Pad Srebrenice – procjene vojne situacije i analize američkih obavještajaca (II)

*Informacije, koje možete naći u ovom feljtonu, isključivo su procjene vojne situacije i analize koje su radili američki civilni i vojni obavještajci (‘Balkan Battlegrounds: The military history of the Yugoslav Conflict, 1990-1995’; Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis).

Armija Bosne i Hercegovine

Na prvi pogled je izgledalo da je Armija BiH imala kredibilne borbene snage u Srebrenici i Žepi. Organizacijski je Armija BiH odgovornost za obranu dala 28. diviziji koja je imala na raspolaganju unutar Srebrenice 280, 281. i 283. brigadu (svaka od njih bila zadužena za određeno područje enklave), zajedno s 284. brigadom i neovisnim 28. planinskim bataljonom kao pokretnu rezervu za brze reakcije.

Obrana obližnje Žepe bila je dodijeljena 285. žepskoj brigadi. Ukupno, 28. divizija je vjerojatno imala oko 6.000 boraca spremnih da u svakom trenutku krenu u akciju. Na papiru je bilo 12.000 boraca, u punoj mobilizaciji, što je bio daleko veći broj vojnika nego što je imao srpski Drinski korpus. Međutim, to je bilo irelevantno zato što Muslimani nisu imali dovoljno oružja, čak ni za 6.000 ljudi koji su bili u aktivnoj dužnosti. Srebrenica i Žepa, koji su odsječeni od središnje Bosne 1993. godine i do kojih se moglo samo helikopterom, dobili su minimalnu količinu streljiva i oružja.

U najtežim trenucima po Sarajevo, na primjer, ključne su bitke odlučene s oružjem koje je pravljeno na gotovo srednjovjekovni način, od čeličnih cijevi sa sirovim barutom i čavlima. Vjerojatno je samo jedna trećina do polovice boraca u Srebrenici nosila oružje bilo koje vrste, od čega je na stotine bilo lovačko naoružanje ili stari pištolji.

Nakon što je UN uspostavio lokaciju za prikupljanje oružja, Armija BiH je vjerojatno imala jedan jedini komad funkcionalnog topničkog naoružanja: 76mm M-48B sa 40 granata. Posada je imala striktna naređenja da ne koristi to oružje osim ako demilitarizirani status enklave dođe u pitanje. 28. divizija Armije BiH je, po svemu sudeći, imala jedan kineski TF-8 „Red Arrow“ lanser za navođene antitenkovske rakete. Simbolično je da nitko nije bio siguran kako koristiti to oružje, a onda je ustanovljeno da je lanser bio oštećen i beskoristan.

U nekoliko tajnih helikopterskih operacija iz središnje Bosne dopremljeno je nešto streljiva i oružja u Srebrenicu i Žepu između januara i maja 1995. godine. Riječ je o 300.000 metaka, 44 raketna projektila, šest lakih minobacača, 60 minobacačkih granata, 100 AK-47 poluautomatskih pušaka, nekoliko Motorola radio uređaja, te određena količina cigareta i soli. Ova vojna oprema nije bila ni izbliza dovoljna da se grad obrani.

U obje enklave borci nisu bili u mogućnosti sudjelovati u obuci, upoznavanju s novim oružjem, s boljim planiranjem, nisu mogli imati bolje časnike. Bili su prepušteni sami sebi i 1995. godini to su bile postrojbe u kojima su se vojnici borili na jedini način koji je znao njihov lider.

Na kraju, kad je 28. divizija bila sučeljena s punim bitkama ni njihov karizmatični vođa Naser Orić nije bio s njima. To je bio veliki hendikep za obranu Srebrenice. Kada su se tenkovi Vojske Republike Srpske prišli Srebrenici sa sjevera, Nasera Orića nije bilo ni blizu. On i njegovi najiskusniji oficiri napustili su enklavu u aprilu i pod okriljem noći su otišli u Tuzlu, očigledno po zapovijedi da se priključe drugima u vojnoj obuci za zapovjednike. Tri mjeseca kasnije Naser Orić je i dalje bio u Tuzli, a samo su se zamjenik zapovjednika 28. divizije Ramiz Bećirović i jedan zapovjednik od pet brigada vratili. Tako je obrana Srebrenice bila sučeljena ne samo s nedostatkom oružja i obuke, nego su bili i bez zapovjednika.

Vojska bosanskih Srba – Pripreme za operaciju ‘Krivaja 95’

Srebrenica je bila u nadležnosti Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske čiji je zapovjednik, početkom jula 1995. godine, bio general major Milenko Živanović. Pošto je bio blizu umirovljenja, zamijenjen je s general-majorom Radislavom Krstićem koji je izravno zapovijedao akcijama. Sve je nadgledao general Ratko Mladić, od 10. do 13. jula 1995. godine.

Od 1993. godine, snage bosanskih Srba su imale malo uspjeha u napadima na utvrđenu obranu Armije BiH. No, Srebrenica je bila druga priča – sa samo nekoliko utvrđenih lokacija i gotovo bez ikakvog snabdijevanja – bila je mnogo manji izazov za vojsku bosanskih Srba koji su bili uvjereni da će njihov napad biti uspješan čak i ako ne budu koristili teško topništvo i oklopna vozila koje je Prvi krajiški korpus koristio u napadima na Orašje, u maju 1995. godine.

U pripremi za operaciju “Krivaja 95”, što je bio kodni naziv za napad na Srebrenicu, Vojska RS-a je poslala dodatnih oko 1.500 vojnika u tom području s Prvom bratunačkom pješadijskom brigadom, Prvom pješačkom brigadom iz Milića, pješadijskim bataljunom iz Skelana te s još nekoliko jedinica iz drugih brigada unutar Drinskog korpusa. Pridodan je i glavni štab VRS, kao i pripadnici MUP-a.

Kao poseban dodatak pripojeni su “Vukovi sa Drine”, za specijalne operacije kao i jedan oklopno-mehanizirani vod. Bili su pripojeni i elementi zvorničke brigade i vojnici iz biračke brigade. Tu je bila i vojna policija te diverzantska jedinica. Dodatnu potporu su davali pripadnici topničkih snaga.

Postoje dokazi da su bili angažirani i dijelovi Vojske Jugoslavije te pripadnici specijalne postrojbe MUP-a Srbije, kao i 63. zračna ili 72. brigada za specijalne operacije uz pripadnike Crvenih beretki. Tako je prikupljeno oko 3.000 srpskih vojnika, diverzanata, policajaca s 10 tenkova, 12 topova, veliki broj raketnih bacača preko 100mm, 40 do 50 minobacača uz ogroman broj lakog naoružanja.

UNPROFOR u Srebrenici: Dutchbat-3

Na dan kada su Srbi počeli napad, nizozemski bataljon je trebao imati u sastavu mirovnih snaga Ujedinjenih naroda u području Srebrenice 730 vojnika pod zapovjedništvom 46-godišnjeg potpukovnika Tona Karremansa. Međutim, Srbi nisu dopustili da se tog istog dana obavi rotacija mirovnjaka tako da se UN-ova postrojba smanjila na 370 ljudi od čega ih je 60 bilo na dužnostima izvan enklave. Dakle, samo 310 pripadnika mirovnih snaga.

Kao dodatak nizozemskom bataljonu, u Srebrenici su se nalazila i trojica UN-ovih vojnih promatrača. Po jedan iz Gane, Kenije i Nizozemske, ali oni nisu bili pod zapovjedništvom Karremansa. U to su se vrijeme u enklavi nalazio i manji broj predstavnika UN-ovog Povjerenstva za izbjeglice (UNHCR), Međunarodnog Crvenog križa (ICRC) i Liječnika bez granica (MSF) te pojedinci iz drugih nizozemskih postrojbi.

Kao i većina jedinica unutar UNPROFOR-a i Duchbat-3 je bio mješovita vojna postrojba. Okosnicu, oko 50 posto, činili su pripadnici nizozemske vojske, 13. bataljon. Ostatak su činili specijalci za logistiku, potporu, medicinska služba… iz drugih jedinica. U teoriji, Duchbat-3 je bio moderni mehanizirani pješački bataljon opremljen s 30 oklopnih vozila tipa YPR-765, šest TOW protutenkovskih raketa i šest minobacača od 81 mm.

U stvarnosti, na terenu je sve bilo drugačije. Srpska blokada je smanjila mogućnosti snabdijevanja hranom, gorivom, lijekovima, dijelovima za oružje i streljiva do te mjere da je ta postrojba skoro bila ne-operativna. Prema rezolucijama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda Srbima je izričito bilo zabranjeno ometanje kretanja snagama UNPROFOR-a i humanitarnim konvojima. U praksi je vojska bosanskih Srba činila i jedno i drugo.

Ponekad je njihovo snabdijevanje bilo neznatno bolje od snabdijevanja lokalnog stanovništva i uvijek im je nedostajalo svježe hrane, struje i goriva tako da su jedino provodili pješačka patroliranja. U julu 1995. godine bili su na smanjenim obrocima i ostalo im je hrane i pitke vode za samo 12 dana. Nisu mogli koristiti ni helikoptere, niti oklopna vozila.

Moderna vojska uveliko zavisi od dopreme oružja, goriva i hrane i ukoliko to izostane znatno se smanjuju borbene sposobnosti. U vrijeme srpske ofanzive, učinci blokade ostavili su nizozemski bataljon bez protutenkovskih projektila, oružje i streljivo su vlažni zbog neodržavanja. Srbi zasigurno nisu planirali da im se donese nova oprema. Nizozemci su često isticali da su sve lošiju situaciju s njihovim bataljonom prijavljivali na najvećoj razini unutar UNPROFOR-a.

Tako je u maju nizozemski zapovjednik prijavio da, kao rezultat srpske blokade, on više nije mogao računati da je njegov bataljon operativan. UN je ostao nijem na te izvještaje s terena. Prema mišljenju UN-ovih vojnih zapovjednika snabdijevanje je moralo ići cestama, ali Srbi su kontrolirali prometnice tako da je sve ovisilo o dobroj volji srpskih komandanata i političara. UN, iako je mogao, nije koristio silu za prebacivanje humanitarne pomoći lokalnom stanovništvu ili snabdijevanje mirovnjacima. Prijedlog da se zračnim putem to obavi, odbijen je u Ujedinjenim narodima kao nepraktičan, osim ukoliko nije imao srpsku dozvolu.

Organizacijski, Dutchbat-3 je imao četiri podređena centra, infrastrukturno su postojale dvije glavne baze unutar srebreničke enklave. Zapovjedništvo bataljona je bilo smješteno, zajedno s logistikom, u napuštenoj tvornici akumulatora u Potočarima, nešto sjevernije od Srebrenice. Taj je centar nazvan “Charlie Company” i njegova je odgovornost bila nadgledanje situacije na sjevernom dijelu enklave. “Bravo Company” je bila smještena u samoj Srebrenici, u bivšoj tvornici tekstila, a njihova je odgovornost obuhvaćala južni dio enklave. “Alpha Company”, iako je bila dio Dutchbat-3, bila je smještena u Siminom Hanu, istočno od Tuzle u predjelu koji je bio pod kontrolom bosanske Vlade.

Slabost mirovnih snaga

Dvije glavne baze u Srebrenici i Potočarima služile su kao administrativni i logistički centar bataljona, dok je bilo uspostavljeno i 13 promatračkih lokacija koje su okruživale enklavu i trebale su biti “oči i uši” nizozemskog bataljona ravnopravno raspoređenih na radijus od 50 kilometara, obično na vrhu nekog brda. Te se promatračke postaje bile označene slovima, na primjer F se odnosio na postaju “Foxtrot”.

Svaka promatračka lokacija je bila vidljiva, prije nego obranjiva, obojena u bijelo s UN-ovom velikom zastavom. Bile su zaštićene vrećama pijeska i imale su teške mitraljeze od 50 mm, a neke su imale protutenkovske projektile ili minobacače od 81mm. Slaba vojna pozicija, nedovoljna obrambena konstrukcija, mali broj vojnika… učinile su te promatračke postaje neobranjivim pred bilo kojom ozbiljnijom konfrontacijom.

Na jednoj promatračkoj lokaciji obično je bilo sedam vojnika, pripadnika UN-ovih mirovnih snaga. Njihova zadaća je bila da promatraju, bilježe i prijave svaku vojnu aktivnost unutar granice enklave: topničke eksplozije, vatrene okršaje, pokrete trupa… sve se moralo zabilježiti. S obzirom na njihovu slabu obranjivost i druge slabosti i nisu ništa drugo mogli učiniti. U međuvremenu su obje vojske ignorirale različite dijelove UN-ovih rezolucija.

Tako je nizozemski bataljon, Dutchbat-3, postajao sve manje sposoban da učini nešto više od promatranja i prijavljivanja stanja na terenu. Početkom aprila 1995. godine jedan je pripadnik tog bataljona UNPROFOR-a poginuo kada je topnička granata pogodila jednu od promatračkih postaja. Za to ubojstvo nitko nije bio kažnjen i moral mirovnih vojnika je bio na niskoj razini. Sve je vodilo ka katastrofi.