Marko Savić: Biti na Zapadnom Balkanu za Rusiju znači biti blizu toplim morima

Ruski interes je ostvariti ekonomsko, političko i kulturno prisustvo na Balkanu, odnosno podsticaj za održanje slike Rusije kao velike sile, kaže Marko Savić sa Fakulteta političkih nauka u Podgorici.

Marko Savić, doktorand i saradnik u nastavi na Fakultetu političkih nauka Univerziteta Crne Gore, aktivno istražuje odnos Rusije i zemlja Balkana [EU Info centar Podgorica]

“Ruski interes na Zapadnom Balkanu kroz istoriju je višestruk. Biti na Zapadnom Balkanu za Rusiju znači, između ostalog, biti blizu toplim morima, što je konstanta u ruskom geopolitičkom kodu”, kaže u intervjuu Al Jazeeri Marko Savić, saradnik na Fakultetu političkih nauka Univerziteta Crne Gore u Podgorici.

Ruski fokus na zemlje Zapadnog Balkana nije smanjen ni u jeku njene razorne agresija na Ukrajinu. NATO saveznici upozoravaju da bi Kremlj mogao iskoristiti proruske političare i potaknuti dodatnu nestabilnost u toj regiji, na pravom mjestu u Bosni i Hercegovini. Generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg najavio je da će Alijansa uložiti dodatne napore i sredstva kako bi institucije Bosne i Hercegovine bile efikasnije u suprotstavljanju malignom utjecaju Moskve u toj zemlji.

  • Ruski utjecaj na Zapadnom Balkanu prisutan je kroz historiju, sa manjim ili većim intenzitetom? Kakav je trenutni ruski interes u ovoj regiji?

– Istina, sa manjim ili većim intenzitetom, ali sa prepoznatljivim kontinuitetom. Ako nijesu bili dio spoljašnjeg faktora koji utiče na politička i društvena dešavanja u ovim zemljama, prisutni su bili nastojanjima da živima održe ideje i narative Rusije kao velike sile i zaštitnice, ideje sveslovenstva i bratstva, a kroz usta podobnih političkih i religijskih aktera na ovim prostorima. Trenutni ruski interes je višestruk i gotovo neizmijenjen. Ostvariti ekonomsko, političko, pa i kulturno prisustvo na Zapadnom Balkanu znači podsticaj za održanje slike Rusije kao velike sile. I dalje, iako je već na nivou floskule u međunarodnim odnosima, biti na Zapadnom Balkanu za Rusiju znači biti blizu toplim morima, što je konstanta u ruskom geopolitičkom kodu. Dakle, interes danas je ekonomski, ali mnogo više geopolitički i geostrateški. Politički uticaj je danas izraženiji nego, na primjer, u protekloj deceniji. Rusija je korišćenjem svog statusa u Savjetu bezbjednosti UN-a, ulaganjima u energetski, bankarski i sektor nekretnina popunjala prazan prostor nastao neangažovanjem ili nestrateškim angažovanjem SAD-a i EU na Zapadnom Balkanu. Geopolitički gledano, Rusija širenje NATO-a posmatra kao prijetnju i kao pritisak SAD-a usmjerene na ugrožavanje njenih nastojanja za vraćanjem uticaja u međunarodnim odnosima. Zato Rusija Zapadni Balkan posmatra kao prostor na kojem ta svoja nastojanja može i da ostvari.

  • Balkan nije uvijek bio samo polje sukobljavanja Rusije i Zapada; tokom ratova devedesetih godina na prostoru tadašnje Jugoslavije, naročito u Bosni i Hercegovini, ruska politika je često pratila Zapad, uključujući i napore za uspostavljanje mira. Šta se u međuvremenu promijenilo?

– Raspadom Sovjetskog saveza nasušna potreba je bila uhvatiti korak sa “novim” i savremenim svijetom, sa Zapadom. Pokazati da je Rusija relevantan i ravnopravan partner i u političkom i ekonomskom smislu otvorena država, značilo je tu ulogu jasno igrati i na međunarodnom planu. Sukobi u Jugoslaviji su bili upravo to: prostor na kojem se takva nova Rusija može pokazati, a sa druge strane time i dobiti obećanu ekonomsku pomoć Zapada za rješavanje komplikovanih unutrašnjih pitanja. Kratka paralela: Rusija je i tada vidjela ovaj prostor za jačanje svog statusa, kao što ga i danas vidi, samo sa drugačijim predznakom, tada partnerstva i otvorenosti, danas konzervativne vojne i političke prijetnje i promotera retrogradnih nacionalističkih ideja. Ovakav stav je u praksi pokazan priznavanjem novih država Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine te Makedonije, vrlo brzo nakon proglašenja njihove nezavisnosti. Izostanak jasnog stava prema politici vladajućih struktura Srbije i Crne Gore, odnosno izostanak očekivane naklonosti “vjekovnog prijatelja”, poslužili su za jačanje mišljenja u Saveznoj republici Jugoslaviji o izdajstvu Rusije.

Međutim, Rusija se u to vrijeme snažno priklanjala zapadnom gledištu na krizu, zalagala se za izbjegavanje agresije i diplomatsko rješavanje ovog po svemu ozbiljnog izazova za stabilnost u Evropi. Na djelu je ovakav stav pokazan kroz politiku Mihaila Gorbačova koji je organizujući sastanak predsjednika Srbije i Hrvatske u Moskvi, pokušao da nađe način da se dijalogom prevaziđu podjele. I onda, kad se Rusija distancirala od zapadnih partnera i snažno diplomatski bila protiv uvođenja sankcija ili bombardovanja srpskih položaja od strane NATO-a 1995. godine, dometi njenog glasa nijesu prelazili nivo “pristojne osude”, bez realnih mogućnosti uticaja na ishod – opet vodeći računa o svojim interesima i isplativoj vezanošću za Zapad.

Međutim, na tlu koje nema dugu demokratsku tradiciju, koje nije iskusilo političke slobode u punom obimu ili uopšte, tranzicioni period lako je, i sa ove distance očekivano, skliznuo u jačanje kriminala, korupcije, političkih previranja, ekonomskog sunovrata. Riječju, čim je 1996. godine postalo jasno da je reizbor Borisa Jeljcina upitan ako bi se zasnivao na demokratskom principu “reizabran znači ispunio obećanja” okrenulo se stvaranju simbioze nosioca vlasti i korupcije, davanja koncesija na gas, zlato i naftu ruskim tajkunima i korumpiranim političarima. Ta simbioza, koja i danas razjeda rusko društvo, zahtijeva drugačiju političku vlast, onu koja ograničava slobode, djeluje represivno čvrstorukaški, stvarajući jednoumlje i vakuum u kojem je teško razviti progresivnu ideju. Čitate dijametralno suprotno onome što propagira politički i kulturološki Zapad. Takva vrsta vlasti ne može imati ni drugačiju spoljnu politiku do ovu zasnovanu na tvrdoj moći, prijetnjama, političkim ucjenama i održavanja straha.

  • Bojite li se širenja sukoba iz Ukrajine na Balkan?

– Nažalost, invazija Rusije na Ukrajinu na indirektan način može uticati i na region. Svjedoci smo podijeljenosti društava Zapadnog Balkana. Promjena takvog stanja dominantno treba biti podstaknuta iznutra, dakle od strane društvene i političke elite. Međutim, mi tome nijesmo vični, i teško je očekivati da će opšti interes nadvladati partikularne i sebične u zemljama regiona sa manjkavom demokratijom. Upravo te i takve pukotine otvaraju prostor za rast tenzija, sukobljavanje ideoloških i kvaziideoloških svjetonazora, ekonomsku i društvenu krizu, što može značiti i otvoreni sukob. Gdje je onda uloga Rusije u ovome? Čini se u priželjkivanju haosa i podsticanja podjela, koje će tako razjedinjena društva odgurnuti od, manje ili više jasne, budućnosti regiona u EU i NATO. To znači otvaranje prostora za jačanje ruskog uticaja da se osujete pokušaji ostvarivanja pune demokratizacije i liberalizacije u ovim državama.

Sa druge strane, mi nijesmo vični ni prilagođavanju na nove stvarnosti, pa će tako ovakvo stanje biti podstaknuto pored političkih i ekonomskih i socijalnim tenzijama. Tu prije svega mislim na rast cijena, slabije snabdijevanje gasom i naftom, nestabilno snabdijevanje strujom, ali i nestašica hrane. Balkan predstavlja čvor za ruski gas, i preko takve saradnje Rusija održava prisutnost u Evropi kroz pokušaj izgradnje statusa neophodnog energetskog izvora. Dodatno, ruski i proruski mediji itekako su prisutni u zemljama Zapadnog Balkana (Russia Today, Sputnjik, In4s i drugi) šireći narativ o slabom Zapadu i obnovljenoj moći Rusije. Nažalost za takve ideje imaju glasnogovornike među političkim akterima, ali i medijsko-informativnim, kulturnim i vjerskim strukturama.

Izlaz treba biti u obnovljenoj zainteresovanosti Zapada za Zapadni Balkan i strateškom odnosu prema integracijskim procesima regiona prema EU i NATO-u. Geopolitički, rat u Ukrajini je na vratima Evrope i krize koje on izaziva uticaće na jačanje nacionalističkih ideja, ali i na ekonomsku i finansijsku krizu na Zapadnom Balkanu izrazito zavisnom od ekonomsko-političkih kretanja u Evropi.

  • Trenutno je u fokusu otvoren uticaj ruske politike i ruskih ideja u Srbiji. Ali, u Vašim radovima na više mjesta primjećujete vrlo ambivalentan i dvosmislen stav Rusije prema Srbiji u vrlo važnim trenucima u prošlosti. Koliko je veza Srbije i Rusije zaista jaka?

– Takav uticaj se očitava kroz vjekove i nije novina. Danas je bliži jer je sveprisutan u srbijanskim medijima. Nakon bombardovanja i pada Slobodana Miloševića, Srbija je oslonac za svoju politiku prema Kosovu mogla naći samo u Rusiji. Time je postala zavisna od ruskog uticaja u Savjetu bezbjednosti UN-a. Čak i u vrijeme kad je Srbija imala prozapadnu vladu, Rusija je opstajala ko jedan od četiri stuba srpske spoljne politike. Osjetna percepcija Rusije kao zaštitnice desila se pred kraj 2007. i početak 2008. kada su završavani pregovori o statusu Kosova. Tadašnje uzdizanje Rusije bilo je mnogo više emotivno i iracionalno nego razumsko. Valjda je tako i danas. Pitanje Kosova je iskorišteno za uspostavljanje prostora za jačanje ekonomske saradnje, potpisivanja sporazuma o slobodnoj trgovini, kao i energetskih sporazuma. Sa druge strane, izvan ovog odnosa uzajamnog praćenja sopstvenih interesa, Rusija nema realan politički plan za Srbiju kojim bi parirala Evropskoj uniji.

U pravu ste, ja sam stavio u kontekst savremenih odnosa i demitologizovanja odnosa Rusije sa zemljama Zapadnog Balkana takav ambivalentan stav prema Srbiji. Podsjetiću samo na seriju rezolucija UN-a od 1992. do ukidanja sankcija 1996. koje su podrazumijevale izopštavanje tadašnje Savezne republike Jugoslavije sa međunarodne scene i njeno ekonomsko slabljenje. Svaku do jedne je potpisala i Rusija. Iako se usprotivila odluci da NATO bombarduje Saveznu republiku Jugoslaviju 1999. godine, konkretnija ekonomska i vojna pomoć Srbiji je izostala. Međutim, ništa od ovoga ne govorim da bih pravio novi narativ, već da bih ukazao da je pitanje saradnje u međunarodnim odnosima lišeno ljubavi. Danas smo svjedoci snage ruskog medijskog uticaja i uticaja idejama, gdje je gotovo potpuno iz javne sfere izbrisana ovakva uloga Rusije tokom 1990-ih.

  • Šta zemljama Zapadnog Balkana u konačnici može ponuditi Rusija, a šta Zapad?

– Rusija se uslovno može nazvati svjetskom silom kada su u pitanju vojna snaga i bogatstvo energentima. Ni ne trudi se da drugačiju sliku o sebi pošalje u svijet. Međutim, u tehnološkom, demografskom, ekonomskom smislu, kao i na polju razvoja civilizacijskih ideja slobode i pravde, Rusija je na istorijskom minimumu. Ako zamislimo paket koji Rusija može da ponudi Zapadnom Balkanu, onda bi on bio ispunjen već više puta recikliranim političkim idejama o zajedničkoj istoriji, vjekovnoj saradnji, sličnom jeziku i kulturi, zapravo setom konzervativnih i neoriginalnih ideja pod krilaticom “ruskog svijeta”. Izlišno je govoriti da imidž Rusije u međunarodnim odnosima već duži niz godina nije imidž poželjnog partnera, kao što nije ni okruženje koje će mladi ljudi dominantno percipirati kao poželjno za bavljenje, na primjer, ljudskim pravima, medijima i medijskim slobodama, zaštitom marginalizovanih grupa itd. Rusija period tranzicije nije iskoristila da se suštinski primakne Zapadu u smislu ponude i poželjnosti.

Sa druge strane, kada mislim o “ponudi” političkog Zapada mislim o setu vrijednosti i ideja koje su progresivne i civilizacijske, koje daju prostor za lični razvoj i uživanje sloboda. Takođe, mislim i o ekonomskoj sigurnosti i predvidivosti u smislu izgradnje individue na ličnom i profesionalnom planu. Mislim i na podsticanje kulturološke različitosti kao prednosti, a politički mislim na mogućnost smjenjivosti vlasti i mogućnosti doprinosa i uključenosti pojedinca i u taj i u druge demokratske procese. Okrenutost jednom ili drugom polu zapravo znači koje vrijednosti i koje slobode želite za svog građanina. I takva analiza je samo na prvi pogled jednostavna, a zapravo je višeslojna i kompleksna.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada