Historičarka: Euromajdan ima ključni značaj za razvoj Ukrajine

Novembra 2013. godine, Ukrajinu su potresli veliki protesti u kojima su stanovnici ove istočnoevropske države tražili odustajanje od politike približavanja Rusiji, ovisnosti od volje Moskve, te približavanje Evropskoj uniji. Mirne demonstracije prerasle su u svojevrsnu revoluciju – Revoluciju dostojanstva koja je donijela ono što se tražilo na trgu Majdan i širom Ukrajine, ali i krvavu rusku agresiju koja trenutno traje.

Profesorica moderne historije Katerina Šimkevič za Al Jazeeru kaže kako je protekla decenija iznjedrila novu generaciju Ukrajinaca i Ukrajinki koji ne gledaju više na Evropu kao na rješenje svih svojih problema i koji su svjesni odgovornosti za nezavisnost i razvoj države, nešto što je bilo i ignorirano dvije decenije od 1991. i obnove nezavisnosti.

Sa njom smo razgovarali o toku Euromajdana, Revolucije dostojanstva, zatim šta su ti događaji donijeli (između ostalog aneksiju Krima i rusku agresiju na Ukrajinu), te da li je Kijev danas išta bliži Briselu, nego što je bio 2013. kada je došlo po početka zaokreta kijevske politike.

• Deset godina je proteklo od Euromajdana, početka velikih promjena u Ukrajini. Šta je dovelo do protesta, nemira, te na kraju u krvi gušenih demonstracija februara 2014. godine?

– Do Euromajdana je doveo cijeli kompleks razloga. Ukrajinsko društvo je bilo nezadovoljno vladom i politikom predsjednika Viktora Janukoviča. On je od 2010. godine radio sve da bi formirao autokratiju u Ukrajini. Politička kriza koja počela je još za vrijeme predsjednika Viktora Juščenka (2005-2010) je narastala i dalje.

U lošem je stanju bila ekonomija, situacija s ljudskima pravima, slobodom medija. Vlada Nikolaja Azarova, tadašnjeg premijera, uopće nije pokušavala provesti reforme. Ukrajinci su svjedočili kako raste razina korupcije, dok je Janukovič htio staviti Ukrajinu i ukrajinski narod pod kontrolu Rusije.

Ali u društvu je postojala mala nada da će sve promijeniti novembra 2013. godine kada je Ukrajina trebala dobiti Sporazum o pridruživanju Evropskoj uniji.

Do 21. novembra 2013. vlada i predsjednik su govorili da planiraju potpisati dokument, ali ništa više od toga nisu navodili. Sve je postalo jasno 21. novembra kada je Kabinet ministara Ukrajine izdao Naredbu broj 905-r: „Pitanja sklapanja Sporazuma o pridruživanju između Ukrajine, s jedne strane, i Evropske unije, Evropske zajednice za atomsku energiju i njihovih država članica, s druge strane“.

Zbog toga su 21. novembra Ukrajinci počeli izlaziti na proteste da bi u Viljnusu, na samitu Istočnog partnerstva 28. i 29. novembra 2013. godine, ukrajinska Vlada potpisala ugovor. Ali, nažalost, Janukovič je odgovorio tada u Viljnusu da Ukrajini ulazak u Evropsku uniju ne odgovara.

• Ukratko, možete li nas podsjetiti na ta dešavanja?

– Morate razumjeti jednu stvar: od samog početka Euromajdan je bio miran. Od 21. do 29. novembra niko nije razmišljao da će protesti duže trajati. Vjerovali su da ćemo dobiti Sporazum o pridruženju EU.

Nažalost, u noći 30. novembra rješenjem ukrajinske Vlade, milicija (tako se zvala tada policija) i Berkut (specijalna jedinica policije za razbijanje protesta) rastjerali su mirne demonstrante, bili su pretučeni mladi ljudi. Sljedećeg dana, 1. decembra, u cijeloj Ukrajini počele su masovne demonstracije protiv represije Vlade i zbližavanja sa Rusijom. Ovaj mirni period protesta i demonstracija je trajao do 18. januara 2014. kad je opet Vlada riješila nasilno rastjerati demonstrante i likvidirati Euromajdan.

Dana 19. januara 2014. počela je borba Ukrajinaca za svoja prava, za slobodu i protiv pretvaranja Ukrajine u policijsku državu. Tada su zabilježene i prve civilne žrtve između demonstrantima. Najviša aktivnost borbe Vlade protiv Ukrajinaca je bila od 18. do 20. februara kada je Janukovič naredio da milicija i Berkut više pucaju u demonstrante.

• Potom je Moskva proglasila aneksiju Krima, da bi uslijedila invazija i agresije koja i danas traje.

– Verhovna Rada (Parlament Ukrajine) 22. februara je objavila da su Janukovič i ljudi iz njegovog najbližeg okruženja pobjegli u Rusiju. Prema Ustavu Ukrajine, funkcije predsjednika države do vanrednih izbora preuzeo je predsjednik Parlamenta Oleksandar Turčinov.

U to vrijeme, Moskva je počela okupaciju Krima i agresiju protiv Ukrajine u proljeću 2014. godine. (Ruski predsjednik Vladimir) Putin je govorio kako on mora štititi i braniti Ukrajinu od Vlade koja organizirala revoluciju. Vrlo brzo ruska propaganda je počela širiti priče o nacistima u Ukrajini, o tjeranju Rusa i onih koji govore ruskim jezikom u Ukrajini.

To je, naravno, dezinformacija, ali su ruski mediji i političari pokazivali sve drugačije.

• Koliko je bila tada, a koliko danas Ukrajina blizu Evropi?

– Prije mirovnih protesta su Ukrajinci vjerovali i razumjeli kako su obaveze Vlade da će pokrenuti reforme i borbu protiv oligarhije i korupcije. U ovom razumijevanju su Ukrajinci tada i sada jednako blizu Evropi.

Ipak mislim da je sada bolje. Za 10 godina od početka Euromajdana i Revolucije dostojanstva stasala je cijela generacija Ukrajinaca koji više ne gledaju na Evropu kao na pojas za spašavanje od svih svojih problema. Ukrajinci su za toliko godina dobili razumijevanje da su oni odgovorni za svoju budućnost, za Ukrajinu i za svoje djelovanje. Također su počeli razumijevati kako je i Evropa također zainteresirana za Ukrajini.

• Profesorica ste moderne historije. Koliko su Euromajdan i Revolucija dostojanstva donijeli promjena u ukrajinskom društvu, ali i na samom istoku Evrope? Da se oni nisu desili, da li bi bilo mnogo razlike između Bjelorusije i Ukrajine (govorim o odnosu prema Moskvi i obratno)?

– Smatram kako su Euromajdan i Revolucija dostojanstva imali ključni značaj za razvoj Ukrajine, društva i nacije. Više od 20 godina od obnove neovisnosti Ukrajine 1991, Ukrajinci su živjeli sa sovjetskim mišljenjem i nisu razumijevali da Rusija nikad neće pustiti Ukrajinu. Ljudi su vjerovali u propagadni narativ „mi smo braća“ i da je normalno što Rusija kontrolira unutrašnji život Ukrajinaca.

Potrebna je bila velika promjena da bi to prestalo. Euromajdan, a i potom Revolucija dostojanstva, pokazali su da veliki dio Ukrajinaca misli drugačije, da oni hoće i žele živjeti bez Rusije. Ukrajina sada ima političku naciju, posebni ukrajinski identitet, kulturu, političke tradicije i mišljenje. Ukrajinci su počeli otvarati sebi i cijelom svijetu stranice svoje historije koje je Moskva ranije pokazivala kao svoje. Ukrajinci svaki dan pokazuju herojsku borbu za život i želju živjeti bez Rusije, za vlastiti pogled na svoju budućnost.

Mislim kako je tek nakon ruske invazije 2022. počela radikalna promjena na istoku Evrope, ali je tu ruski utjecaj još velik. Mogu to govoriti s obzirom na Bjelorusiju gdje mirni protesti 2020. godine nikad nisu prerasli u veliku revoluciju za skidanje režima Aleksandra Lukašenka. On je godinama stvarao apsolutnu vlast i on je tada vidio, kao što i sada vidi, Bjelorusiju uvezanu s Rusijom.

Bjelorusko društvo nema iskustva i snage boriti se protiv diktatora, ali oni moraju naći snage da bi se oslobodili. Oni moraju razumjeti kako je Lukašenko kriv za invaziju na Ukrajinu i da je on ratni zločinac kao i Putin.