Mandaville: Američke politike na Balkanu trebaju biti promijenjene

Sarajevska sigurnosna konferencija je važan događaj za Balkan i može poslužiti kao platforma za skretanje pažnje ka ovoj regiji, kaže američki profesor.

Rat u Ukrajini ima ključnu ulogu u povratku zapadne pažnje na Balkan, kao i na šire pitanje kako se Balkan treba uklopiti u evropsku sigurnosnu arhitekturu, smatra profesor Mandaville (Ustupljeno Al Jazeeri)

Ruska invazija na Ukrajinu pomogla je da se pažnja Sjedinjenih Američkih Država vrati i na Balkan, regiju koju je Washington ostavio sa nekoliko „neriješenih problema“ iz 1990-ih, a koji i dan-danas stvaraju probleme, govori Peter Mandaville za Al Jazeeru.

Mandaville je viši savjetnik za vjeru i inkluzivna društva na Američkom institutu za mir (USIP). Tokom administracije predsjednika SAD-a Baracka Obame bio je član osoblja za planiranje politike State Departmenta. Ujedno je i profesor u Schar školi politike i uprave, te direktor Centra AbuSulayman za globalne islamske nauke, oboje na Univerzitetu George Mason.

Povod za intervju je učešće Mandavillea na prvoj Sarajevskoj sigurnosnoj konferenciji na kojoj su mnoga poznata imena međunarodne politike, sigurnosnog sektora, akademske zajednice i medija. Konferencija je svečano otvorena 15. oktobra u sarajevskoj Vijećnici, dok je radni dio konferencije planiran za 16. i 17. oktobar u sarajevskom hotelu Bristol.

  • Jedna od tema prve konferencije Sarajevske sigurnosne konferencije je vojna saradnja SAD-a i saveznika tokom događaja širom svijeta. Što mislite o samom formatu konferencije, njenom sadržaju, te o činjenici da američka reakcija na dešavanja širom svijeta često ovisi o pomoći ili podršci saveznika?

– Ova konferencija je veoma važan događaj za Balkan i može poslužiti kao platforma za skretanje i rekalibriranje međunarodne pažnje ka ovoj važnoj regiji.

Iz perspektive Washingtona D.C., mislim kako se na Balkan, kao na regiju, često gleda kao „stvar iz prošlosti“ – to jeste, na regiju gdje su Sjedinjene Američke Države bile jako umiješane 1990-ih, ali koja nam je izmakla pažnji u posljednje vrijeme iz potrebe da se fokusira na sigurnosna pitanja koja se odnose na protivterorizam, Bliski istok ili jačanje Kine.

Činjenica da sukobi iz 1990-ih – naročito u Bosni i Hercegovini i na Kosovu – nikada nisu u potpunosti riješeni, u kombinaciji sa novom dinamikom zbog ruskih nastojanja da obnovi utjecaj u svome evropskom jatu (a to naravno uključuje Balkan) počinju vraćati pažnju Zapada nazad na Balkan. Nije samo riječ o završavanju „starih poslova“ koji nikada nisu riješeni: regija je promijenjena u godinama interveniranja i širi regionalni i geopolitički okoliš znači da rješavanje političkih tenzija u Bosni i Hercegovini ili stvaranje političkog dogovora za Kosovo traže razmatranje novih faktora.

Sarajevska sigurnosna konferencija mogla bi odigrati ključnu ulogu kao prostor za više faktora – iz same regije, kao i vanjskih partnera – da razmotre zajedno kreativne nove solucije.

Ova posljednja stavka je također važna kao odgovor na pitanje kako se trebamo odnositi prema američkoj ovisnosti o saveznicima kako bi se odgovorilo na međunarodne krize. Pošto su Bosna i Hercegovina i Balkan dio Evrope, uvijek će biti neophodno da naši prekoatlantski partneri budu dio bilo kojeg oblika rješenja – bilo da je ono političko, ekonomsko ili vojno. To je bilo tako 1990-ih, tako je i danas.

No, danas je tu i faktor kapaciteta. Američke duge i skupe obaveze u Iraku i Afganistanu izrodile su duboki oprez u američkoj zajednici nacionalne sigurnosti oko uvlačenja u nove sukobe. Sve je više istaknutih ljudi američke političke scene, i sa ljevice i sa desnice, koji bi više voljeli trošiti američke resurse na rješavanje problema koji su im bliži domu, nego uređivati svijet.

Kako se ide dalje, jednostavno je realnost da SAD mora naučiti dijeliti teret sa svojim međunarodnim partnerima i ne mislim da je to uvijek loša stvar. No, to će značiti da Washington treba razviti veću ugodu u ispunjavanju potrebe svojih partnera umjesto da bude neosporavani vodeći glas svake međunarodne koalicije. Shvatili smo ovu stavku u teoriji, ali još učimo kako to provesti u praksi.

  • Kada govorimo o Bosni i Hercegovini, kako vidite bh. razvoj 30 godina nakon rata i šta se moglo bolje uraditi? Da li je SAD napravio grešku smanjujući angažman u regiji i dozvolivši širenje utjecaja Rusije, Kine, Turske, Irana…?

– Osnovni problem je u tome da su se socijalne i političke okolnosti u Bosni i Hercegovini značajno razvile od sredine 1990-ih, ali kruti i sve više stagnirajući uvjeti Dejtonskog sporazuma nisu mogli pratiti stanje na terenu. Ne smijemo biti nepošteni prema Daytonu: to je bio sporazum koji smo uspjeli postići i koji je konačno zaustavio užasna ubijanja u Bosni.

Imam osjećaj da je nekako previše optimistični stav Washingtona – dok smo gledali rapidno širenje Evropske unije na drugim frontovima – da predamo dugoročna rješenja za Bosnu i Hercegovinu Briselu i da se tako SAD povuče u pozadinu. Nije se smatralo da je Dayton bio savršen niti da je trajna formula za efikasnu vlast. Više je to bila naša pretpostavka da će postepeno ukorjenjivanje Bosne i Hercegovine u Evropi (zajedno sa članstvom u EU sa vremenom) osigurati prava dugoročna rješenja.

Ali, kako se ovaj proces odugovlačio, stanje na terenu je postajalo sve složenije sa raznim zajednicama koje su se nalazile sve potaknutije da pojačaju pozicioniranje njihove grupe u odnosu među zajednicama. A svakako utjecaj vanjskih aktera, Rusije naročito, nije pomogao. Ako imate jedan veliki, vanjski magnet koji vuče u jednom smjeru, onda ga sa vremenom svi prate.

No, ako imate više magneta raznih jačina koji vuku različite dijelove države istovremeno, onda imate recept za državni raspad. Strahujem da je to upravo ono što vidimo danas u Bosni.

  • Dozvolite jedno direktno pitanje: trebaju li SAD, NATO, zapadne države odlučno djelovati u Bosni i Hercegovini ili na Balkanu općenitu s obzirom na posljednje događaje na Kosovu, retorike Milorada Dodika, Aleksandra Vučića…? Koji je Vaš komentar na pojedine istupe da Njemačka pošalje nekoliko hiljada vojnika u BiH kao mjeru osiguranja?

– Iskreno, mislim da ovo pitanje pogađa samo središte trenutne rasprave američkih i evropskih političara kada je riječ o odnosu prema Balkanu.

Sa jedne strane imate pristojan status quo, umjereni pristup koji vidi aktere poput Vučića kao izazove koje treba rješavati. Oni smatraju da će tokom vremena neko poput Vučića – koji očito igra igru između Moskve, Washingtona i Brisela – na kraju odlučiti kako jedina održiva budućnost Srbije počiva samo u (zapadnoj) Evropi i da će se odvojiti od Putina koji propada.

Sa druge strane, imate one koji tvrde da Vučić neće uskoro donijeti odluku da se pridruži Zapadu i da će rado igrati za sve strane za maksimalne dobitke koliko god se može izvlačiti sa time – a u međuvremenu praviti značajnu štetu na mjestima kao što je Kosovo. Ova strana debate se zalaže za mišićaviji američko-evropski pristup koji bi konkretnije i jače koristio kaznene mjere – poput sankcija i obustave strane pomoći – prema balkanskim vladama koje se ponašaju destabilizirajuće ili koje pomažu moskovskim ciljevima u regiji.

Lično sam, možda, na mekšem kraju ove druge grupe, zalažući se za podesan i jako jasan i jasno objašnjen balans mrkve i štapa, ali svakako vjerujem da naše politike prema Balkanu trebaju biti izmijenjene.

  • Da li je članstvo u EU jedan od načina rješavanja tenzija i situacija na Balkanu?

– Zbog mnogih stvari, kratki odgovor je – da. Članstvo u EU bi pomoglo rješavanju ovih problema jer koristi koje bi se sakupljale – naročito na ekonomskom frontu – mogu poticati da oni, koji bi se mogli ponašati kao političke kvari-igre, pristupe ovoj priči. No, taj kratki odgovor krije daleko složeniju stvarnost.

Uzmimo za primjer Bosnu i Hercegovinu. S obzirom na trenutnu količinu korupcije i osnovno nefunkcioniranje mnogih državnih funkcija – da ne spominjemo de jure povlačenje (bh. entiteta) Republike Srpske u mnogim stvarima – put koji BiH treba preći da dođe do rješenja kroz EU za svoje probleme je dug, opasan i jako nesiguran, najblaže rečeno.

Mislim da vrijedi iznova pogledati na trenutnu formulu upravljanja kako bi se prepoznale ključne reforme koje treba napraviti u sklopu pred-EU tranzicije kako bi se mogle osigurati vrste neophodnih reformi. Ni tren ne mislim kako će biti lako niti da će sve političke zajednice biti za sve tačke programa, ali mislim kako ima dovoljno Bosanaca i Hercegovaca u raznim zajednicama koji, u prvom i najvažnijem redu, žele da njihova vlada funkcionira i zadovoljava njihove potrebe.

  • Na kraju da se dotaknemo Ukrajine i ruske invazije. Koliko će ovaj rat promijeniti evropsku sigurnost, te odbrambeni balans svijeta?

– Zapravo smatram kako rat u Ukrajini ima ključnu ulogu u povratku zapadne pažnje na Balkan, kao i na šire pitanje kako se Balkan treba uklopiti u evropsku sigurnosnu arhitekturu. Obnovljeni strateški fokus u ovoj regiji pomaže povratku pažnje zbog činjenice da Putin ne mora voditi frontalni rat protiv NATO-a ako može preko posrednika doći u dvorište NATO-a, infiltrirati se i destabilizirati granice.

Cijeli tok rata je već nanio ogromnu štetu Putinu i Rusiji, počev od neuspjeha na početku invazije da zauzme Kijev do ruskih elemenata koji marširaju ka Moskvi. Putin se nada da će zapadnjačka odlučnost oslabiti tokom vremena, kao i ukrajinska sposobnost za pružanje otpora. Da, to će se neizbježno desiti u nekom obimu, ali sigurno ne mimo ključnog praga.

Vidjeli smo kako je rat u Ukrajini ponovo osnažio transatlantsko sigurnosno partnerstvo – nešto čemu se Putin nije nadao – i vjerujem kako ima dovoljno fleksibilnosti i kapaciteta u sistema NATO-u da se ova posvećenost održi.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada