Zadovoljstvo političkih elita statusom quo vodi nazadovanju

“U svakom ratu međunarodni odnosi poprimaju drugačije geostrateško značenje nego u vrijeme mira”, ukazuje dr. Ana Bojinović Fenko, profesorica na Katedri za međunarodne odnose pri Fakultetu za društvene nauke Univerziteta u Ljubljani. “Za Evropu, ključna geostrateška pitanja 21. vijeka bila su proširenje na Zapadni Balkan, stabilnost i demokratizacija evropskog susjedstva, upravljanje masovnim migracijama i kontrola energetske ovisnosti. Agresija Rusije na Ukrajinu indirektno utiče na sva ta pitanja, ali direktno razotkriva ranjivost evropske bezbjednosti i sistema kolektivne bezbjednosti Ujedinjenih nacija”.

Ekspertiza profesorice Bojinović Fenko obuhvata međunarodni regionalizam, analizu vanjske politike, vanjsku politiku malih država, vanjske akcije Evropske unije i politiku proširenja. Prema njenom mišljenju, oči Evropske unije nisu novootvorene, već sada gledaju na međunarodni problem drugačije vrste i drugih dimenzija.

“Sa stanovišta vanjske politike i pitanja međunarodnog mira i sigurnosti, Evropska unija je multilateralna unija država. Interno je ona snažna onoliko koliko su države članice sposobne i voljne da donose kolektivne odluke i da ih potom efikasno implementiraju. U kontekstu spoljnih faktora Evropska unija je snažna kada međunarodni sistem kolektivne bezbjednosti funkcioniše dok u suprotnom primjeru gubi moć. Ova kombinacija unutrašnje snage i vanjske ranjivosti je ono što upravo sada vidimo da se dešava”, kaže sagovornica.

Smatra da je Evropska unija normativno dužna proširiti svoju političku zajednicu i tržište, a problem zbog kojeg je zaustavljeno širenje na Zapadni Balkan je to što Evropska unija širenjem ne smije izgubiti kvalitet političke i ekonomske integracije.

“Nažalost, u posljednjih 15 godina Evropska unija je morala da se nosi sa unutrašnjim problemima kvaliteta integracije (ustavni ugovor, euroskepticizam, ekonomska i finansijska kriza, kompletiranje ekonomske unije, slabljenje liberalne demokratije). Zbog toga je pokazala takozvani zamor od proširenja (enlargment fatigue). Međutim, zemlje Zapadnog Balkana, nažalost, nisu napredovale kako je očekivano u procesu integracija, prvenstveno zbog nedostatka političke volje za neophodne tranzicijske reforme, takozvani pristupni zamor (acession fatigue).

Ova procjena se ne odnosi na Sjevernu Makedoniju, zemlju kandidata za članstvo od 2005. godine, u čijem slučaju vidimo nestrateško i loše rukovodstvo sa strane Evropske unije. To ne znači da Evropska unija više nije zainteresirana za širenje, već da je zamah međusobnog normativnog naboja za ujedinjenje evropske porodice naroda, a time i politički interes, privremeno izgubljen.

Ovaj zamah mora biti oživljen. Evropska unija je već poduzela korak u tom smjeru sa obnovljenim strateškim pristupom proširenju u februaru 2020. godine. Nažalost, u međunarodnoj politici se takav interes mnogo puta brzo uspostavlja zbog eksternog šoka (vidimo da se to dešava i sada zbog rata u Ukrajini).”

EU djeluje u skladu s ovlastima

Prema njenoj ocjeni u ovom trenutku nije realna ubrzana integracija zemalja Zapadnog Balkana u Evropsku uniju, a najrealnije joj se čini postepeno (phasing-in) uvođenje integracije u odabranim sektorima funkcionalne saradnje:

“Na taj način bi se osigurala najveća materijalna korist za građane, kompanije i civilno društvo, a vrijednosti Evropske unija bile bi implementirane postepeno kroz konkretne zajedničke evropske projekte (ne samo kroz zahtjeve za reforme na nacionalnom nivou).”

Dodaje kako je uloga Evropske unije procesu normalizacije odnosa Srbije i Kosova “šizofrena” te da EU ne može da djeluje kao pojedinačni akter jer njene države članice nemaju jedinstven stav po pitanju teritorijalnog integriteta Srbije ili nezavisnosti Kosova, jer same nemaju razriješene situacije sa svojim (separatističkim) pokrajinama.

“Dakle, EU djeluje u skladu sa ovlastima koje ima – promoviše stabilnost, mirno rješavanje sporova, demokratski dijalog između vlasti dvije političke jedinice. U tome nema ništa loše. ‘Normalizacija odnosa’ je zapravo ‘rješenje na terenu’ članica Unije sa istim takvim izazovima – to je u suštini evropsko rješenje. Međutim, mislim da je pogrešno očekivati ​​da EU odredi kako bi normalizacija trebala da izgleda u praksi, jer su na taj način Srbija i Kosovo lišene vlasništva i odgovornosti za rješavanje ovog sukoba. To ih čini objektom sukoba, ali ne i njegovim vlasnikom.”

Sve dok postoji treća strana (vanjski akter) ili njih više, kaže, obje strane imaju koristi od neriješenog sukoba, jer svoje stavove prema trećim akterima mogu unovčiti za druge političke koristi.

“To se zove ‘balkanizacija’ i oduvijek je bila strategija opstanka malih političkih jedinica na Balkanu. Međutim, ovakva strategija više nije korisna za ove političke subjekte, jer im ne prijete vanjski akteri (kao u povijesti), već domaći političari koji su željni vlasti i reprodukcijom sukoba sprječavaju društveni, ekonomski i kulturni razvoj dotičnih društava. Uloga EU-a u odnosu Srbije i Kosova je stoga ‘samo’ u tome što njene države članice i institucije daju primjer toga kako se spor može riješiti mirnim i pravnim sredstvima i kroz otvoren i iskren dijalog. Pritom mogu ponuditi i dobre usluge ili posredovanje, ali ne smiju forsirati ishod spora.”

Potrebno inovativno rješenje za BiH

Uvjerena je da postoje zemlje unutar Evropske unije koje nemaju tako visoki interes za Zapadni Balkan kao što ga imaju na primjer Slovenija, Hrvatska ili Bugarska i Grčka.

“Ovo je legitiman spoljnopolitički stav koji proizilazi iz direktnih ekonomskih, bezbjednosnih ili kulturno-historijskih i društvenih (ne)interesa zemalja članica Evropske unije koje su udaljenije od Balkana. Međutim, to ne znači da bi te zemlje negirale odluke Evropske unije ili njen interes za širenje na Zapadni Balkan. Cinična ocjena bi bila da je status quo na Balkanu prihvatljiv sve dok nema rata, jer je rat u Evropi kolektivna evropska odgovornost.

Međutim, u posljednjih 15 godina vidjeli smo da zadovoljstvo lokalnih političkih elita statusom quo neminovno vodi nazadovanju, pa društva moraju stalno težiti društveno-političkom, ekonomskom i kulturnom razvoju. Sa tog općeg stanovišta mislim da nije u interesu članica Evropske unije da Zapadni Balkan nije integrisan u EU”, obrazlaže Bojinović Fenko.

Iako nije specijalista za ustavna pitanja Bosne i Hercegovine, smatra kako je i političkoj i široj javnosti već duže vrijeme jasno da je Dejtonski sporazum kao mirovni ugovor samo za kratko vrijeme bio dobra zamjena za Ustav Bosne i Hercegovine.

“Danas to više-manje vidim kao prepreku društveno-političkom razvoju zemlje, jer bez stvaranja koristi pak reproducira etničku podjelu zemlje; čak su i stabilnost i sigurnost države mjestimično ugroženi – upravo ona postignuća koja je trebao garantirati Dejtonski sporazum.

U slučaju Bosne i Hercegovine, vjerujem da etnopolitičke elite iskorištavaju prisustvo međunarodne zajednice kako ne bi morale preuzeti političku odgovornost za ishode nekonstruktivnog ponašanja u zemlji.

Nažalost, situacija ne ukazuje na to da bi međunarodna zajednica jednostavno mogla napustiti zemlju. Ovdje je potrebno inovativno rješenje, počevši možda od društveno inkluzivnog procesa izrade ustava, koji bi uključivao i odluku Evropskog suda za ljudska prava, a visoki predstavnik međunarodne zajednice mogao bi ponuditi dobre usluge za ovaj proces.”

Umirivanje je odgovoran društveni zadatak

Nacionalizam i politički radikalizam vidi kao jednostavan i zgodan odgovor nekih političkih lidera na negativne efekte globalizacije na određene dijelove društva. Taj trend je, ističe, globalan i nije posebna odlika društva u Evropskoj uniji ili na Zapadnom Balkanu.

“Efekt ovih političkih stavova je negativan kako za produbljivanje (deepening) evropske integracije tako i za njeno širenje na Zapadni Balkan, jer je potrebno više političke volje da se glasači ubijede da se neregularnosti globalnog tržišta, globalna nejednakost i globalno zagrijavanje ne mogu pravedno riješiti na nivou pojedinačnih ‘izabranih’ etničkih ili nacionalnih grupa ili zemalja.

Dakle, samo zato što nacionalisti u velikoj mjeri kontrolišu svoju biračku bazu na osnovu favorizovanja odabrane nacionalne grupe, to ne znači da mogu riješiti probleme s kojima se suočavaju. To samo znači da oni sami profitiraju od gubitnika globalizacije jer ih eksploatišu kao naivne glasače uvjeravajući ih u ispravnost svojih političkih ‘rješenja’.”

Napominje da etničke elite iskorištavaju etničku pripadnost kako bi stvorile političke razlike između etničkih grupa i tako ostale na vlasti, što je svojevrsna strategija simbioze svih etnonacionalističkih elita pa tako, paradoksalno, međusobnim sukobom osiguravaju vlastitu egzistenciju na vlasti.

“To je svakako uzurpacija vlasti i sprečava demokratiju u smislu otvorene rasprave različitih političkih strana. Politički gledano, postoji samo jedna strana – etnička pripadnost. Etnička pripadnost je univerzalna i bezvremenska determinanta, jer je urođena svakoj osobi i ne može se promijeniti. Stoga je neophodno dati značenje etničkoj pripadnosti na konstruktivan način. Zapitajte se: da li želite da vaša etničnost bude bitna zbog udžbenika historije ili želite da to nije odlučujući faktor za kvalitetu života vaše djece.

Sve dok srpske, bošnjačke i hrvatske političke elite (nacionalne i unutarnacionalne) ne sazriju i ne počnu smirivati ​​etničke sukobe iz (nedavne) prošlosti, toliko duže će etnonacionalizam biti vladajuća ideologija na vlasti. Umirivanje je odgovoran društveni zadatak koji zahtijeva ‘velike osobe’ kognitivnih, emocionalnih i moralnih kapaciteta – oštrog uma, čista srca i legitimnog vodstva. Takve osobe treba da postanu aktivne u svakoj etničkoj grupi na osnovi uvjerenja da će im se istomišljenici iz drugih grupa pridružiti u zajedničkom planiranju konstruktivne državne politike”, naglašava Bojinović Fenko.

Na kraju razgovora poručuje kako želi da građani zemalja Zapadnog Balkana preuzmu odgovornost za sudbinu svojih zemalja.

“Ovaj zadatak nije lak, jer zahtijeva od pojedinca hrabrost, da se žrtvuje za kolektivno dobro koje se možda neće brzo materijalizirati. Pretpostavljam da bi takav građanski stav mogao omogućiti nastanak nove generacije političke elite u regionu. Ovakvi politički lideri mogli bi pokazati da balkanske zemlje ne stvaraju samo probleme, već su sposobne i spremne da ponude konstruktivna kooperativna rješenja kako za svoje građane tako i za cijelu Evropu.”