Kenneth Morrison: SPC je po mnogo čemu najmoćnija institucija u Crnoj Gori

Balkan je posljednjih godina sve više u fokusu naučnika iz cijelog svijeta koje privlači složenost i slojevitost odnosa na jugoistoku Evrope.

Kenneth Morrison je profesor historije na Univerzitetu De Montfort i naučni saradnik na Londonskoj školi ekonomije i političkih nauka (LSE). Autor je knjiga Nacionalizam, identitet i državnost u postjugoslavenskoj Crnoj Gori, Crna Gora: moderna historija, a koautor je Sandžak: historija, Izvještavanje o opsadi Sarajeva i Ratni hoteli, po kojoj je snimljen dokumentarni serijal Al Jazeere.

Njegova nova knjiga, sa profesorom Veskom Garčevićem, je studija o tri decenije odnosa Srbije i Crne Gore, bit će objavljena 2024. godine.

Sa dr. Morrisonom u povodu parlamentarnih izbora u Crnoj Gori razgovaramo o društveno-političkim procesima, stranim utjecajima, položaju manjina i o Sandžaku.

• Protekli parlamentarni izbori u Crnoj Gori prošli su u vrlo opuštenoj atmosferi za razliku od historijskih izbora 2020. godine. Koji su uzroci takve brze promjene u kratkom periodu?

– Dva su ključna faktora. Prvo, porazom Mila Đukanovića na predsjedničkim izborima i očekivanjima da će Pokret Evropa sad (PES) komotno pobijediti na parlamentarnim izborima, osjećalo se da je posao ‘završen’ – da je uvjerljiva pobjeda PES-a svršen čin. PES je uoči izbora pokazao nevjerovatno samopouzdanje, a šok što se rezultat nije ostvario kako su očekivali urezao se na lica njihovog rukovodstva i stranačkih aktivista dok su ‘proslavljali’ rezultate.

Drugo, postoji značajan zamor među biračima, od kojih mnogi nemaju mnogo obzira na trenutni broj političara, koji izgleda stavljaju lične ili stranačke interese ispred svega ostalog. U 2020. godini birači su bili očajni u potrazi za promjenom, koju su i uspjeli postići. Ali ta promjena donijela je skoro tri godine političke nestabilnosti i neizvjesnosti, pa nizak odziv pokazuje nezadovoljstvo koje postoji prema obje vlade nakon 2020. godine.

Iako su iz PES tvrdili da će njihova pobjeda dovesti do kraja političke nestabilnosti, očito nisu uspjeli uvjeriti birače. Bilo koju novu vladu, bez obzira na formu, biće teško održati na okupu. Štaviše, PES ne izgleda kao stabilan entitet, a već evidentne tenzije između Jakova Milatovića i Milojka Spajića mogle bi u nekoj fazi dovesti do razlaza. Ako se tome doda činjenica da je ekonomija u teškom stanju, mislim da je realno očekivati nove izbore u roku od godinu-dvije.

• Kroz Vaša istraživanja i knjige analizirali ste političku tranziciju Crne Gore od disolucije Jugoslavije do njenog ulaska u NATO. Koji su uspjesi, a koji neuspjesi crnogorske politike u navedenom periodu, a koji direktno utiču na političku nestabilnost od 2020. godine?

– Procjenjivanje uspjeha ili neuspjeha uvijek je donekle subjektivno. Ipak, mislim da je važno prisjetiti se gdje je Crna Gora bila 1992. godine i značajan napredak koji je od tada napravljen. Tada je ona bila mlađi partner u Saveznoj republici Jugoslaviji (SRJ), asimetričnoj federaciji koja je nastala nakon sumnjivog referenduma u Crnoj Gori (ali ne i u Srbiji), a potom i na brzinu konstruisanog „Žabljačkog ustava“. U roku od 14 turbulentnih godina povratila je nezavisnost koju je izgubila 1918. godine. Nakon toga, Crna Gora je postala članica ključnih međunarodnih organizacija, počela proces pristupanja EU i ušla u NATO 2017. godine, iako nikada nije postojao istinski javni konsenzus o članstvu u Alijansi. Ipak, evroatlantski put Crne Gore je čvrsto uspostavljen, iako je napredak usporen od parlamentarnih izbora 2020. Iz bilo koje perspektive to je prilično izvanredna putanja.

Problem je, međutim, bila dominacija jedne partije, posebno nakon što je Crna Gora povratila svoju nezavisnost 2006. godine. Demokratska partija socijalista (DPS) je postao „državna partija“ i u okviru toga sistem u kojem su imali značajnu moć nad državnim institucijama. Koristili su oni koji su bili unutar ili bliski DPS-u, dok su oni koji nisu doživjeli nezavisnu Crnu Goru kao „projekt DPS-a“ koji je samo učvrstio moć DPS-a. Na unutrašnjem planu, stranka se nije reformisala kako je trebalo i Đukanović je pravio rokade između uloge predsjednika i premijera, uz nekoliko kratkih pauza. Ipak, najveća greška DPS-a je ishitreni pokušaj da se progura ‘Zakon o vjerskim slobodama’, dovodeći ih u direktan sukob sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC), jedinom institucijom u Crnoj Gori koja ima kapacitet da istinski mobilizira širu društveno-političku podršku. Rezultat izbora u augustu 2020. godine jednostavno ne bi bio isti bez učešća SPC-a. I, naravno, potpisivanje ‘Temeljnog sporazuma’ 2022. godine značajno je učvrstilo poziciju SPC-a, tako da je to intervencija koja im je, u konačnici, bila korisna.

• Može li djelovanje prosrpske i proruske politike i Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori zaustaviti njen put u članstvo u EU?

– SPC je po mnogo čemu najmoćnija – tobože nepolitička – institucija u Crnoj Gori, i pokušat će da utiče na politiku, i direktno interveniše u nju, kada je to njihov interes (uprkos tome što dosljedno negiraju da su „politički akteri“). Način na koji su efikasno mobilisali toliki broj ljudi tokom litija svjedoči o njihovoj moći. Očigledno je da su brojne izjave koje su proizašle iz SPC-a u vezi sa invazijom na Ukrajinu (da ne spominjemo izjave o crnogorskom identitetu) nanijele štetu imidžu Crne Gore među evroatlantskim partnerima. Put Crne Gore, koliko god težak bio, je ka EU, a s obzirom da je bilo poteškoća od augusta 2020. godine, osnovna putanja ostaje. Velika većina Crnogoraca želi članstvo u EU, tako da ne vidim kako njihove političke elite mogu previše skrenuti s tog puta.

Političke stranke najbliže SPC-u oslabljene su izborima. ES nije pokazao dobre rezultate kako se očekivalo, a koalicija ZBCG – u suštini bivši Demokratski front (DF) – koji su bili glavni pokretači proruskog/anti-NATO narativa definitivno nisu sila koja je na vlasti. Zaista, mogu se naći u opoziciji. Oni su bili koristan instrument za poraz DPS-a 2020. godine i olakšali Đukanovićev odlazak, ali ne mogu da napreduju dalje od sadašnje podrške. U najboljem slučaju, oni će biti jedna u nizu stranaka koje mogu biti u vladi samo kao dio koalicije u kojoj su jedan od brojnih partnera i u kojoj bi njihova sposobnost da provode svoju agendu bila ograničena.

• Jedno od polja Vaših istraživanja su manjine u Crnoj Gori, njihovo političko djelovanje i historija Sandžaka. Slažete li se s tezom da su Bošnjaci platili najveću cijenu za nezavisnost Crne Gore glasanjem za konačnu podjelu Sandžaka, a da zauzvrat nisu ispunjeni njihovi zahtjevi?

– Jasno se sjećam debata koje su se vodile među Bošnjacima u Crnoj Gori o nezavisnosti, jer sam prije referenduma boravio u Bijelom Polju i Beranama. To je bilo pitanje koje je značajno podijelilo zajednicu, jer iako je nezavisna Crna Gora prihvatljivija za Bošnjake, to je značilo da će Sandžak biti podijeljen međunarodnom granicom. Nakon proglašenja nezavisnosti u junu 2006. godine, putanja Bošnjaka u Crnoj Gori i Srbiji bila je sasvim drugačija. U Crnoj Gori su bili daleko bolje integrisani u politički sistem, a Bošnjačka stranka je, na primjer, ponekad bila dio vladajućih koalicija predvođenih DPS-om. U Srbiji je nastupila potpuno drugačija situacija. Došlo je do veće marginalizacije i značajnih tenzija između Beograda i političke elite u Novom Pazaru, posebno onih bliskih Sulejmanu Ugljaninu. Došlo je i do sukoba između Islamske zajednice u Srbiji (IZuS) i Islamske zajednice Srbije (IZS). Dakle, razlike u dva djela Sandžaka su velike.

Međutim, jedno što sam naučio o Sandžaku je da, uprkos činjenici da on nema pravni ili ustavni status ni u Srbiji ni u Crnoj Gori, osjećaj identiteta, pripadnosti Sandžaku, veoma je jak među Bošnjacima u obje zemlje, ali i u dijaspori. I dok neka od obećanja datih 2006. godine nisu ispunjena, u smislu uspostavljanja neke vrste ograničene autonomije ili „prekograničnog regiona“, taj osjećaj identiteta će, bez obzira na granice i granice, uvijek biti jak.

• Na proteklim izborima Bošnjačka stranka, odnosno manjine su dvostruko povećali svoje učešće u Skupštini Crne Gore. Da li je ovaj uspjeh ključni garant evropske budućnosti Crne Gore?

– Ništa nije zagarantovano, ali je ohrabrujuće. Ne zaboravimo da su Bošnjaci, barem oni koji pripadaju crnogorskom ogranku SDA, bili izloženi agresivnim mjerama 1990-ih, koje su kulminirale takozvanim procesima u Bijelom Polju 1994. godine. Nakon što je Milo Đukanović otvoreno kritikovao politiku Slobodana Miloševića i inicirao razlaz sa tada monolitnim DPS-om 1997. godine, mršaviji DPS koji je vodio Đukanović uspostavio je dobre odnose sa crnogorskim Bošnjacima.

Iako nesavršena, Crna Gora je razvila snažniji građanski karakter i dalje izgradila temelje istinskog multikulturalnog društva. A u maloj, etnički raznolikoj državi kakva je Crna Gora, nema drugog puta naprijed. Zato je bilo tako depresivno gledati incidente u Pljevljima u neposrednom postizbornom periodu 2020.godine, ne samo zato što su Bošnjaci u tom gradu toliko propatili tokom ‘90-ih. Solidan rezultat za Bošnjačku stranku na ovim izborima znači da su oni važan politički faktor u Crnoj Gori.