiljenim temama poput sigurnosti ili migracija. U tom smjeru ide i Evropska narodna stranka. Čineći to, stranke desnog centra čine ekstremne ideje mainstreamom i marginaliziraju se. Jedan pogled na žalosno stanje francuskih republikanaca, Austrijske narodne stranke (ÖVP) ili holandske Narodne stranke za slobodu i demokratiju (VVD) ilustrira ovu poentu“, zaključuje.

Stranke se trebaju prestati bojati birača

Politički analitičar iz Češke Martin Ehl vjeruje da bi se krajnja desnica u Evropi mogla obuzdati, ali postoji samo jedan uvjet: političari iz konzervativnih, centrističkih i lijevih stranaka moraju se prestati bojati svojih birača.

„Postoji sve veća potreba za korištenjem populizma za stranke u liberalnim demokratijama i sve veća potreba za istinskim vodstvom. Korištenje populizma za dobrobit demokratije i korištenje modernih sredstava komunikacije istovremeno su dva alata koja bi mogla pomoći u obračunu s krajnjom desnicom. Političari se ponekad boje susresti i suočiti se s ljudima kako bi razgovarali o svojim stvarnim problemima. Previše se oslanjaju na posrednike kao što su PR agencije i spin doktori“, kaže Ehl.

Predsjednica Instituta za globalnu analitiku iz Bugarske Rumena Filipova smatra da se, sada već trajna, prisutnost krajnje desnice na političkoj sceni raznih zemalja EU-a može obuzdati samo ako se efikasno riješe ključni razlozi njezina uspona, koji se odnose ne samo na zabrinutost oko useljavanja već i na dublji osjećaj nezadovoljstva korupcijom i ekonomskim problemima.

Krajnja desnica ne može biti mainstream

Blanca Garces, viša istraživačka saradnica u Centru za međunarodne poslove iz Barcelone (CIDOB) navodi kako su stranke krajnje desnice u Evropi postale mainstream, među najvećim su strankama u mnogim državama članicama, a njihove se ideje često prihvataju kao zdrav razum. Ona navodi tri načina kako se to može promijeniti.

„Prvo, znamo da su recesije potaknute mjerama štednje povećale nepovjerenje u političko okruženje i podršku ekstremnim, posebno desnim, strankama. Trebamo državu koja ponovno preuzima svoju redistributivnu funkciju i osigurava socijalnu pravdu i jednak pristup zajedničkim dobrima.

Drugo, također znamo da kada mainstream stranke preuzimaju postulate krajnje desnice, one ih automatski potvrđuju i time im daju krila u izbornim procesima. Pobjeda Geerta Wildersa na holandskim izborima je najbolji primjer. Odgovor bi trebao biti ne samo osporavanje njihovih pretpostavki, već posebno ponuda alternativnog političkog projekta i vjerodostojne budućnosti.

Treće, strah je najgori neprijatelj. Od 2015. Evropu progoni mogućnost nove migracijske krize. Posljednjih godina strah od ekstremne desnice koristi se za opravdavanje mnogih političkih odgovora. Ali strah nikad nije dobar savjetnik. Zbog svih ovih strahova Evropa riskira odustajanje od svojih najosnovnijih načela, što bi bila još jedna pobjeda krajnje desnice“, navela je Garces.

I do četvrtina birača glasa za desnicu

Sanna Salo sa Finskog instituta za međunarodne odnose (FIIA) kaže kako je vrijeme da se pitanje preokrene i da se zapita ne samo može li krajnja desnica, nego treba li je obuzdati, kako i ko.

„To ne znači simpatizirati krajnje desničarske stranke, već priznati činjenice: u mnogim evropskim demokratijama oko 20-25 posto biračkog tijela glasa za krajnju desnicu. Centrističke stranke moraju se zapitati zašto i šta mogu učiniti bolje kako bi vratile povjerenje birača. Do sada su evropske mainstream stranke odgovarale tako što su prvo ignorirale stranke krajnje desnice, zatim pokušavale skrenuti javnu agendu s teških pitanja imigracija i, na kraju, poklekle i prihvatile neke od stavova krajnje desnice kako bi ponovno pridobile birače. Ove strategije nisu upalile“.

Salo zaključuje kako ekstremna desnica može biti obuzdana samo ako centrističke stranke uspiju ponovno pokrenuti raspravu, nudeći pozitivnu viziju budućnosti s rješenjima za pitanja koja se tiču birača.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada