Rusija i Bjelorusija slave ‘jedinstvo’ dok rat u Ukrajini bjesni

Nekadašnji sovjetski saveznici približili su se tokom invazije na Ukrajinu, a čini se da je Lukašenkov pokušaj da izgradi i dobre odnose sa Zapadom završen, kažu analitičari.

Sve više Bjelorusa smatra kako je Lukašenko tek nešto malo više od Putinove marionete (Reuters)

U nedjelju Minsk i Moskva obilježavaju dan jedinstva, u znak sjećanja kada su 1996. bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko i tadašnji ruski lider Boris Jeljcin potpisali sporazum s ciljem formiranja Savezne Države dva slavenska susjeda. Neke ideje, poput zajedničke monete, nikada nisu zaživjele, ali je Savezna Država postala osnova za saradnju koja je bila sve dublja iz godine u godinu.

Bjelorusija je izgledala zainteresirana i za odnose sa Zapadom, ali to se promijenilo 2020. kada je Moskva spasila Lukašenka. On se suočavao sa velikim protestima, a Rusija je navela kako je bila spremna poslati i vojsku. Na kraju, ruske trupe nisu bile umiješane, ali je pomoć u odnosu sa nemirima prihvaćena.

Tokom prošle godine, dok je Rusija napadala Ukrajinu, Bjelorusija je lojalno bila uz Moskvu i nedavno je pristala da Rusija razmjesti svoje nuklearno oružje na bjeloruskom teritoriju.

Bez izlaza na more i okružena Rusijom, Ukrajinom, Litvanijom i Poljskom, Bjelorusija je postala nezavisna padom SSSR-a 1991. godine. Tri godine kasnije, na vlast je došao Aleksandar Lukašenko, nekada radikal i sovjetski reformista. Njegova vladavina je povratak u sovjetsku prošlost, Bjelorusija je uglavnom centralizirana ekonomija koja je pod upravom vlasti i jako kontrolirano društvo.

Lukašenko, nadimka „evropski posljednji diktator“, bez prekida vodi državu skoro 30 godina. Tokom većine vladavine, on pokušava održati suverenitet i, samim tim, svoju moć. No, posljednjih godina, a naročito od početka rata u Ukrajini, sve je bliži Rusiji.

„Lukašenko je izgradio svoj režim strahom i represijom nad disidentima, postepeno oduzimajući građanima slobodu govora i pravo na izražavanje političke misli. No, najveći val represije počeo je nakon velikih protesta 2020. godine“, ističe bjeloruska naučnica Alesija Rudnik.

Masovni protesti

Prije tri godine došlo je do velikih protesta kada je Lukašenko sebe proglasio pobjednikom izbora, kazavši da je osvojio više od 80 posto glasova – sa čime se nije slagala većina opozicije. Prijavljeni su mnogi slučajevi mučenja nakon što su snage sigurnosti ugušile skupove.

Ovaj 68-godišnjak se nije uvijek slagao sa Moskvom, čak je tokom protesta optuživao Rusiju da šalje plaćenike da ga svrgnu. Ipak, suočen sa evropskim optužbama za kršenje ljudskih prava i osnažen moralnom podrškom ruskog lidera Vladimira Putina, Lukašenko se približio Kremlju.

„Prije protesta 2020, Lukašenko i njegov režim su pokušavali zadržati balans između Rusije i Zapada. Vrata Zapada su im zatvorena sada i stav prema Rusiji se preokrenuo kao prema garantu Lukašenkove stabilnosti“, nastavlja Rudnik.

Iako vanjska politika Minska uglavnom prati Moskvu, Lukašenko je pokušao sačuvati i otvorene opcije prema Zapadu. Pozvao je posmatrače sa Zapada da prate manevre održane s Rusijom i omogućio bezvizno putovanje za državljane zapadnih država. Tokom 2019. je čak razmatrao bliže veze s NATO-om.

No, 2021. godine, nakon protesta, sve je to odbacio kazavši kako je Krim, koga je Moskva anektirala od Ukrajine 2014, ruska teritorija.

„Lukašenko je potpisao sporazum sa ruskim predsjednikom Borisom Jeljcinom za stvaranje političke i ekonomske unije dvije države“, za Al Jazeeru govori bjeloruska profesorica sa Univerziteta South Florida Tacjana Kulakevič.

„Sporazum nikada u potpunosti nije proveden. No, bjeloruska integracija sa Rusijom se produbila značajno od 2020. kada je Putin obećao pomoć protiv demonstracija u Bjelorusiji. Lukašenkovo prihvatanje pomoći Rusije, kao i stalno lobiranje bjeloruske dijaspore i čelnice opozicije Svjatlane Tihanouskaje za pomoć Zapada protiv Lukašenka, bili su prekretnica za njegove pokušaje balansiranja između Istoka i Zapada.“

Razvoj Savezne Države

Projekat Savezna Država, iako nije proveden u potpunosti, imao je nekoliko povlastica. Tako su 2014. bjeloruski šverceri, koristeći carinsku uniju, mogli pomoći Rusiji da izbjegava zapadne sankcije uvozom stvari kao što je italijanski sir, a zatim izvozom u Rusiju kao „bjeloruski parmezan“ bez ikakvih provjera.

Nakon protesta protiv Lukašenka, proces Savezne Države se ubrzao. Najvažnija je vojna saradnja. U uvodu na rusku invaziju na Ukrajinu prošle godine, deseci hiljada ruskih vojnika su poslani u Bjelorusiju pod krinikom „obuke“.

Poput NATO-a, od 2010. godine je ruska zvanična vojna doktrina da je napad na jednu članicu Savezne Države napad na obje, i Rusija obećava takav i odgovor. Iako Minsk nije aktivno učestvovao u invaziji, bio je mjesto pripreme za rat i postoje navodi kako su ruske rakete ispaljivane sa bjeloruske teritorije i kako su vojnici liječeni u bjeloruskim bolnicama. To je Bjelorusiji donijelo sankcije i odvajanje od evropske ekonomije.

No, Lukašenko i dalje tvrdi kako bjeloruski vojnici neće učestvovati u borbama.

„Bjelorusija ne može slati trupe, većina vojnika u bjeloruskoj vojsci su regruti na služenju obaveznog vojnog roka. Dodatno, sve trupe koje bi otišle u Ukrajinu bile bi pod ruskom komandom, a gubitak komande nije u interesu Lukašenka“, navodi Kulakevič. Dodaje kako je također malo vjerovatno da će biti poslana mala količina dobro obučenih pripadnika specijalnih jedinica jer one trebaju Lukašenku da suzbija domaće nemire.

No, i dalje postoje načini na Bjelorusija bude od koristi Rusiji. U februaru, nakon referenduma za koji mnogi smatraju da je namješten, Bjelorusija je objavila kako odustaje od toga da bude bez nuklearne tehnologije i tako otvara put razmještaju ruskom atomskom oružju. U martu je Putin objavio kako će poslati nuklearne bojeve glave u Bjelorusiju, što je njegov odgovor britanskom slanju municije sa osiromašenim uranijumom Ukrajini.

„Naravno da Rusija ima veliki utjecaj na bjeloruske vlasti i društvo. Politička integracija u okviru takozvane ‘Savezne Države’ direktno se protivi Ustavu Bjelorusije i, zajedno sa drugim faktorima, može dovesti do situacije gdje nezavisnost Bjelorusije ostaje samo nominalna“, ističe Danila Lavrecki, generalni sekretar opozicionog pokreta Omladinski Blok Bjelorusije.

Putinova marioneta

U izjavi za Al Jazeeru, on kaže da Bjelorusiji nedostaje one vrste nacionalizma koji je označio većinu novije ukrajinske historije, te kako je posljednjih godina potražnja u javnosti za „bjeloruskim nacionalizmom“ porasla.

„Lukašenkov režim nije samo sistematski uništio demokratske institucije, već je pridonio padu bjeloruskog samoidentiteta. Od 1994, došlo je do pada broja škola sa bjeloruskim jezikom, ruski jezik je prihvaćen kao drugi državni jezik, a raniji državni simboli, poput bijelo-crveno-bijele zastave, zamijenjeni su sovjetskim i postali su zapravo simbolom opozicije“, nastavlja aktivista.

Kao i u Rusiji, mnogi Bjelorusi su protestirali protiv rata u Ukrajini. Samo u noći 27. februara prošle godine je uhapšeno 800 ljudi na skupovima solidarnosti sa Ukrajinom.

„Za bjelorusku opoziciju je početak rata postao prilika za mobilizaciju i svojih pristalica i ‘neodlučnih’ građana. Postoji konsenzus u bjeloruskom društvu kojim se odbacuje rat, kao opći fenomen, a još više rat u kojem učestvuje bjeloruski narod“, govori Lavreci.

Iako većina Bjelorusa i dalje ima pozitivne stavove prema Rusiji, društvo je sve više polarizirano; sve više ih smatra kako je Lukašenko tek nešto malo više od Putinove marionete.

„Napadom na vlastite građane nakon 2020. godine, Lukašenko je sam sebi pucao u nogu i više nema uporište protiv Putina jer mu je on jedini bliski i jaki politički saveznik“, ističe Rudnik.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada