Kakvu ulogu imaju postsovjetski migranti u evropskom kapitalizmu

Sanja Tepavčević je doktorica politologije, istraživačica Instituta za napredne studije Koszeg (iASK) te vanredna profesorica na Programu međunarodnih studija Fakulteta moderne filologije i društvenih nauka Univerziteta Pannonia u Mađarskoj. Nedavno je izdala novu knjigu pod naslovom (u slobodnom prijevodu s engleskog jezika) Raznolikost migrantskog poduzetništva u varijacijama evropskog kapitalizma: Postsovjetsko poduzetništvo u Austriji, Španiji i Mađarskoj, koja istražuje ulogu poduzetništva u useljavanju i integraciji migranata iz zemalja bivšeg Sovjetskog saveza (SSSR) u Evropskoj uniji (EU).

Knjiga prati pojavljivanje i razvoj modela tržišne ekonomije i migracijske politike u Austriji, Španiji i Mađarskoj te analizira njihov utjecaj na useljavanje i poduzetništvo državljana bivših sovjetskih republika u ove tri članice EU. Autorica ističe da je potreba za obrađivanjem ove teme bila prepoznata kroz njene prethodne istraživačke projekte, koji su se fokusirali na povezanost vanjskih politika postsocijalističkih država Evrope i direktnih stranih ulaganja u te države, kao i iz njih. Tada je proučila mnogobrojne naučne radove iz međunarodne i komparativne političke ekonomije, poduzetništva, migracija i migrantskog poduzetništva.

„Iako često tematski povezana, ta istraživanja postoje kao odvojena polja. Kao rezultat te odvojenosti, empirijska i teoretska saznanja ostaju predmetom diskusija vođenih u vrlo uskim krugovima polja i, u najboljem slučaju, znanstvenih disciplina. Istovremeno, mnoga značajna praktična i teorijska pitanja ostaju neodgovorena. Jedno od takvih pitanja je funkcija i uloga poduzetništva u useljavanju i integraciji migranata u EU. Istražujući direktna ulaganja u EU iz država bivšeg Sovjetskog saveza, naišla sam na mnogobrojne poduzetnike iz tih zemalja, koji su se naselili i djelovali u EU, te kroz obratila pažnju na sličnosti i razlike u njihovom poduzetništvu ovisno o mjestu i državi njihovog novog boravka ili prebivališta“.

• Koje su to ključne karakteristike post-sovjetskog migrantskog poduzetništva? 

– Većina emigranata iz bivšeg Sovjetskog saveza useljavaju se u EU kao državljani ‘trećih’ zemalja, koje nisu u sastavu EU (jer su samo tri najmanje republike bivšeg Sovjetskog saveza – Latvija, Litvanija, i Estonija – dobile mogućnost i do sada postale članice EU). S jedne strane, kako naslov knjige sugerira, imigracijski ili useljenički režimi se razvijaju i razlikuju od jedne do druge EU članice, te se i useljenici iz bivšeg SSSR-a se, između ostalog i kroz poduzetništvo, adaptiraju zahtjevima tih režima. To je prva zajednička karakteristika postsovjetskog poduzetništva u tri obrađene zemlje. S druge strane, ukupan useljenički režim EU se sastoji od mnogobrojnih ograničenja za nedržavljane zemalja Unije, dok je jednako toliko otvoren prema državljanima zemalja članica EU. Upravo ta istovremena restriktivnost EU prema useljavanju državljana ‘trećih’ zemalja, i mobilnost unutar granica EU su faktori koji definiraju pravno-socijalni kontekst u kojem se post-sovjetsko poduzetništvo pojavljuje i razvija u sve tri obrađene zemlje.

• Kakva je uloga poduzetništva u integraciji migranata u EU?

– U knjizi sam izdvojila tri aspekta integracije – legalni, socijalni, i ekonomski – ali sam također navela da se ta tri aspekta često preklapaju. Također sam pratila kakva mjesta obrađivani primjeri poduzetništva zauzimaju na tržištu primajuće zemlje, kao i kakvu ulogu igraju za lokalne postsovjetske grupe migranata. Zanimljivo je da na primjer edukativni centri imaju različite uloge u integraciji useljenika iz bivšeg SSSR-a: dok u Austriji i Mađarskoj služe najčešće za socioekonomsku integraciju, u Španjolskoj, zbog veće i naseljenije teritorije oni vrše i funkciju poveznica između tamo naseljenih post-sovjetskih skupina, kao i poveznica između post-sovjetskih edukativnih centara u cijeloj EU.

• Kako konkretno migranti mogu doprinijeti razvoju ekonomije zemlje u kojoj borave?

– Ako se gleda usko ekonomski, useljenici ‘uvoze’ i ulažu svoje ušteđevine u primajuće zemlje i troše ih zapošljavajući druge useljenike i lokalno stanovništvo, te plaćajući poreze. Ali to je samo jedan aspekt potencijalnog doprinosa migranata u zemljama boravka. Inovativni aspekt njihovog doprinosa može biti još značajniji, kao što već niz decenija pokazuje primjer Silikonske doline u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD). Ali i institucije, uključujući tradicionalno liberalnu useljeničku politiku SAD-a, potiču i olakšavaju poduzetništvo.

U EU, dolazeći iz drugačijih institucionalnih konteksta, migranti iz država koje nisu članice EU-a obično imaju ograničenije poznavanje lokalnih tržišta, ali i lakše prepoznaju njihove nedostatke, te je najčešće zbog pravnih ograničenja pristup migranata lokalnim tržištima rada vrlo ograničen. Zbog toga se oni brze i češće odlučuju na pokretanje biznisa, nego domicilno stanovništvo. Kako je moje istraživanje predstavljeno u ovoj knjizi pokazalo, što je kasnije počela političko-ekonomska modernizacija u primajućim zemljama, to se više tipova migrantskog poduzetništva u njima pojavljuje.

• Koji to argumenti izneseni u knjizi mogu biti od značaja za integracije Zapadnog Balkana u EU?

– Prvi argument iznesen u knjizi koji je važan i primjenljiv za zemlje Zapadnog Balkana je da se migracijska politika razvojno kreće od one koja migrante tretira kao strance koji privremeno borave u zemlji prema imigracijskim ili useljeničkim režimima – dakle postupnom planu stalnog naseljavanja i integracije tih ‘stranaca’ u lokalne procese. Taj argument vodi i ka sljedećem argumentu potencijalno primjenljivom na integraciju Zapadnog Balkana u EU. Iako je ta integracija najčešće viđena kao usporena i često zakašnjela, mislim da se baš toj usporenosti može pristupiti kao prednosti – mogućnosti učenja na greškama i pozitivnim praksama, koje su sadašnje starije kao i relativno nove zemlje članice napravile u svojim integracionim putevima i procesima. Treći važan argument je da je svaki institucionalni kontekst poseban i da se ta unikalnost treba uzeti u obzir u primjeni bilo kojeg aspekta zajedničke EU politike. Na primjer, Hrvatska je u posljednje tri godine poprimila neke od crta useljeničkih zemalja, kao što je nedostatak niskokvalificirane radne snage, pogotovu u vrijeme turističke sezone, i to (p)ostaje ozbiljan problem, koji zahtjeva kontekstualizirani pristup.

• Imajući u vidu globalna dešavanja (rat u Ukrajini i Gazi), koja su Vaša predviđanja i očekivanja kada je riječ o migracijama i kakve bi mogle biti posljedice na Zapadni Balkan?

– Zbog razlike u svojim međunarodnim statusima uvjetovanim, između ostalog, i usporenom EU integracijom, sadašnji ratovi – ili na moj pogled, različite lokalne manifestacije globalnog konflikta, različito se odražavaju na zemlje Zapadnog Balkana. Iako je val prognanika evidentan, do sada su Crna Gora i Srbija primile najveći broj relokanata – faktički  političkih izbjeglica – iz Rusije upravo zbog bezviznih režima s Rusijom. Iako to nisu najimućniji među sadašnjim ruskim relokantima (takvi su odavno u Zapadnoj Evropi, a sada i sve više u Dubaiju), to su visokoobrazovani migranti, i njihovo naglo preseljenje u ove dvije zemlje je već rezultiralo u značajnim manjim i većim ulaganjima. Na primjer, jedna od najvećih IT kompanija iz Rusije je preselila svoje sjedište u Beograd, stvarajući značajan broj novih radnih mjesta. Isto tako, mnoge multinacionalne korporacije su preselile svoje suradnike iz Rusije u Srbiju i to opet zbog bezviznog režima za ruske državljane.

Osim toga, do eskalacije rata u Ukrajini, mnogi državljani Rusije su već imali svoje druge domove u Crnoj Gori, tako da je to prethodno iskustvo mnogima poslužilo kao prvobitni oslonac u ratnoj relokaciji, i nedavno su otvorili obrazovne centre uz već postojeće privatne škole. Iz trenutnog praćenja situacije vidim da većina tih ruskih relokanata – kako sami sebe nazivaju – u Srbiji i Crnoj Gori predstavlja upravo rusku srednju klasu, i da su krajnje negativno nastrojeni prema režimu Vladimira Putina. Ako njihovo useljenje u ove dvije zemlje bude dugoročno i pravna integracija im ne bude ograničavana, oni mogu doprinijeti budućoj demokratizaciji ovih dvaju zemalja kao i njihovoj brzoj budućoj integraciji u EU.

Za potencijalne izbjeglice iz Gaze je rano govoriti, osim ako se radi o povratnicima, koji su državljani zemalja Zapadnog Balkana, a to su za sada vrlo individualni slučajevi. Pretpostavljam da će ratna emigracija iz Gaze u zemlje Zapadnog Balkana ostati na nivou individualnih slučajeva, prije nego da će biti masovna pojava. Naravno, situacija u regionu zahtjeva temeljnije istraživanje, koje ću svakako pokušati ostvariti već u narednoj godini.