Dokumentarac o ratnom Sarajevu i njegovom najpoznatijem hotelu
Italijanska državna televizija RAI snimila je film u kojem troje Sarajlija različitih generacija spaja najpoznatiji gradski hotel ‘Holiday Inn’.
Zoran Herceg imao je 13 godina kada je počela opsada Sarajeva. “Sve što me je interesovalo bile su video igrice. A onda je eksplodirala granata iza moje kuće”.
Slobodanka Boba Lizdek dio ratnih devedesetih provela je radeći kao producent i prevodilac inostranim novinarima koji su izvještavali iz bosanskohercegovačke prijestolnice. Radila je (često i odsjedala) u hotelu “Holiday Inn”, u centru grada, u neposrednoj blizini prve ratne linije, u takozvanoj snajperskoj aleji.
Belmina Bajrović rođena je poslije rata. Danas radi u hotelu koji je u međuvremenu ostao bez sufiksa “Inn”.
Troje Sarajlija povezala je italijanska rediteljica Barbara Cupisti u dokumentarnom filmu Hotel Sarajevo koji je minule sedmice premijerno emitiran na RAI 1. Državna televizija ujedno je i koproducent 90-minutnog filma koji je u Italiji izazvao zavidnu pažnju, a u Bosni i Hercegovini bi mogao biti prikazan tokom ovoljetnog Sarajevo Film Festivala.
Zamišljen kao podsjećanje na krvavi rat i opsadu Sarajeva – premijera je tempirana upravo za 30. godišnjicu od proljeća 1992. godine – film istovremeno snažno oslikava trenutnu, za pojedine aktere gotovo pa beznadežnu političku situaciju u državi koju je, prema Hercegovim uvodnim riječima, u posljednjoj godini napustilo 170.000 ljudi.
Strip o ratu u Bosni i Hercegovini
O odlasku, kako priznaje u filmu, razmišlja i on, zajedno sa suprugom Almedinom Vejzagić (kasnije će nam u razgovoru potvrditi da su odluku u međuvremenu već donijeli; od jeseni će biti stanovnici Irske). No, prije toga, mora ispuniti jedan zadatak – završiti strip o ratu u Bosni i Hercegovini koji mu je naručio jedan italijanski izdavač.
Herceg je ilustrator, grafički dizajner, karikaturist… Nakon što je s majkom i sestrom izbjegao iz ratnog pakla, prvo u Hrvatsku, pa onda u Švicarsku, u Milanu je završio čuvenu likovnu akademiju Brera. Vratio se u Sarajevo 2006. godine sa željom da promijeni grad, ali je, kako kaže u filmu, grad promijenio njega.
Dio radnje njegovog stripa dešava se u “Holiday Innu”, hotelu koji zauzima važno mjesto u historiji grada. Izgrađen za Zimske olimpijske igre 1984. godine, u njemu su odsjedale najvažnije delegacije koje se posjetile Sarajevo u vrijeme najsvjetlijih trenutaka u prošlosti.
U “Holiday Innu” je pred rat stanovao i Radovan Karadžić, vođa bosanskih Srba koji je za ratne zločine osuđen na doživotnu robiju. S prozora hotela snajperisti su pucali na učesnike aprilskih demonstracija za mir 1992. Iz ovog hotela su, konačno, u svijet slali slike mnogobrojni strani izvještači.
‘Ne trošite metke, ja sam besmrtan’
Tada 24-godišnja Slobodanka Lizdek u tom je hotelu 1992. upoznala ekstravagantnog Paula Marchanda, francuskog ratnog reportera koga se Sarajlije sjećaju i po njegovom bijelom Fordu Sierri na kojem je napisao: “Don’t waste your bullets, I am immortal” (“Ne trošite metke, ja sam besmrtan”).
Njihova poslovna veza je, kako priča, prerasla u ljubavnu. Marchand, nažalost, nije bio otporan na metke i teško je ranjen na jednom radnom zadatku. Kasnije je napisao i autobiografsku knjigu o danima u ratnom Sarajevu, naslovivši je Sympathy for the Devil, imenom pjesme Rolling Stonesa. Iz knjige je proizišao scenarij za istoimeni film, snimljen tek nakon što je Marchand 2009. sebi oduzeo život.
Bobu Lizdek je Herceg upoznao istražujući činjenice za svoj strip. Ona u tom trenutku zajedno s nekadašnjim direktorom “Holidaya” Hajrom Rovčaninom postavlja izložbu u Historijskom muzeju BiH posvećenu hotelu i stranim izvještačima koji su tu odsjeli. Herceg i Lizdek su potom došli u vezu sa Belminom Bajrović, djevojkom koja je završila studij marketinga u Rimu, a danas je direktorica “Holidaya”.
Tri različite generacije Sarajlija grade priču o ratnom Sarajevu i njegovom najpoznatijem hotelu. Svo troje pričaju na odličnom italijanskom (Lizdek se u jednom monologu posvećenom Marchandu obraća i na perfektnom francuskom).
Originalni crteži
Ovaj dokumentarac nas kroz priču vodi kao da je igrani film. Akteri se ne obraćaju direktno u kameru, niti odgovaraju na pitanja. Najčešće razgovaraju međusobno, dok rade sve ono što rade svakodnevno u svojim životima.
Na ekranu se izmjenjuju slike današnjeg, snijegom prekrivenog Sarajeva i arhivski snimci pakla devedesetih. Dodatnu vrijednost filmu daju i originalni Hercegovi crteži koje je već nacrtao za strip radnog naslova Dom izbjeglice, a koji, priznaje nam, još nije blizu kraja.
Herceg, kao glavni narator koji objašnjava uzroke i posljedice rata, sjeća se svog traumatičnog bijega iz sarajevskog pakla konvojem Crvenog krsta. Lizdek dijeli svoja ratna iskustva i tragičnu romansu s Marchandom. Bajrović ističe da se nakon studiranja i rada u inostranstvu vratila na mjesto gdje želi graditi svoju budućnost.
Priča Hotela Sarajevo nas vodi u dva smjera. Jedan ide u prošlost. Istražujući za svoj strip, Herceg razgovara i sa Nihadom Kreševljakovićem, autorom dokumentarca Sjećaš li se Sarajeva (čiji se autentični snimci opsade koriste u filmu), zatim s Bakirom Hasečić iz Udruženja žene – žrtve rata. Nadalje, posjećuje i Srebrenicu i Memorijalni centar Potočari. Sve kako bi i on, a i gledatelji, dobili jasnu i potpunu sliku što se dešavalo u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995.
Žuta kocka usred grada
Drugi smjer filma gleda u budućnost, govori o perspektivama Bosne i Hercegovine. Dok sa svojim prijateljem i vršnjakom priča o aktuelnim temama, Belmina kaže: “Kad gledam vijesti na TV-u, ne osjećam se ugodno u svojoj zemlji”. Slijede izjave Milorada Dodika o secesionizmu Republike Srpske, o poricanju historije (“Genocid se nije desio u Srebrenici”)…
Rediteljica Barbara Cupisti, nekadašnja glumica koja se posvetila snimanju dokumenataraca, kaže da joj je namjera bila upravo govoriti o sadašnjosti i budućnosti Sarajeva i Bosne i Hercegovine oslikavajući prošlost. Iskoristila je jednu od simboličnih slika tog vremena: hotel “Holiday Inn”.
“Sjećam se, kad je bio rat, sve vijesti su stizale iz tog žutog bunkera, kocke usred grada. Isprva sam mislila da hotel bude taj koji će ispričati priču. No, isto tako mislim da je važno govoriti o tome što je Sarajevo danas, 30 godina nakon sukoba. Kako sam susretala protagoniste, shvatila sam da nije dobro da jedan spomenik bude vodič ove priče. Bolje je da je priča neko stvaran, s emocijama”, kaže Cupisti koja se u svojim dokumentarcima bavi temama poput ljudskih prava, rata, izbjeglištva…
Njen film ne nosi optimistične poruke. Jednu takvu šalje upravo Herceg, na samom početku, u uvodnoj sceni: “Drveće koje preživi stres, raste brže. Ali, zato sljedeće godine ne daje plodove”.