‘Supruga iz Gaze me pita kada će ona i naš sin umrijeti’

“Želim da rat završi i da se vratim u Gazu”, rekao je Mohammed Abu Seef, 11-godišnji dječak razrogačenih očiju, susprežući suze. “Molim vas zaustavite ovo. Gubimo svoje voljene.”

Mohammed je cijeli život proveo u opkoljenom Pojasu Gaze, osim putovanja u izraelski grad Herzliya na liječenje koje se u međuvremenu pretvorilo u noćnu moru.

Dana 7. oktobra, Hamasov napad bez presedana koji je pokrenut na ispostave izraelske vojske i okolna sela u južnom Izraelu rezultirao je smrću više od 1.400 ljudi. Više od 200 Izraelaca, uključujući dvojne državljane, zarobljeno je i dovedeno u Gazu. Hamas je rekao da su njegovi postupci odgovor na ono što je opisao kao decenije zločina počinjenih protiv Palestinaca i njihovih svetih mjesta.

Od tada je više od 9.200 ljudi u Gazi, uključujući najmanje 3.800 djece, ubijeno u izraelskim zračnim napadima, a sada i u kopnenoj invaziji.

Ali rat je također razdvojio hiljade palestinskih porodice, uključujući djecu poput Mohammeda, kojeg su izraelski vojnici prisilili da iz Izraela pređe na okupiranu Zapadnu obalu, dok je njegova porodica u Gazi.

Dva sata nakon što je Al Jazeera razgovarala s njim u privremenom kampu u gradu Nablusu na sjevernoj Zapadnoj obali, obaviješteni smo da su Mohammedovi mlađi brat i sestra ubijeni u izraelskom zračnom napadu na njegovu kuću u izbjegličkom kampu Jabalia.

‘Neizvjesna budućnost’

Volonteri na mjestu gdje su smješteni zaglavljeni radnici iz Gaze nisu mogli smoći hrabrosti da mu prenesu vijest.

Mohammed ostaje u privremenom kampu na gradskom stadionu u Nablusu zajedno sa više od 200 drugih raseljenih osoba iz Gaze.

Ali budućnost mjesta – kao i mnogih na okupiranoj Zapadnoj obali – je neizvjesna. Takva je i sudbina njegovih stanara.

Prije 7. oktobra, procjenjuje se da je 18.500 ljudi iz Gaze imalo dozvole koje su im dopuštale rad u Izraelu. Od tada su hiljade njih uhapšene, a drugi su nestali. Grupe za ljudska prava i radnički sindikati upozorili su da je veliki broj radnika možda odveden u izraelske logore.

Osim toga, do 12. oktobra Izrael je protjerao najmanje 600 radnika iz Gaze na okupiranu Zapadnu obalu. Sada, kažu regionalni izvori, procjenjuje se da je više od 5.500 stanovnika Gaze „zaglavljeno“ na Zapadnoj obali od 7. oktobra.

Ovih dana su izraelske vlasti počele slati radnike iz Gaze koji su bili u Izraelu natrag u obalnu enklavu, na moguću smrtnu kaznu. Tačan broj radnika koji su još prisutni u Izraelu ostaje nepoznat.

Ali volonteri na gradskom stadionu u Nablusu potvrdili su u petak da niko od ljudi iz Gaze koji su se ondje sklonili, još nije vraćen.

‘Ne razmišljam o odrastanju’

Međutim, nisu samo radnici iz Gaze zaglavljeni na Zapadnoj obali.

U posljednja tri mjeseca Mohammed je odvojen od porodice. U početku je dobio liječenje zbog ozbiljnog preloma ruke u bolnici u Herzliyi.

Ali kad je 7. oktobra izbio rat, vojnici su ga izveli iz bolnice i natjerali ga da pređe opasan prelaz pješke kroz vojne punktove do Zapadne obale.

“Bio sam u bolnici, ali su me izbacili”, rekao nam je Mohammed. “Otišao sam u Nazaret dok se stvari nisu ohladile kako bih se mogao vratiti u bolnicu na liječenje, ali su nas izbacili.“

“Počeli smo bježati, jer da su nas uhvatili, držali bi nas kao taoce. Hvala Bogu, sa mnom su bili moji rođaci. Ali nisam vidio svoju porodicu posljednja tri mjeseca. Jako mi nedostaju i razgovaram s njima svaki dan.”

Na pitanje o njegovim nadama u budućnost, Mohammed je rekao: “Ne razmišljam o odrastanju. Samo razmišljam o izgradnji novog doma za svoju porodicu. Ne želim da moja majka više bude prisiljena da se seli iz jedne kuće u drugu.”

Njegova porodica, rekao je, trenutno je kod ujaka, dok za druge ujake kaže da su se “vratili Bogu“.

“Jedan od mojih ujaka sagradio je zgradu u kojoj se [druga strana] moje porodice sakrivala, ali su je Izraelci bombardirali bez upozorenja i ubili moja dva ujaka i cijelu njihovu porodicu”.

Pustio je video svog rođaka kako plače pored beživotnog tijela svog oca, Mohammedovog ujaka – ostavljajući ga jedinim preživjelim članom njegove uže porodice.

Oni koji su raseljeni u Nablusu zahvaćeni su strahom za sudbinu članova svojih porodica koji su ostali u Gazi.

“Supruga me zove i pita kada će ona i moj sin umrijeti”, rekao je muškarac koji je do 7. oktobra radio u Izraelu kao medicinski tehničar.

Njegova supruga i njihovo malo dijete boravili su kod porodice u Shujaiyi u Gazi prije izbijanja rata. Zamolio je da ostane anoniman kako bi spriječio odmazdu.

“Ona mi kaže da je blagoslov ako se ponovo vidimo, a ako ne, to je ono što Bog želi”, dodao je. “Ništa vam ne slama srce više od toga da čujete svoju ženu kako plače i govori da čeka svoju smrt. Njeno mentalno zdravlje se pogoršava. Svaki put kad je zovem na telefon, ona plače i pita šta joj se događa.”

‘Svi oni čekaju da umru’

Volonteri koji vode kamp u Nablusu rekli su njemu i drugim ljudima tamo da su im resursi pri kraju i da kamp možda neće moći još dugo ostati otvoren.

“Svake sekunde bi me [izraelske snage] mogle zadržati”, rekao nam je čovjek. Nikakav zločin, rekao je, nije počinio, ali su ga „ipak mogli zatvoriti, mučiti ili bilo šta uraditi ”.

“Mi radnici ovdje u Nablusu smo zapravo samo tijela bez duše”, dodao je.

U Shujaiyi u Gazi, njegova porodica sada živi u kući u kojoj se nalazi više od 50 ljudi, rekao je.

“Svi oni čekaju da umru.”

‘Ja sam mrtav, nemam emocija’

Sulaiman Amad je akademik na Nacionalnom univerzitetu An-Najah u Nablusu koji vodi tim od 15 volontera koji upravljaju skloništem na stadionu.

“Mrtav sam”, rekao je. “Nemam osjećaja. Izrael je ubio mnogo mojih prijatelja, tako da kad izgubiš svoju porodicu, gubiš i svoje emocije.“

Prije nego što je Al Jazeera napustila kamp, s nama je razgovarao tihi, 28-godišnji muškarac iz Shujaije, također pod usloovom da ne bude imenovan.

Nakon pitanja šta ga čeka, rekao je: “Više nema budućnosti. Samo se želim vratiti u Gazu i umrijeti sa svojom porodicom“.

Ali čovjek koji je radio u Izraelu kao medicinska sestra ubacio se: “Neću odgovoriti kao on. Ne želim čekati smrt. Želim da moj sin odraste i postane nešto korisno za društvo. Ne zaslužuje umrijeti, nije učinio ništa. On je kao i svako drugo dijete na svijetu koje zaslužuje živjeti svoj život punim plućima, tako da ne želim umrijeti dok se to ne dogodi.”