Milena Methodieva: Muslimani na Balkanu aktivniji nego ikada u političkim arenama

Dr. Milena Methodieva je docent na Odsjeku za bliskoistočne civilizacije na Univerzitetu u Torontu, Kanada. Proučava političke, intelektualne i društvene transformacije u Osmanskom carstvu, njegovim nasljednicima na Balkanu i modernoj Turskoj u 19. i 20. vijeku. Njen rad često posmatra događaje u transnacionalnom kontekstu. Njen trenutni istraživački projekat fokusiran je na migracije sa Balkana u kasno Osmansko carstvo i ranu Tursku republiku.

Milena Methodieva je autor knjige Između carstva i nacije: muslimanska reforma na Balkanu (Stanford University Press, 2021). Knjiga govori o historiji muslimanske zajednice u Bugarskoj u prve tri decenije nakon završetka osmanske vladavine 1878. godine. Knjiga istražuje kako su se bivši osmanski podanici, sada pod bugarskom vlašću, kretali između carstva i nacionalne države i nastojali da zauzmu mjesto u širem modernom svijetu.

Sa dr. Methodievom razgovaramo o njenoj knjizi i transformaciju muslimanske bugarske zajednice na prelazu iz osmanskog perioda u nezavisnoj Bugarskoj nakon Berlinskog kongresa.

• Berlinskim kongresom Bugarska je postala autonomna kneževina, a Bosna i Hercegovina dio Austro-Ugarske. Koje su sličnosti i razlike transformacije bugarskih muslimana u odnosu na status Bošnjaka pod okriljem Monarhije?

– I Bugarska i Bosna imale su sličnu muslimansku populaciju. Na primjer, početkom 20. stoljeća Bugarska je imala oko 600.000 muslimana, slično kao i u Bosni. Naravno, postojale su razlike u proporcionalnoj zastupljenosti – u Bugarskoj su tada muslimani činili oko 15 posto stanovništva, dok je u Bosni bilo oko 30 posto. Postojale su razlike u etničkom sastavu ovih zajednica. U Bugarskoj su većina muslimana bili Turci, a manji broj Pomaka, Tatara i Roma muslimana. U Bosni je većina muslimana bila slavenskog porijekla. Postojale su dalje razlike između ove dvije države koje su imale ulogu u tome kako su se ponašale prema svom muslimanskom stanovništvu. Bugarska je bila nacionalna država u nastajanju koja je gradila nacionalni projekat u razvoju. Tako su lokalni muslimani postali njena najveća i politički najznačajnija manjinska populacija i često su osjećali posljedice bugarskih nastojanja za izgradnju nacije. Poređenja radi, Austro-Ugarska je bila carstvo i njena administracija je već bila upoznata sa upravljanjem različitim populacijama, iako je bavljenje muslimanskim stanovništvom bilo novo iskustvo. Međutim, muslimanske zajednice u Bugarskoj i Bosni dijelile su i sličnosti. Obje ove zajednice bile su dio šireg osmanskog balkanskog muslimanskog sistema i nastavile su održavati veze sa Osmanskim carstvom. Značajno je da su se tokom razmatranog perioda mnogi muslimani u Bugarskoj i Bosni angažirali u aktivnim naporima da reformišu svoje zajednice i učine ih otpornijima na izazove s kojima su se suočavali.

Zagovornici ovih reformskih nastojanja vjerovali su da je moguće da muslimani učestvuju u modernosti, istovremeno čuvajući vlastitu tradiciju i identitet. U svojoj knjizi istražujem muslimanski reformski pokret u Bugarskoj kojeg su predvodili lokalni muslimanski intelektualci, ali je također vidljiva uključenost širih segmenata zajednice. Dok sam istraživala ovu tematiku, nastojala sam istražiti ideje koje su tada bile vodilje u djelovanju, kako je svijet izgledao sa stanovišta ove zajednice i čemu su njeni lideri težili da postignu.

Poređenja su dobra, ali je također važno pratiti veze. U svojoj knjizi također sam predstavila kako su bugarski muslimani održavali kontakte i razmjenjivali mišljenja i ideje sa drugim muslimanima širom svijeta. Jedna zajednica prema kojoj su bugarski muslimani osjećali poseban afinitet bili su bosanski muslimani. Afinitet je bio prenaglašen zajedničkim iskustvima, osmanskom prošlošću i zajedničkom sudbinom života pod stranom vlašću, kao i percepcijom da su uključeni u slične borbe za poboljšanje stanja svojih zajednica. Štampa je bila ključna u takvim razmjenama. Činjenica da je većina muslimanskih časopisa u Bugarskoj bila na osmanskom turskom, dok je u Bosni bila na bosanskom, nije bila prepreka.

• Osim etničkih Turaka, bugarsku muslimansku zajednicu čine i Pomaci, koji su slovenski muslimani. Jedan dio njih živi i u Grčkoj. Da li se transformacija njihove zajednice razlikuje od turske zajednice u Bugarskoj?

– U 19. i početkom 20. stoljeća na osmanskom i postosmanskom Balkanu „musliman“ je označavao neku vrstu etnoreligijskog identiteta. Muslimani različitog porijekla, uključujući i one u Bugarskoj, koristili su ga kao termin samoidentifikacije. To je u velikoj mjeri odražavalo činjenicu da je u Osmanskom carstvu religija predstavljala jedan od primarnih markera razlika. Osmanska država nije bila toliko zabrinuta za jezičke ili etničke razlike, međutim, stvari su se promijenile u 19. stoljeću s pojavom nacionalističkih pokreta među nemuslimanskim narodima u carstvu, kao što su Srbi, Grci i Bugari. Naravno, muslimani su bili svjesni razlika među sobom. U određenim okolnostima mogli su naglasiti određene karakteristike ili koristiti specifičnija etnička imena, poput Turčina ili Tatara, iako treba imati na umu da se ona nisu koristila u smislu modernih nacionalnih identiteta. Ogromna većina bugarskih muslimana bili su Turci. Pomaka, bugarskih ili slavenskih muslimana bilo je relativno malo, a živjeli su u određenim regijama, kao što su planine Rodopi i centralna sjeverna Bugarska. Turci i Pomaci nisu bili toliko zabrinuti za svoje etno-jezičke razlike. Bugarske vlasti i bugarske patriotske ličnosti bile su zaokupljene takvim razlikama. Tako su Pomaci postepeno zauzeli posebno mjesto u bugarskoj nacionalnoj mašti i postali meta raznih inicijativa za nacionalizaciju i asimilaciju. Sve do prve decenije 20. stoljeća fokus je bio na školama. Tokom Balkanskih ratova Pomaci su na područjima koja su bila u sastavu Osmanskog carstva bili predmet prisilnih konverzija.

Zanimljivo je da su i Osmanlije postale svjesne bugarskih aspiracija prema Pomacima. Neki osmanski zvaničnici su upozoravali na bugarske inicijative za nacionalizaciju i pozivali da se takvim nastojanjima suprotstavi sličnim institucijama, školama, kako bi se ojačala lojalnost Pomaka prema osmanskoj državi.

• Kakav su utjecaj bugarski muslimani imali na Osmansko carstvo, odnosno Republiku Tursku kroz djelovanje svojih institucija, intelektualaca i imigracije?

– Tokom godina, muslimani Bugarske su postali zajednica sa prepoznatljivijim identitetom. Međutim, nastavili su održavati veze s Osmanskim carstvom, a kasnije i Turskom. Također su pokazali veliko interesovanje za politiku Osmanskog carstva i rane turske Republike. Na primjer, mnogi bugarski muslimani su izražavali simpatije prema mladoturskoj političkoj organizaciji, što je izazvalo ogorčenost među onima koji su bili kritičari te pojave. Kasnije su slične debate potaknute inauguracijom kemalističkih reformi u Turskoj.

Ono što je najvažnije, iskustva bugarskih muslimana, kao i onih drugih post-osmanskih muslimanskih zajednica, bila su važna u kristalizaciji ranog turskog nacionalizma koji su artikulirali Mladoturci. Nadalje, mnogi muslimani iz Bugarske emigrirali su u Osmansko carstvo i Tursku Republiku. Među njima ima određenih ličnosti koje su bili važni akteri u lokalnim odnosima u Bugarskoj, ali su također preuzeli istaknute uloge u svom novom domu. Donijeli su sa sobom veze, ideje, vještine i iskustva koja su oblikovala njihove nove živote, ali koja su ponekad pokušavali iskoristiti za oblikovanje lokalnog konteksta.

• Da li su balkanski muslimani, kroz svoju tešku političku i društvenu transformaciju, postali vitalniji narodi u odnosu na druge muslimanske narode koji žive u društvima s muslimanskom većinom?

– Takva poređenja nisu tako jednostavna. Kada je u pitanju poređenje, moramo uzeti u obzir kontekst i historijska iskustva različitih zajednica. Čak i na Balkanu, koji se obično smatra relativno malom geografskom regijom, muslimansko stanovništvo u različitim dijelovima regije ima različita iskustva. Na primjer, postoje muslimani koji su u položaju manjina, kao što je u slučaju Bugarske, drugi čine većinu u svojim državama, npr. Albanija i Kosovo. Druga muslimanska društva koja žive u drugim geografskim i historijskim kontekstima također su imala teška iskustva, na primjer pod kolonijalnom vlašću. A kada su u pitanju identiteti – religija je samo jedna od karakteristika identiteta; postoji mnogo više odlika, kao što je jezik. Ali može se reći da su danas ljudi na Balkanu koji se izjašnjavaju kao muslimani aktivniji nego ikada u političkim i društvenim arenama. To je u velikoj mjeri rezultat dugih i teških historijskih iskustava, ali i prilika sadašnjeg političkog konteksta. Danas također primjećujemo pluralitet glasova, što je svakako važno za održavanje žustrih debata. Naravno, ne želim da slikam pretjerano ružičastu sliku. Još uvijek ima mnogo izazova, a treba imati na umu da demokratija i sloboda mogu postati krhke.

Želim da naglasim jednu stvar: iskustva manjih grupa su važna i zaslužuju da se detaljnije proučavaju. Takve grupe ne treba posmatrati kao manje igrače ili perifernu populaciju. I dalje postoji tendencija, među naučnicima i javnosti, da se fokusiraju na veće populacije, većine, veće entitete, istaknute historijske ličnosti, ili da se na iskustva sagledaju iz perspektive države, iako se taj trend mijenja. Kada je u pitanju historija muslimanskih zajednica na Balkanu, njihova historija ima tendenciju da postane žrtva dvostruke periferizacije: na njih se često gleda kao na udaljenu periferiju svijeta sa većinskim muslimanskim stanovništvom, dok je Balkan pod utjecajem dugotrajnog balkanističkog stereotipa, smatraju se na margini Evrope. Ovome se može dodati i tendencija da se na njih gleda kroz usko sočivo studija manjina i nacionalizma. Proučavanje historije manjih grupa, kao što su različite balkanske muslimanske zajednice, važno je za razumijevanje raznolikosti ljudskih iskustava, kao i za stjecanje jedinstvenih perspektiva u prošlost. Također treba imati na umu da su historije muslimana na Balkanu bile dio mnogih drugih isprepletenih historija, poput onih muslimanskih društava, Balkana, Osmanskog carstva, Evrope, i naravno, historije njihovih lokalnih zajednica koje su uključivale ljudi različitog vjerskog i etničkog porijekla.

• Uzimajući u obzir tešku historiju muslimanske zajednice u Bugarskoj, koji je njen potencijal i kapacitet da bude ravnopravan društveni faktor u savremenom bugarskom društvu, koje je već godinama dio NATO-a i EU?

– Kao što sam ranije rekla, danas postoji više mogućnosti nego ikada za političko učešće i debate, kao i za aktivno civilno društvo. Ono što nas historija može naučiti jeste da takve prilike ne treba uzimati zdravo za gotovo.