Demir: Apsurdno je da BiH nema slobodan pristup otvorenom moru

Historija jedinog preostalog bosanskohercegovačkog izlaza na Jadransko more je kompleksna i složena te i dalje predstavlja jedno od spornih pitanja granice između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Nedavno je održana i zajednička sjednice vlada Bosne i Hercegovine i Hrvatske, nakon koje su i dalje ostala otvorena granična pitanja među kojima je status vrha Klek te Velikog i Malog Školja.

Neum je i jedno od unutrašnjih spornih pitanja Bosne i Hercegovine jer ova država, iako ima izlaz na more, nema zakon o moru. Također, sporno pitanje u Neumu je izgradnja džamije u Rabranima, ali i suprotstavljena mišljenja o džamiji na obali čije postojanje dokazuje knjiga dr. Emira Demira Bosanskohercegovačko pristanište Klek – Neum u osmanskim dokumentima 1859-1876, koja je nedavno izašla iz štampe.

Emir Demir rođen je 1974. godine u Kaknju. Školovao se u Zenici, Jordanu, Libanu i Maleziji. Trenutno je na postdoktorskim studijima iz islamske kulture i civilizacije – osmanski period. Trenutni fokus njegova rada je na proučavanjima arhivske građe, posebno iz osmanskog perioda, kao i radovima iz genetičke genealogije. Pored navedene knjige dr. Demir je autor još pet publikacija.

Tim povodom sa dr. Demirom razgovaramo o burnoj historiji jedinog bosanskohercegovačkog grada na obali Jadrana.

• Kakav je bio status Neuma u srednjem vijeku, odnosno za vrijeme Kraljevine Bosne?

–  Već od vremena Stjepana II Kotromanića (1322-1353) područje od Neretve do Popova Polja, koje je obuhvatalo i Klek – Neum, bilo je u sastavu banovine Bosne. Srednjovjekovna Bosna je doživjela najveću teritorijalnu ekspanziju za vrijeme vladavine bana, a kasnije prvog bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića od 1353. do 1391. godine. U posljednjim godinama Tvrtkove vlasti u sastav Bosne uključena je većina dalmatinskih gradova. Historijski izvori potvrđuju da je vojvoda Radić Sanković 1399. godine zemljišni pojas Neum – Kleka darovao Dubrovačkoj republici, što je i sam kralj Stefan Tvrtko 1405. godine potvrdio.

Prema tome, Klek – Neum prethodno nije bio u posjedu Venecije, već Bosne ili Dubrovačke republike. Granice ove srednjovjekovne republike, iz razloga što nije bila jedna od zaraćenih strana, nisu bile predmet pregovora pri sklapanju ni Karlovačkog mira iz 1699, a ni Požarevačkog mira 1717. godine. Na temelju ovog kontinuiteta i u nastojanju da se teritorijalnom tampon-zonom osigura od Mlečana, dubrovački Senat je 30. novembra 1699. godine, donio odluku da se područja Klek – Neuma i Sutorine vrate u sastav Bosne, odnosno ustupe Osmanlijama.

• S obzirom na političku i ekonomsku saradnju Osmanlija i Dubrovnika kako se to održavalo na status i važnost Neuma?

– Dubrovačka republika, teritorijalno okružena Osmanskim carstvom, imala je od 1458. do 1808. godine poseban status kod Osmanlija uređen plaćanjem posebnih poreza. Granice republike iz tog perioda danas su granice Hrvatske sa Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom. Dubrovčani su dolaskom Osmanlija nastavili svoju tradiciju trgovanja po unutrašnjosti Balkana, kao što su već u ranom periodu osigurali sebi povlašten status slobodne trgovine kopnom i morem u cijelom Osmanskom carstvu.

S obzirom da su Osmanlije imali otvoren pristup Bosanskom ejaletu preko više pomorskih luka na Jadranu, sam Klek – Neum, koji je teritorijalno bio do 1699. godine u sastavu Dubrovačke republike, nije predmet posebnog interesovanja, iako osmanski izvori potvrđuju postojanje skele, manjeg pristaništa preko kojeg se trgovalo solju. Ovo pristanište, kao i cijeli kopneni prolaz ka unutrašnjosti Hercegovine, dobija na značaju kada Osmanlije nakon 1699. godine gube primorske teritorije na ostatku Jadrana, uz strogo kontrolisani pristup pristaništima Klek – Neum i Sutorina.

• Mnogo je sličnosti u obrascima odnosa Osmanlija i Venecije, kasnije Austrije oko statusa Neuma i odnosa Bosne i Hercegovine i Hrvatske nakon raspada Jugoslavije. Šta je ostalo isto bez obzira na političke promjene?

–  Zajednički sadržilac svih ovih više od 300 godina specifičnog statusa Klek – Neuma jeste komplikovani teritorijalni ustroj ovog priobalnog područja: dok se njime Bosni i Hercegovini omogućava pristup moru, Dalmaciji kao habsburškoj pokrajini prethodno, kao i savremenoj Hrvatskoj, onemogućeno je uvezivanje državnog teritorija. U prvom periodu nakon povratka suvereniteta nad Klek – Neumom od Bosanskog ejaleta, odnosno Osmanskog carstva, sporna zabrana pristupa morskim putem ovom pristaništu opravdavana je nepisanim sloganom “osmanska obala koju zapljuskuje mletačko more”. Tenzije se još više produbljuju u posljednjih 200 godina nakon ukidanja Dubrovačke republike i održavanja Bečkog kongresa 1815. godine, poslije čega Dubrovnik ulazi u sastav habsburške Dalmacije, kojoj je tada bio potreban kopneni koridor preko Klek – Neuma do samog Dubrovnika i preko Sutorine do Herceg Novog i zaljeva Boka Kotorska.

Prezentirani dokumenti u knjizi, a koji potječu iz Osmanskog arhiva u Istanbulu, sažeto prikazuju hronologiju događaja vezano za ovo pristanište u trećoj fazi odnosa dvaju carstava između 1859. do 1876. godine, kao što nam daju informacije načinu tretiranja sporova oko pomorskih prava i dominacije na ovom dijelu Jadrana. Pitanje uređenja ili redefiniranja granice na području Klek – Neuma ponovo je aktuelizirano raspadom socijalističke Jugoslavije. Ideja o izgradnji mosta u cilju izbjegavanja tranzita preko Neuma kao bosanskohercegovačkog teritorija nastala je već odmah nakon rata. Hrvatska je 2022. godine jednostrano riješila problem vlastite kopnene nepovezanosti dovršetkom izgradnje Pelješkog mosta.

Bosanskohercegovačka strana je ovaj poduhvat, uzevši u obzir sve historijske činjenice, posmatrala kao ograničenje pristupa međunarodnim pomorskim putevima, iznijevši službeni stav da je prije izgradnje nužno riješiti otvorena pitanja vezana za identificiranje morske granične linije između dvije države. Da, nepromijenjena je i apsurdna činjenica Bosna i Hercegovina još i dan-danas nema slobodan pristup otvorenom moru. Osnovni uvjet za ostvarivanje ovog prava je usvajanje zakona o moru, odnosno definiranje teritorijalnog mora. Neprihvatljivo je da oko toga još ne postoji unutrašnji konsenzus. Bosna i Hercegovina, bez obzira na unutrašnje opstrukcije, kao i na povlasticu nesmetanog transporta roba preko luke Ploče, nedvojbeno mora insistirati na dovršetku procesa pristupa otvorenom moru. Koliki je značaj toga, najbolje govori podatak da danas u svijetu postoje 44 države čiji se teritorij ne veže za neko od mora, a u Evropi njih ukupno 15.

• Da li dokumenti koje ste obradili potvrđuju suverenitet Bosne i Hercegovine na vrhom Kleka i dva otoka?

–  U osmanskom katastarskoj evidenciji, koja je za Bosnu i Hercegovinu vođena od 1865. do 1875. godine, područje današnjeg Neuma se vodi pod Stolačkim kadilukom i to katastarskom jedinicom mjesta Gradac. Evidentno je ni da austrougarski popisi ne izdvajaju Neum i Klek kao zasebne popisne cjeline, a sve to nam govori da sam Neum zbog nenaseljenosti, ili veoma male naseljenosti, nije mogao biti definisan ni kao osnovna administrativna jedinica. Također, primjetno je da osmanski dokumenti priobalsko područje današnjeg Neuma definišu kao ‘pristanište Klek’, te kao ‘karantin Klek’.

Neum se spominje samo kao toponim za uže područje u sastavu Kleka. Većina upisanih posjeda na Kleku je kategorisana kao kışlakiye – zemljište za zimsku ispašu i čuvanje stoke, a manji dio kao tarla – obradiva površina. Ostatak se odnosio na državne posjede karantina i skele/pristaništa. Za tačnu identifikaciju vrha Kleka i dva otočića bilo bi potrebno provesti opširniju studiju koja bi obuhvatila analizu i komparaciju zemljišnoknjižnih i katastarskih podataka iz osmanskog, austrougarskog i jugoslavenskog perioda.

• O bosanskohercegovačkom izlazu na more su pisali dr. Galib Šljivo i Hivzija Hasandedić. Međutim, Vaša knjiga, odnosno dokumenti koje ste obradili potvrđuju tvrdnje Hasandedića o postojanju džamije u Neumu. Do kakvih ste saznanja došli po ovom osjetljivom pitanju?

–  Pristanište Klek – Neum je za Osmanlije, i pored veoma reduciranog pristupa isključivo za vojne potrebe, predstavljalo stratešku tačku i ključni izlaz na otvoreno more u najzapadnijem dijelu carstva. Stoga su istrajavali u njegovom oživljenju, te uz podršku sultana izgradili moderan karantin, pomoćne objekte, kao i vjerski objekat za potrebe stalno angažovanih policijsko-vojnih i medicinsko-epidemioloških službenika na pristaništu, kao i za one koji su kroz ovo pristanište prolazili. Evidentno je da su objekti na Klek – Neumu, nakon formalnog priznavanja statusa quo 1853. godine između dva carstva, građeni, održavani, obnavljani i njihovi kapaciteti proširivani uz obostranu saglasnost i zadovoljstvo.

Naime, dva dokumenta iz 1872. godine koji se odnose na urgenciju dovršetka objekata pomorskog karantina i “započete i nedovršene” džamije nedvosmisleno dokazuju da je ona u Neumu i postojala, čime se potvrđuju navodi koje je Hivzija Hasandedić zabilježio u svom naučnom radu Muslimanska baština u južnoj (srednjoj) Hercegovini na osnovu usmenog predanja od jednog lokalnog katolika. Mada se izričito ne navodi, jako je izvjesno da je i sama džamija stradala prilikom devastacije ovog kompleksa u pohodu hercegovačkih (srpskih) ustanika 1876. godine, a i sam Hasandedić spominje njenu djelimičnu očuvanost na lokaciji Polača sve do razornog zemljotresa 1927. godine. U jednom dokumentu iz Državnog arhiva Republike Turske u Istanbulu iz tog perioda spominju su i arhitektonski nacrti za objekte karantina u Sutorini, pa stoga ne prestaje nada da će uz te nacrte jednog dana biti pronađeni i prezentovani javnosti i nacrti za objekte na Klek – Neumu.

• Iz pojedinih dokumenata se otkriva i sastav stanovništva i vlasništvo nad zemljištem u Neumu. Da li je Neum za vrijeme Osmanlija bio multireligiozna sredina?

–  Pristanište i objekti karantina bili državna svojina, ali je okolno zemljište, katastarski evidentirano pod selo Gradac, u gotovo jednakom omjeru bilo je u posjedu muslimana i katolika, ali i pravoslavnih, što se može zaključiti iz upisanih imena i prezimena. U širem području popisne jedinice Gradac sa Klek – Neumom iz ovog perioda nalazimo dominantno upisane posjede Ali-bega Rizvanbegovića i njegovih potomaka, zatim Resulbegovića, Šarića, Prkačina, Mehmedbašića, Durakbašića, Sarajlića, Krešića, Putica, Čelića, Makeljića, Krsmana, Ljubovića, Stupaca, Čama, Ivankovića, Kuduza, Babića i mnoštva drugih muslimanskih i kršćanskih posjednika čija prezimena iz poznatih razloga nisu bila upisana u katastarskoj evidenciji.

Također, potrebno je istaći da područje današnjeg Neuma nije bilo intenzivnije naseljeno u pravom smislu te riječi sve do polovine 20. stoljeća, kako bi se moglo govoriti o urbanoj multireligioznosti, što je inače specifičnost cijelog bosanskohercegovačkog podneblja. Međutim, uzimajući u obzir sastav stanovništva tadašnjeg Stolačkog kadiluka, kao i pripadnost posjednika zemljišnih prava na području Klek – Neuma, slobodno se može ustvrditi da je ova sredina bila itekako multireligiozna.