Gorana Grgić: Na Balkanu vlada ‘negativni’ mir

“Etnonacionalizam je posljedica političkog oportunizma i bezidejnosti. Igranje na karte ‘naši’ i ‘vaši’ nije donijela ništa dobro, ali bez sumnje još uvijek luči uspjeh diljem regije koja se nije razračunala s ostavštinom 1990-ih”, kaže dr. Gorana Grgić, viša predavačica na Katedri za politiku i međunarodne odnose te Centru za američke studije na Univerzitetu u Sydneyu.

Trenutno je u Berlinu kao gostujuća istraživačica na Centru za međunarodnu sigurnost univerziteta Hertie. Proteklih godina bila je gostujuća predavačica i istraživačica na Harvardovom Centru za evropske studije, NATO-ovom odbrambenom koledžu u Rimu, Koledžu za nacionalnu sigurnost na Australskom nacionalnom univerzitetu, te Centru za američko-azijske odnose u Perthu na Univerzitetu u Zapadnoj Australiji. Njeni istraživački interesi uključuju međunarodnu sigurnost, transatlantske odnose i američka savezništva.

• Kako ocjenjujete trenutne geopolitičke odnose imajući u vidu rat u Ukrajini? Koja svjetska sila sada vodi glavnu riječ?

– Ako počnemo od pretpostavke da je doba unipolarnog svijeta iza nas, dakle vrijeme kada su Sjedinjene Američke Države bile nesporno najveća svjetska sila bez suparnika i rivala koji bi joj izbliza mogli parirati, te ako uzmemo u obzir da svjetski poredak sve više naginje izrazito kompetitivnoj multipolarnosti, teško je reći tko sada vodi glavnu riječ budući da imamo nekoliko suprotstavljenih polova. Rat u Ukrajini pokazao je sljedeće: nakon kriznih godina u transatlantskim odnosima suradnja unutar kolektivnog Zapada predvođena Sjedinjenim Američkim Državama iznenadila je mnoge svojim snažnim odgovorom na rusku agresiju bilo da se radi o vojnoj i humanitarnoj pomoći, ili uvođenju vrlo širokog spektra sankcija na Rusku Federaciju; partnerstvo Rusije i Kine ojačalo je uslijed ruske invazije na Ukrajinu, te tako odagnalo sve sumnje oko dubine i ambicije ovog “partnerstva bez granica” da zasad djeluje kao antipod Zapadu; te sve više se govori o utjecaju i moći zemalja koje izrijekom ne pripadaju niti jednom od ova dva bloka, tzv. Globalni jug (koji je dosta problematičan termin), a koje pokazuju da se i njihov glas mora čuti.

• Kako komentirate aktuelnu američku vanjsku politiku i koji je njen glavni cilj?

– Govorimo li o strateškoj orijentaciji Sjedinjenih Američkih Država, nema sumnje da je dugoročni prioritet američke vanjske politike natjecanje s Kinom i američka prisutnost u regiji Indo-Pacifika. Ta politika ima vrlo snažnu dvostranačku potporu – što je gotovo pa iznimka u vremenima kada politička polarizacija u Sjedinjenim Američkim Državama doseže vrhunce. No, trenutno mnogi dovode u pitanje koliko je SAD spreman na to dugoročno natjecanje s Kinom s obzirom na razne faktore koji joj “odvlače” pozornost. Tako neki glasovi unutar Sjedinjenih Američkih Država upozoravaju na to da politička previranja i disfunkcionalnost poput posljednje epizode oko pregovora glede javnog duga pokazuju da SAD nije dovoljno vjerodostojan na međunarodnoj sceni ili da angažiranost oko Ukrajine odnosi previše resursa. Ipak, Sjedinjene Američke Države su još uvijek daleko najmoćnija vojna sila i imaju daleko jača savezništva koja im daju komparativnu prednost nad Kinom, a posljednjih godina dolazi i do promjene paradigme međunarodne trgovine i sve većem državnom intervencionizmu kojima pokušavaju smanjiti ovisnost u Kini u kontekstu geoekonomskog natjecanja.

• Kako gledate na širenje Sjevernoatlantskog saveza (NATO) i u kojoj mjeri je moguć direktan sukob Alijanse sa Rusijom?

– Nedavno širenje NATO-a izravna je posljedica ruske agresije na Ukrajinu. Sve dok Rusija bude stvarala prijetnju susjednim zemljama, članstvo u NATO-u će se činiti kao poželjni smjer vanjske politike za zemlje koje su izložene negativnom utjecaju ruske vanjske politike. Glede izravnog sukoba, mislim da su proteklih 15 mjeseci pokazali da se čini sve kako bi se to izbjeglo, te da vodstvo NATO-a želi svesti taj rizik na apsolutni minimum.

• Koliko je Zapadni Balkan u fokusu Sjedinjenih Američkih Država?

– S obzirom na broj puno važnijih (gore spomenutih) kriza i šire strateške orijentacije, Sjedinjene Američke Države nisu pretjerano fokusirane na Zapadni Balkan osim u trenutcima kada dođe do značajnog porasta nestabilnosti uslijed političkih kriza ili sukoba poput onog čemu smo mogli svjedočiti na sjeveru Kosova proteklih tjedana. Sjedinjene Američke Države tada djeluju s obzirom na ulogu koju imaju zadanu još od 1990-ih kada su bile percipirane kao najvjerodostojniji jamac sigurnosti.

• Kako komentirate stalne političke tenzije među državama na Zapadnom Balkanu i šta je to što koči napredak regije?

– Teško je davati opće odgovore jer se radi o različitim uzrocima s obzirom na svaki zasebni primjer bilateralnih odnosa koje bi uzeli u obzir. Isto tako, ne radi se uvijek niti o tenzijama – nekada smo i svjedoci “brakova iz interesa” koji spajaju katkad nespojive strane. No, kada bi morali izraditi neku vrstu taksonomije disfunkcionalnih odnosa mogli bismo reći da se radi o sljedećem: tenzije koje proizlaze iz političkih kalkulacija i politika vlastodržaca kojima upućivanje na vanjskog neprijatelja može donijeti neke političke poene kod kuće, a koji vrlo često prolaze bez značajnije, a katkad i bilo kakve, reakcije zapadnih sila; politički sustavi koji su posljedica mirovnih sporazuma kojima je istekao rok trajanja, a koji kao takvi otvaraju mogućnost uplitanja i manipulacije susjednih zemalja; te sve veće prelijevanje dinamike globalnog suparništva na regiju kroz sponzorstvo pojedinih političkih aktera.

• Koliko je američki intervencionizam u Bosni i Hercegovini i na Kosovu bio uspješan? 

– Ukratko, bio je uspješan u prekidu ratova i nasilnih sukoba. No, kao što vidimo, ti mirovni sporazumi nisu bili zamišljeni kao nacrti za izgradnju funkcionalnih političkih sustava, a kamoli konsolidiranih demokracija. Zbog toga možemo govoriti samo o “negativnom” miru – kao miru bez nasilja, a ne “pozitivnom” miru u kojem bi ove države i društva zaista mogli napredovati.

• Koliko su opasne etno-nacionalističke politike i koliko usporavaju proces demokratizacije?

– Etno-nacionalizam je posljedica političkog oportunizma i bezidejnosti. Igranje na karte “naši” i “vaši” nije donijela ništa dobro, ali bez sumnje još uvijek luči uspjeh diljem regije koja se nije razračunala s ostavštinom 1990-ih. Dapače, svjedočimo svojevrsnoj mitologizaciji ratova iz kojih su nastale države, gdje svaka strana drži da je bila na pravoj strani i žrtva, a političari s etno-nacionalističkom agendom sebe predstavljaju kao jedine čuvare te “istine”.

• Da li je Dejtonski mirovni sporazum dugoročno održiv za Bosnu i Hercegovinu?

– Apsolutno nije. To je bilo jasno vrlo brzo nakon potpisivanja samog sporazuma, te je već ranih 2000-ih postojala inicijativa da dođe do reforme slavnog Aneksa IV koji je ujedno i Ustav Bosne i Hercegovine. Ovakve političke postavke političkog sustava u Bosni i Hercegovini dovele su do uspostavljanja etnokracije, koja je već više puta bila proglašena u sukobu s načelima Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava. A kao što recentniji primjeri pokazuju, dovodi do nestabilnosti i konstante potrebe za uplitanjem međunarodne zajednice kroz institut Ureda visokog predstavnika (OHR).

• Kakva je uloga Rusije na Zapadnom Balkanu i kako gledate na nedavni susret Vladimira Putina i Milorada Dodika, predsjednika bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska, koji je tom prilikom i odlikovao ruskog predsjednika?

– Kao što sam spomenula ranije, ovo je jedan od razloga za povišene tenzije na Zapadnom Balkanu. Osim što je vojni agresor u Ukrajini, Ruska Federacija igra remetilačku ulogu diljem Europe (i šire) – bilo da se radi o kibernetičkim napadima, kampanjama dezinformacija i/li potpore političarima i opcijama kojima je u cilju sprječavanje euroatlantskih integracija i suradnje.

• Kakva su Vaša očekivanja i predviđanja kada je riječ o Zapadnom Balkanu i šta bi savjetovali političarima u zemljama regije?

– Uvijek je teško biti optimist kada se radi o ovoj regiji, pogotovo u uvjetima kada na cijelom kontinentu, ali i globalno, sve više trendova upućuje na rast nestabilnosti bilo da se radi o konvencionalnim ili novim sigurnosnim prijetnjama. Političarima koji žele mijenjati stvari nabolje želim da uspiju u izgradnji slobodnijih i otvorenijih društava. No mislim da je još bitnije da svi građani shvate da rezigniranost i politička apatija ne mogu dovesti do promjena. Stoga, glavna poruka je da se svi moramo pokrenuti – pa makar se radilo “samo” o izlasku na izbore kao jednom vidu političkog aktivizma.