Kako je nestala bioklimatska arhitektura: Haos je ušao u grad

U savremenom dobu opterećenom klimatskim promjenama, društveno i politički korektnom pristupu pojmu zaštite ekosistema i ugodnijeg življenja, pojavljuje se pojam bioklimatske arhitekture. Stručnjacima iz oblasti arhitekture i urbanizma je ovo, za razliku od šire javnosti, odavno poznat termin. Doduše, na Balkanu se malo izgubio u trendovima brze zarade investitora u oblasti građevinarstva, prijeteći tradicionalnim obrascima i lokalnim vrijednostima iz iskustva prošlosti.

„Bioklimatska arhitektura na Balkanu odavno postoji, a najbolje je oslikavaju primeri raznovrsne vernakularne arhitekture podneblja. Industrijalizacija, tehnološki razvoj i savremeni način života nas je pomalo odvojio od uporišta u karakteristikama podneblja u kom se nalazimo i gradimo, i poštovanja prirode u celosti, tako da je potrebno vraćanje osnovnim načelima urbanističkog i arhitektonskog projektovanja koje polazi od karakteristika lokacije, klime, lokalnih građevinskih materijala“, kaže Bojana Zeković, docentica Arhitektonskog fakulteta Univerziteta u Beogradu.

Za pionire ovoga posla smatra one koji su ’70-ih i ’80-ih godina prošloga vijeka postavili temelje bioklimatskom planiranju i projektovanju, kada je to i u svjetskim okvirima bila aktuelnost i zaokret u odnosu na dominantne arhitektonske pravce. Dok se u svijetu ta tema nastavila dalje razvijati u nadolazećim decenijama, na Balkanu se dešavao sunovrat svih vrijednosti. Danas se to nameće kao sušta potreba, ako želimo da trasiramo pravce daljeg razvoja na održivim principima.

Njen stav podržava i Nihad Čengić, šef Katedre za urbanizam i prostorno planiranje na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Stava je da su do 1995. godine sva moderna naselja izgrađena brižljivo, u skladu sa mjestom i sa principima najboljeg osunčanja, prozračenosti i bogatstvom zelenila. Bili su to gradovi planirani i projektovani za čovjeka, afirmisani, razvijani i njegovani.

„U novogovoru, gradnja u skladu sa ovim principima naziva se bioklimatska arhitektura ili urbanizam. Riječima ‘haos je ušao u grad’ arhitekti Evrope, prije 100 godina, završili su svoj manifest Moderne za novi grad, a protiv stanja grada vremena industrijske revolucije. Tadašnji grad je bio opisan kao mjesto zagađenog vazduha, domova bez sunca i mjesta bez zelenila. Gradovi Bosne i Hercegovine od 1995. godine su u fazi propadanja. Pogrešno je označiti investitore kao krivce propadanja gradova i destruktivne podstandardne izgradnje. Krivica je isključivo vlasti i profesije urbanizma i arhitekture. Budućnost je gora od sadašnjosti. Kao i prije 100 godina, haos je ponovo ušao u grad“, konstatuje Čengić.

Sizifov posao za stručnjake

Kompletna naselja ili dijelovi gradova su na prelasku iz sedme u osmu dekadu prošloga vijeka izgrađeni pažljivo, u gotovo svakom gradu tadašnje zemlje. Gledalo se da su zadovoljene ne samo forme nego i suština života i potrebe ljudi. Grešaka je oduvijek bilo i biće, s tim da se za Sarajevo zbog konfiguracije terena to skupo plaća.

„Greške u planiranju smo pravili i prije, ali smo te greške i jasno priznavali. Sva gradnja nakon 1995. godine je bila neplanska. Vlast i profesija se već 30 godina sa ushićenjem odupiru redu planskog razvoja i afirmišu nered. Još više od toga, urbanistički planovi gradova Bosne i Hercegovine treće generacije, onih koji se trenutno izrađuju i usmjeravaju našu budućnost za sljedećih 20 godina, poput Zenice i Sarajeva, reprezent su neznanja i površnosti. Sva znanja koja smo stekli u bogatom iskustvu i čovjeku orijentisanom planiranju gradova se sa lakoćom zatomljavaju. Greške koje smo načinili, greške koje dalje uporno činimo i odbijamo da priznamo da to jesu, neće biti moguće ispraviti u sljedećih sto godina“, dodaje Čengić.

Analiza učinjenih grešaka i usklađivanje urbanizma sa potrebama je Sizifov posao za današnje stručnjake. Investicijski lobiji u građevinarstvu su trenutno među najmoćnijim donosiocima odluka.

„Zavisi kako kojim potrebama, i to je stvar društvenog uređenja. Da li potrebama krajnjih korisnika, da li potrebi zaštite prirodne sredine, kvaliteta vazduha, kvaliteta javnog prostora…. Ili potrebama onih koji na produkciji nekretnina zarađuju, i onih koji tu (hiper)produkciju vide kao merilo napretka? Vrlo brzo se uz izmenu procedura i modela razvoja mogu definisati željeni ciljevi i pravci razvoja, ali ne samo deklarativno, već i suštinski. Teško je reći gde smo pogrešili i tačno u kom trenutku, ali mislim da je ključ svih naših grešaka u diskontinuitetu, koji nije uvek bio stvar izbora i posezanju za brzim rešenjima“, mišljenja je docentica Zeković.

„Arhitektura, a uz nju i sve discipline koje oblikuju naše okruženje, zahtevaju vreme i strpljenje. Naročito u početnim fazama, koncepcijskim rešenjima, koja trasiraju buduće korake i za nekoliko decenija. I naravno, pustiti one kojima je životni poziv oblikovanje građene sredine, da rade, sarađuju i da donose odluke“, dodaje.

Stambeni objekti bez prateće infrastrukture

Današnji „haos“ se temelji na izgradnji stambenih objekata velike gabaritnosti na svakom slobodnom dijelu prostora, ne vodeći računa o potrebnoj pratećoj infrastrukturi. Moderni objekti, izgrađeni možda i sa najsavremenijim ekološkim materijalima današnjice, velike osunčane terase, ozelenjeni krovovi i paneli sa fotonaponskim ćelijama, mogu biti poništeni visokom emisijom štetnih čestica koje ispuštaju brojna vozila koja transportuju stanare te zgrade u udaljene vrtiće, škole, ambulante, dućane, sportske komplekse…

„Prostorna cjelina je povezana sa značenjem cjelovitosti, a danas je njeno značenje učinjeno izgubljenim. U slučaju stambenog naselja, cjelinu čine stan, jaslice, obdanište, škola, zdravstvo, dom kulture, park i igralište, trgovina i ugostiteljstvo, zanati. Stambena naselja danas se grade kao ‘necjeline'“, stava je profesor Čengić.

„Necjelovita izgradnja stambenih naselja je bila poznata i u zlatnom dobu razvoja gradova Bosne i Hercegovine, ali za razliku od danas, tada su planirane i rezervisane površine za navedenu društvenu infrastrukturu. Ovi sadržaji bi bili izgrađeni ili ne kasnije, u onom trenutku kada grad ima finansijska sredstva, ali je zemljište za njihovu izgradnju čuvano. Danas se tako ne radi. Naprotiv, izgradnja društvene infrastrukture se zanemaruje na način da se ona planira u obuhvatu, na primjer susjednog regulacionog plana, a u susjednom regulacionom planu, ona se planira u drugom susjednom regulacionom planu. Tako, ispaljena strijela nikada neće doći do svoje mete“, ukazuje Čengić.

Njegov kolega, Idis Turato, nagrađivani hrvatski arhitekta i profesor na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu ide i korak dalje od samo jednog naselja ili grada, pa rješenje nalazi u bioregijama,

„Bioregije su novi pogled na prostor, ljude i vrijeme, s tim da ih ljudi slabo razumiju. To je novi pogled na svijet oko nas, svijet u cjelini. Trenutno se ne mogu razumjeti klimatske promjene, niti grad ni selo, praktično cijeli svijet, bez bioregija. Nema više namjene, prostornog plana višeg i nižeg reda, nema više modernističkih zona, raznih koeficijenata izgrađenosti. Nema više izgrađeno i neizgrađeno, živo i neživo, umjetno i prirodno… I zemlju i vodu i zrak treba promatrati i razumjeti kroz fenomen bioregija“, mišljenja je Turato.

Arhitekti shvataju da davno i uspješno izgrađeni gradski blokovi vape za obnovom, ali to smatraju velikim potencijalom sadašnjeg trenutka – da urbanisti ne dodaju nove objekte, a arhitekti da čuvaju i afirmišu postojeće kvalitete, te da svako radi svoj posao.