Armina Galijaš: O prošlosti se ne vodi dijalog, nego se drže monolozi

„Historiju nije neophodno razumjeti, niti je neophodno njom se baviti u svakodnevnom životu. Problem je samo ako se neko bavi historijom, a ne razumije ju, pogrešno interpretira ili iskorištava u dnevnopolitičke svrhe, što se u zemljama jugoistočne Europe često dešava“, kaže dr. Armina Galijaš, historičarka i viša naučnica u Centru za studije jugoistočne Europe Univerziteta u Grazu. „Nerijetko se prošlost tretira bez naučnog pristupa, što znači selektivno, a tumači se i promatra van povijesnog konteksta. Mnogi bez neophodnog obrazovanja tumače povijesne činjenice i uspostavljaju kauzalne odnose. Tu se naravno ne radi o nauci“.

Ističe da suočavanje s prošlošću zahtjeva razgovor, a ne dogovor, kako se često smatra.

„Prošlost je vrlo prisutna u javnom diskursu, ali se o njoj nažalost ne vodi dijalog, nego se drže monolozi. Očigledno je da u dogledno vrijeme neće biti konsenzusa, na primjer o ratu u Bosni i Hercegovini (1992.-1995.), ali sjećanja u društvu i ne moraju biti uvijek u harmoniji. Postojanje višeglasja se može i pozitivno posmatrati, kao opomena da se mora čuti i glas one ‘druge strane’. Na Balkanu se drugi glasovi nažalost još uvijek rijetko slušaju“, dodaje sagovornica.

Navodi da suočavanje s prošlošću trenutno nije usmjereno na dijalog, već na nacionalno razgraničenje i samoviktimizaciju.

„U tom narativu često se uspostavlja kontinuitet, po principu: tada žrtva, uvijek žrtva. Dok kultura sjećanja treba da podstakne ljude da poljuljaju vlastitu sigurnost, prošire svoje znanje i druge perspektive učine razumljivim. Za to je potrebna volja kao i određeni napor, koji ne vidim da se pretjerano ulaže“, tvrdi Galijaš.

Odsustvo empatije i suosjećanja

Mišljenja je da političari instrumentaliziraju prošlost zarad postizanja vlastitih, obično banalnih ciljeva te da se uglavnom insistira na statusu žrtve, valjda smatrajući da žrtve ne mogu biti i počinioci.

„Odsustvo empatije i suosjećanja prema ‘drugoj strani’ je često frapantno i još češće neukusno i vulgarno. Političke elite i njima odani takozvani intelektualci prakticiraju povijesni revizionizam koji se ne temelji se na otkrivanju novih izvora i dokumenata, nego se prije svega radi o parafraziranju prošlosti. Kao što je jugoslavenska historiografija znala biti slijepa na lijevo oko, sada je u revizionističkim krugovima slijepa na desno oko. Ovakvi pristupi su naravno opasni i dugoročno gledano ne koriste nikome. Kratkoročno služe prikupljanju jeftinih populističko-političkih bodova“, naglašava sagovornica.

Nadalje, objašnjava da cilj ne bi trebao biti zajednička istina nego stvaranje prostora za koegzistirajuće istine.

„Na primjer, činjenica da su Srbi tokom proteklog rata počinili brojne zločine nad Bošnjacima u Prijedoru i okolici ne mijenja činjenicu da su Srbi s tog istog područja bili najveće žrtve u Drugom svjetskom ratu i da su nad njima počinjeni strašni ratni zločini. Ove istine moraju koegzistirati i biti svima poznate, a svim žrtvama se mora pristupati sa pijetetom“, govori dr. Armina Galijaš.

Odgovarajući na pitanje koliko je u današnjem svijet zahtjevno biti historičar imajući u vidu česte manipulacije, poručuje da se historičari odani struci bave svojim poslom neovisno o vanjskim djelovanjima.

„Izazovno je kao i u svakoj drugoj nauci i u svakom drugom vremenu. Vjerovatno se i geografi i astrofizičari bave isto svojim poslom kao i prije, bez obzira na porast onih koji tvrde da je zemlja ravna ploča“, napominje sagovornica.

Ravnoteža između zaborava i sjećanja

Izjavljuje da garanciju za vječnost ne posjeduje niko, pa tako ni Bosna i Hercegovina.

„Propale se i veće civilizacije od bosanske, ali to ne treba da plaši nikoga. Naročito ne u bliskoj budućnosti. Ali sudbina država je najvećim dijelom u rukama njenih građana i tim bi se trebali pozabaviti“, jasna je Galijaš.

Konstatira da se ne može živjeti u prošlosti, ali je se isto tako nemoguće potpuno i riješiti.

„Francuski filozof Paul Ricoeur pronalazi rješenje za ovaj problem u pravom balansu između zaborava i sjećanja. On ističe da autodestruktivne misli o doživljenom poniženju i doživljenoj nepravdi mogu biti uzrok daljnjih sukoba, ali također naglašava da se i sjećanje i zaborav mogu zloupotrijebiti ignoriranjem određenih činjenica. Znači da treba pokušati pronaći pravu ravnotežu između zaborava i sjećanja kako bi se ‘oslobodili’ prošlosti, kako bi od nje napravili uspomene“, priča sagovornica.

Prema njenim riječima, kada se od prošlosti stvore uspomene koje ne opterećuje sadašnjost, onda su koraci u budućnost puno lakši.

„Iako to možda trenutno zvuči kao nedostižan cilj, on umnogome zavisi od političkog konteksta. U trenutnim globalnim previranjima moguće je da dođe i do političkih promjena koja će omogućiti opušteniji pristup prošlosti i suočavanju s njom bez konkurentske borbe, već sa empatijom i suosjećanjem prema ‘onim drugima'“, zaključuje Galijaš.