Ako Stanišić i Simatović budu oslobođeni: Krivi UN, Srbija i bošnjački predstavnici

Iz kojeg razloga je ovaj slučaj toliko zapostavljen i prešućivan je jedno veliko pitanje za koje se treba tražiti odgovornost na svim nivoima, kaže Nevenka Tromp.

Presudu u slučaju Stanišić i Simatović će donijet  sudije Burton Hall, Joseph E. Chiondo Masanche i Seon Ki Park (EPA)
Presudu u slučaju Stanišić i Simatović će donijet  sudije Burton Hall, Joseph E. Chiondo Masanche i Seon Ki Park (EPA)

Mehanizam za međunarodne krivične sudove, koji radi na predmetima koji su preostali od Haškog tribunala, 30. juna će izreći prvostepenu presudu bivšim šefovima Službe državne bezbjednosti (SDB) Srbije Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, optuženim za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.

Presudu  će donijet  sudije Burton Hall, Joseph E. Chiondo Masanche i Seon Ki Park.

Radi se obnovljenom sudskom postupku koji se protiv njih vodio za organizovanje najozloglašenijih borbenih jedinica koje su se borile u ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Jovica Stanišić, bivši šef Službe državne bezbjednosti Srbije, i Franko Simatović, bivši komandant Jedinice za specijalne operacije (JSO), terete se da su od aprila 1991. do decembra 1995. godine učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP) na čelu s tadašnjim predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem čiji je cilj bilo uklanjanje većine Bošnjaka i Hrvata s dijelova teritorija BiH i Hrvatske.

Tužilaštvo tvrdi da je njihov cilj bio nasilno i trajno uklanjanje većinskog nesrpskog stanovništva sa velikih delova teritorija Hrvatske i BiH te da su u tu svrhu kontrolisali i koristili razne jedinice – „Knindže“ (‘Ninže’ iz Knina), „Škorpione“, Arkanovi „Tigrove“ (zvanično poznati kao Srpska dobrovoljačka garda), „Crvene beretke“ – JSO.

To je bio povod da se za stručno mišljenje obratimo Nevenki Tromp osobi koja je godinama bila saradnik Haškog tribunala, osobi koja je napisala komparativnu historijsku studiju Smrt u Hagu: nezavršeno suđenje Slobodanu Miloševiću i koja je danas profesorica na Univerzitetu u Amsterdamu.

Nevenka Tromp je osoba koja je godinama bila saradnik Haškog tribunala, osoba koja je napisala komparativnu historijsku studiju  Smrt u Hagu: nezavršeno suđenje Slobodanu Miloševiću i koja je danas profesorica na Univerzitetu u Amsterdamu (Al Jazeera)
  • Hoće li dvojac Stanišić i Simatović biti osuđen po tački optužnice koja ih tereti da su u periodu od 1991. do 1995. godine naoružavali, organizovali i obučavali paravojne jedinice koje su nakon toga djelovale na području Hrvatske i BiH?

– Sve ukazuje na to da će Stanišić i Simatović biti oslobođeni i po drugi put. Zašto to smatram? Pogledajmo samo odluku žalbenog vijeća iz 2015. godine u kojoj se kaže da  u oslobađajućoj presudi iz 2013. godine Pretresno vijeće nije obrazložilo dio presude koji se odnosio na ulogu ove dvojice optuženika u Udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP-u) u njihovoj kriminalnoj namjeri i za potpomaganje zločina. Kada pogledamo koji su to članovi UZP-a onda vidimo da su tu navedeni generali JNA Veljko Kadijević i Adžić – koji nikada nisu niti bili optuženi u Hagu ili bilo na kojem drugom sudu. Tu su i optuženici iz Srbije koji su bili politički nadređeni – poput Radmila Bogdanovića koji je u vrijeme rata u Hrvatskoj bio ministar unutrašnjih poslova Srbije (MUP-a) – koji isto tako nikad nije bio optužen za zločine koje je Jedinica za specijalne operacije (JSO) pod komandom Franka Simatovića činila na području Hrvatske od aprila 1991 godine na dalje.

Indikativno je to da se zamjenika Bogdanovića kao Ministra MUP-a koji je bio na toj funkciji svo vrijeme rata u BiH niti ne spominje u optužnici. Tu se za period rat u Hrvatskoj spominju kao članovi UZP-a i JNA general Vejlko Kadijević i Blagoje Adžić koji nisu niti bili nikada optuženi za te zločine na području Hrvatske koji se stavljaju na terete Stanišiću i Simatoviću. Uzmimo sad i njihovu vezu sa Slobodanom Milošević koji se isto navodi kao član UZP-a. Njihovo funkcioniranje u vrijeme ratnih sukoba u Hrvatskoj i BiH je u vrijeme ratova u Hrvatskoj i BiH je trebala po de jure liniji ići preko Ministara MUP-a. Sve direktne veze s Miloševićem – koji je u to vrijeme bio Predsjednik Srbije – su išle preko de facto linije koju je naravno moguće dokazati, ali koje Tužilaštvo nije dokazivalo na taj način. Ali i da je, konačan ishod bi bio upitan jer nije bilo presude u Miloševićevom slučaju jer je on umro prije izricanja presude pa tako i ta UZP veza preko Miloševića ostaje u stvari nedorečena.

Isto tako u optužnici je kao član UZP-a imenovan i Željko Ražnatović Arkan, koji isto više nije među živima.  Protiv Arkana je navodno bila podignuta optužnica, ali  je on ubijen još davne 2000. godine i presude protiv njega nema. Vojislav Šešelj, se isto navodi kao član UZP-a, ali je on oslobođen po svim točkama optužnice i za zločine na području Hrvatske i BiH. Što se generala Mladića tiče njihove veze s njim i VRS nikada nisu tekle glatko sa stanovništa Resora Državne bezbednosti Srbije. Mladićeve veze s Beogradom su išle preko generala Momčila Perišića, načelnika generlaštaba Vojske Jugoslavije od 1993. godine,  koji je isto tako oslobođen po svim točkama optužnice na haškom tribunalu. Stanišić je direktno surađivao s Karadžićem, ali ga međunarodna zajednica pamti kao čovjeka koji je u ime Miloševića nagovorio Karadžića da se oslobode zarobljeni UNPROFOR-ci u junu 1995 godine. I to će mu se sigurno računati kao olakotna okolnost.

Ja to smatram dokazom za to da je Milošević ima puno kontrolu nad Karadžićem i Mladićem. Jer kad je slao Stanišića Karadžiću, Karadžićevo odbijanje da posluša Miloševića bi bilo značilo njegovu smrt. Tako je to Milošević objasnio Ivoru Robertsu – britanskom diplomatu koji je oslobađanje UNPPROFOR-aca dogovorio s Miloševićem. Po ovoj liniji povezivanja kriminalne namjere i UZP-a za potpomaganje zločina će biti jako teško presuditi Stanišiću i Simatoviću jer nema presuda niti njihovim nadređenih niti podređenim koji su djelovali iz Beograda pa je veliko pitanje koga su oni to potpomagali. Kad bi im i bilo presuđeno i povezao ih se s presuđenicima iz BiH, poput Mladića i Karadžića i drugih VRS zvaničnika koji se spominju u UZP-u – ispalo bi ovako da su ova dvojica državnih službenika iz MUP-a Srbije na svoju odgovornost činila zločine bez poveznica sa političarima na vlasti u Beogradu.

Realna slika je da su oni bili dio realizacije srpskog državnog projekta, tj. velikosrpskog državnog projekta koji je stvaran u Beogradu godinama prije nego je počeo rat u Hrvatskoj i BiH. Bez ostalih karika u tom lancu kriminalnosti od planiranja do implementacije kriminalnog plana iz Beograda, bi i najsavjesnijim sudijama bilo teško dokazati njihovu ulogu u kriminalnoj namjeri s ovako nedosljedno definiranim UZP-om.

  • Zanimljivo je da je ovo drugo suđenje Stanišiću i Simatoviću i da su na prvom bili, većinom glasova sudbenog vijeća, oslobođeni inkriminirajućih optužnica. Kako je sud mogao donijeti oslobađajuću presudu?

– Oslobađajuća presuda iz 2013. godine je bila vrlo očekivana i predvidiva. Sjećam se da kad se to desilo 2013. godine moja dobra prijateljica Almasa, koja je novinarka – me je nazvala poslije izricanja presude i rekla „Nisam ti vjerovala kad si govorila da će biti oslobođeni. Sad tek vidm da je sve moguće.” Problemi u ovakvim slučajevima počinju s optužnicama.  Nije bilo rigorozne usklađenosti s ostalim slučajevima što se tiče geografske i vremenske sveobuhvatnosti zločina u tri rata. Kosovo je sasvim izostavljeno i ne spominje se tu. To je veliki nedostatak svih optužnica povezanih s Miloševićem. Mi smo u njegovom slučaju sva ova ratna sukoba tretirali kao jednu političku transakciju. Milošević je kriminalnim sredstvima uz pomoć vojske i dijelova MUP-a, tj. DB-a stvarao zapadne granice post-jugoslavenske Srbije.

Taj sveobuhvatni pristup Tužiteljstvo ne koristi u drugim slučajevima i u drugim optužnicama sa srpskim optuženicima povezanih s Miloševićem se i geografski i vremenski raspon sužava na Hrvatski, BiH ili Kosovski sukob – ili kao u ovom slučaju kombinaciju Hrvatske i BiH. Simatovićeva jedinica je bila aktivna i u sukobu na Kosovu, ali to nećete vidjeti u njegovom optužnici. Isti slučaj je bio i s optužnicom Šešelju.  Drugi problem su nedosljednosti u definiranju UZP-a u povezanim slučajevima. To je u ovom konkretnom slučaju dovelo do toga da ih se ne može povezati ni sa kim iz Beograda jer presuđenih za zločine na nivou Srbije nema niti za BiH. Onda je tu još i veliko pitanje politizacije Tribunala koje se dešavalo i iznutra, ali i iz vana.  Kad govorimo o utjecajima iz vana, ne smijemo zaboraviti da su i američke i ruske službe hvalile Stanišićevu  suradnju s njihovim službama u vrijeme rata. Obje službe su pisale preporuke na adresu Tribunala da se Stanišiću odobri braniti se sa slobode. Važno je imati na umu da su Stanišić i Simatović ovu presudu dočekali u svojim domovima u Beogradu, a ne u UN zatvoru u Scheveningenu.

Isto tako nemojte zaboraviti utjecaje iznutra koji su pogodovali Stanišiću i Simatoviću. Kako objasniti teško objašnjivu spremnost Tužilaštva – ne samo Carle del Ponte nego i njenog zamijenika Serga Brammertza – da prihvati zahtjeve Beograda da se štite dokumenti koje je Tužilaštvo potraživalo pa neke i dobilo iz državnih arhiva iz Beograda, a koji su se odnosili i na suđenje Miloševiću, Perišiću, Simatoviću i Stanišiću. Država Srbije je time štitila i zaštitila sve direkte dokaze koji bi pokazivali umješanost države Srbije u genocid u BiH i pred sudovima poput međunarodnog suda pravde u Hagu, ali i pred sudom javnog mijenja gdje bi srbija država ostala obilježena kao genocidna država i to nosila kao jednu vrstu povijesne hipotke. To štićenje dokumenata je dovelo do toga da je veliki dio i suđenja ovom dvojcu kao i veliki dio dokaza, podnesaka i sudskih rasprava – uključujući završne riječi – na ovom ponovljenom suđenju konzekventno skrivaju od javnosti. Znači veliki dio suđenja će ostati nepoznat javnosti. Nedostatak transparentnosti ne samo da je u suprotnosti s principima pravnog postupka čija svrha je javnosti pokazati dokaze nečije krivične odgovornosti – nego će to isto tako suziti javnu raspravu i kritike na presudu. Jer kako kritizirati nešto što nije objavljeno. Za ovakav tok događaja nisu odgovorni samo Tribunal tj. UN i Srbija nego i predstavnici bošnjačkog naroda koji su i pored oficira za vezu u Hagu ovo dopustili. Iz kojeg razloga je ovaj slučaj toliko zapostavljen i prešućivan je jedno veliko pitanje za koje se treba tražiti odgovornost na svim nivoima.

  • Za koje se jedinice pretpostavlja ili činjenično zna da su ih opremali i naoružavali rukovodioci Službe državne bezbjednosti – Arkanove Tigrove, Škorpione i sl.?

– Jedni od najvažnijih dokaza o nastanku jedinice Državne bezbjednosti i njihovim djelatnostima na području Hrvatske, BiH ali i Kosova je tkz. Kula vido koji je snimljen u centru ove jedinice u mjestu Kula u Vojvodini 1997. godine. Na toj proslavi se vide pripadnici Jedinice za specijalne operacije koji dobivaju od Stanišića  priznanje. Tu se čuju imena njenih operativaca poput Radojice Božovića, Žike Ivanovića Crnogorca, Milorada Lukovića Legije, Vasilija Mijovića, koji je bio komandant operacija na području Treskavice, tj. na području Trnova, gdje su 1995. bili stacionirani Škorpioni koji su imali svoj štab u Godinjskim barama gdje su ubili šestoricu muškaraca i mladića koje su bili zarobljeni na području Srebrenice u julu 1995. godine.

U tom videu, Simatović drži govor ispred Miloševića i govoreći o povijesti jedinice govori o svakoj akciji na području Hrvatske i BiH gdje je jedinica djelovala u najvećoj tajnosti. Taj govor je nevjerojatno inkriminirajući i povrh toga video pokazuje lice tridesetak članova UZP-a koji se ne spominju niti u njihovoj optužnici niti u drugim optužnicama srpskih optuženika na Tribunalu. Naravno mnogi od njih nikada nisu bili optuženi. Drugi povezani dokaz je Škorpioni video koji je nastao  u ljeto 1995 godine u vrijeme kada su Škorpioni tamo učestvovali u borbama pod komandom Vasilija Mijovića odnosno srpskog DB-a. Znamo isto tako da je taj senzacionalni video bio dostupan za posudbu u videoteci u Šidu.

I usprkos tome Škorpioni se opet aktiviraju 1999. na Kosovu. Oni na samom prelasku na Kosovo ubijaju članove jedne porodice u Podujevu. Nakon toga ih vraćaju natrag, ali nakon tri tjedna ih opet reaktiviraju i oni sada pod komandom Resora za Javnu bezbednost opet čine zločine na područja Gnjilana. Ova jedinica u stvari povezuje sva tri rata i pokazuje pravu narav i Miloševićevog režima.

  • Na kojim su područjima djelovale te jedinice i kakav je njihov „krvavi trag“?

– Krvavi trag ove jedinice počinju u aprilu 1991. godine na području Knina gdje se uz pomoć Simatoivća i Kapetana Dragan formiraju tkz. Knindže. Oni osnivaju kamp ALf u mjesto Bruška. Od tih prvotnih Knindži se stvaraju neki budući komandanti koji su aktivni na području BiH. Jedan od njih je i komandant paravojne jedinice Vukova s Vučjaka – Veljko Milanković. Tu su i Arkanovi Tigrovi i Škorpioni i Žute ose kao i mnoge druge paravojne jednice koje djeluju na području Hrvatske, BiH i Kosova i koje imaju veze s JSO tj. Crvenim beretkama.  JSO je naziv koji ova jedinica dobiva 1996. godine. Prvobitan naziv je bio JATD (Jedinica za antiteroristička dejstva).

Pripadnici ove jedinice su bili upotrebljavani od strane Miloševića za unutrašnja politička obračunavanja. Preko njih je 2000. godine naručen i izvršeno ubistvo Ivana Stambolića – Miloševićevog bivšeg mentora, a kasnije i političkog suparnika. Nemojmo zaboraviti da su upravo članovi ove jedinice bili uključeni u atentat na Zorana Đinđića, premijera Srbije u martu 2003. godine. Znači, njihova kriminalnosti započinje u Hrvatskoj, 1991., nastavlja se u BiH i Kosovu i završava na ulicama Srbije u obliku organiziranog kriminala i političkih ubistava po narudžbi. Upravo kroz upotrebu DB-a, se u punom obimu pokazuje progresivna kriminalnost Slobodana Miloševića koji koristi DB za razručanavanja s političkim neistomišljenicima u Srbiji, a sve u svrhu očuvanja vlasti u Srbiji nakon tri izgubljena rata ‘ u Hrvatskoj, u BiH i na Kosovu.

  • Dokaže li se krivnja Stanišiću i Simatoviću znači li to da će na Haškom sudu biti donesena presuda u kojoj će se neke ličnosti iz najvišeg srbijanskog vojno – političkog rukovodstva dovesti u direktnu vezu sa ratnim dešavanjima na prostoru Hrvatske i BiH?

– Ako se dokaže bilo koji dio krivnje Stanišiću i Simatoviću to će svakako biti od velikog značenja jer će se prvi put dokazati krivnja pojedincima iz Srbije za zločine na podučju BiH. Apsurdno je to da se i pored eksplicitnih snimki ubistava šestorice Bošnjaka od strane pripadnika Škorpion još nije dokazala njihova veza s srpskim DB-om.  U Haškoj presudi Vlastimiru Đorđeviću, generalu MUP-a, se zločini Škorpiona spominju na području Kosova, ali oni su tamo nosili uniforme Posebnih jedinica policije (PJP) koje pripadaju Resoru za javnu bezbednost MUP-a Srbije.  Bilo bi apsurdno da potencijalno najvažniji dokaz upravo na ovom suđenju.

  • Dođe li do oslobađajuće presude šta će to značiti u procesu političkog aboliranja Srbije od učešća u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije?

– Oslobađajuća presuda bi utvrdila dosljednost haške pravde kada su pojedinci iz Srbije u pitanju, jer do sada nije bilo presuda srpskim zvaničnicama. S duge strane neka simbolična presuda i još simboličnija kazna zatvora bi bilo neprincipijelno  podilaženje žrtvama. To se dogodilo isto u slučaju Vojsilava Šešelja. I neka smbolična kazna srazmjerna s godinama koje su Simatović i Stanišić već bili proveli u zatvoru bi mogla biti opcija prihvatljiva i Tribunalu i Srbiji i kao obrani.

  • I Stanišić i Simatović su, čak i kada se gledaju televizijski snimci iz tog perioda, nedvosmisleno i nedvojbeno desetine puta lokalizirani na području BiH i Hrvatske i to u funkciji sofisticiranih državnih operativaca. Kako je moguće da sud ima problema sa dokazivanjem njihove odgovornosti u počinjenju zločina?

– Haški sud svakako ne bi trebao imati problema s dokazima za sve točke optužnice. Ali od samog početka njihovog hapšenja 13 marta 2003. se vidi da tu nešto nije u redu. Oni su uhapšeni odmah nakon atentata na premijera Đinđića i nedugo nakon toga poslani su u Hag. U to vrijeme su već neki mediji pisali da su oni sklonjeni iz Srbije u Hag da bi izbjegli istrage koje su srpspki organi počeli voditi u okviru akcije Sablja kada su razotkrivene mnoge kriminalne radnje DB-a. Zvjezdan Jovanović Zmija koji je pucao na Đinđića je ratni heroj JSO-a, kao i Legija kojemu je presuđeno za ubistvo Ivana Stambolića. Simatoviić i Stanišić su u Hagu prebačeni u Hag u mjau 2003. godine, a njihova operativna optužnica je iz 2008. godine.  Suđenje počinje 2009. i završava se u januaru 2013. da bi već u maju 2013 bila izrečena oslobađajuća presuda što je nevjerojatno rekord za Haški tribunal.

Žalbeno vijeće donosi presudu 2015 godine i ponovljeno suđenje započinje tek 2017. godine, bez ikakvog objašnjenja za javnost. Zašto su pripreme trajale toliko dugo? I onda od 2017. do 2021. traje taj ponovljeni proces gdje Tužilaštvo dovodi 51 svjedoka, a obrana 29 svjedoka. 80 svjedoka za četiri godine suđenja. Sve to vrijeme su optuženici u Beogradu. Završne riječi su se izvodile u aprilu 2021, i opet slijedi nevjerojatno brzo donošenje presude. U roku od dva i pol mjeseca od završne riječi će sudije izreći presudu 30 juna. Ukratko, otkud ova za Tribunal netipična ekspeditivnost sudija da donesu presudu u tako kratkom vremenu? Sad se samo trebamo nadati da će ta presuda biti transparentna bez previše zaštićenih dijelova.

  • Da li je jedan od razloga i to što je, ako je vjerovati iskazima svjedoka u medijima, Jovica Stanišić bio operativac i glavna veza CIA-e na Balkanu u tom periodu?

– Nema dvojbe da je Stanišić surađivao sa mnogo stranih službi. To je jedan od najsigurnijih načina da se netko u njegovoj poziciji zaštiti od eventualnih neugodnosti nakon rata –  da ga se eventualno optuži za ratne zločine. Njegova reputacija u okviru međunarodne zajednice se popravlja od vremena kad je pomogao osloboditi UNPROFOR-ce u ljeto 1995. Drugi razlog je bilo to što se on zalagao kod Miloševića za internacionaliziranje problem Kosovo 1998. godine. On je smatrao da ako se Kosovo problem predstavi kao problem terorizma od strane kosovskih Albanaca da će Srbija dobiti simpatije vanjskog svijeta. On nije smatrao dobrim za Srbiju da upotrijebi represivni državni aparat u borbi protiv terorizma na Kosovu nego da traži međunarodnu pomoć za to. To je bio jedan od razloga zašto ga Milošević sklanja s funkcije u jesen 1998. godine. Četiri godine nakon završetka rata na Kosovu Stanišić ipak završava u Hagu, ali njegovo suđenje ne vodi k optužujućoj kazni.

  • Za kraj, hoće li dvojac biti eventualno oslobođen jer, žovijalno govoreći, „zna mnoge tajne“ o umiješanosti zapadnih sila u ratna zbivanja?

– Ne vjerujem da će on ikada bilo što u javnosti izjaviti protiv Miloševića ili međunarodne zajednice. Stanišić kao nekadašnji Prvi Obavještajac u državi zna bolje od svih koliko je istinita izreka “Šutjeti je zlato.”

Izvor: Al Jazeera

Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO