John Freeman: Bijeli nacionalizam i terorizam stari su koliko i Amerika

Kakav treba biti odnos između pisca i politike jedno je od najstarijih pitanja vezanih za književnost i njenu društvenu ulogu. Još u mitsko doba bilo je jasno da „pripovjedač priča“ ima sposobnost da utiče na imaginaciju kolektiva i od tog davnog doba zauzimao je posebno mjesto u svakoj poznatoj društvennoj zajednici na planeti.

Zato je bilo sasvim logično razgovor sa američkim književnikom i književnim kritičarom Johnom Freemanom organizovati oko pitanja koja istovremeno „potresaju“ književnost i politiku, koja se tiču njegovih literarnih intersovanja i njegovih političkih pogleda. Američki rasizam i antimigrantska politika američke administracije neodvojivo su povezani sa njegovim poimanjem književnosti, jer kako sam kaže, literatura treba da oslobađa maštu i razvija imaginaciju.

S druge strane, nema ništa pogrešnije nego u književnosti uvijek, ponekad i nasilno, tražiti povezanost sa aktualnom politikom, sa politikom koja nas davi svakodnevno sa stranica news medija. Književnost je potraga za bićem, u svakom pogledu, bićem ljudske individualnosti podjednako kao i za bićem ljudske društvenosti.

Ipak, kada govori o političkoj zbilji Amerike Freeman kaže kako su „bijeli nacionalizam i bijeli terorizam“ stari koliko i Amerika, a bijes koji te ekstemističke grupe ispoljavaju prema migrantima sasvim je iracionalan i besmislen jer ono osnovno što se mora shvatiti kada se razmišlja o Sjedinjenim Američkim Državama jeste da: „moramo započeti s priznanjem da je naša zemlja nastala useljavanjem, naseljavanjem i krađom zemlje i krađom od ljudi. Moramo ispričati istinitiju priču o tome kako je nastala zemlja, kako bismo se mogli boriti s onim što je ta zemlja oduvijek bila za toliko njezinih stanovnika. Možda bismo tada bili spremniji prihvatiti da imigranti čine zemlju jačom, a ne slabijom“.

John Freeman je rođen 1974. u Clevelandu. Američki je pisac i književni kritičar. Freeman je osnivač i urednik novog polugodišnjeg književnog časopisa Freeman’s i autor The Tyranny of E-mail: The Four-Thousand Year Journey to Your Inbox,How to Read a Novelist, te zbirke pjesama Mape.

Urednik je knjige Tales of Two Cities: The Best and Worst of Times in Today's New York. Bio je urednik Grante, časopisa novih književnih glasova, predsjednik Nacionalnog udruženja kritičara i glavni moderator prvog bh. književnog festivala Bookstan. Izvršni je urednik Literary Huba i predavač na njujorškoj New School.

• Danas nema aktuelnije teme od odnosa književnosti i politike. Koliko, po Vašem mišljenju, pisac mora biti svjestan političkih zbivanja u kojima živi i u kojima stvara svoju književnost?

– Mislim da je svaki pisac svjestan svoje političke situacije, to je zrak koji udišu, kruh koji jedemo. Ali ne mora se pisati o politici. Postoje krizne tačke kada to postane hitna potreba, ali slomljeni politički sistemi ponekad ostanu na vlasti ako im se previše obraćamo kao da su jedina stvarnost. Ili kad ih pisci tretiraju kao determinisane. Kao da smo svi mi lijevo ili desno, demokrati ili republikanci…

Pisanje bi također trebalo stvoriti nove stvarnosti ili ih barem omogućiti. Da bi se to dogodilo, pisci trebaju – zahtijevaju – slobodu da pišu o svemu što žele. Jedno od ograničenja političkih sistema je da oni uglavnom u sebi smišljaju sva rješenja svojih problema. Dakle, nikad doista ne preispitujete politiku. Pisanje je ponekad put oko toga, ali i kroz to.

• Kada se od literature traži da bude više ili manje politična; šta to zapravo znači i nije li, u neku ruku, svako umjetničko pisanje neki vid političkog govorenja?

– Naša politička kultura u digitalnoj eri argumentirana je do distorzivne mjere. 0 i 1 koji pokreću kompjutere i društvene medije, algoritmi koji pokreću te sisteme, također nas usmjeravaju prema bijesu i prepirkama. Oni to znaju, jer su veliki tehnološki psiholozi i bihevioralni naučnici proučavali kako ljudi koriste njihove alate. Što smo bijesniji, što se više bojimo, to ćemo ih više koristiti. Ovo nije tajna ili zavjera, radi se o tome da se ljudi koriste njihovim alatima, isključujući sve ostalo. Radi se o zarađivanju novca. Ako se to još nije dogodilo u Bosni, dogodit će se, jer ni u jednom trenutku ljudske historije grupa korporacija nije imala više moći u svijetu nad više ljudi nego što to Google, Amazon, Facebook i Apple sada imaju nad nama. I nikad dosta.

Ovaj prekomjerni doseg pretvorio je svakodnevni fizički život u stočnu hranu ili izvorni materijal za digitalnu kulturu, a to znači da ljudi gube sposobnost fokusiranja i slušanja i boravka među ljudima s kojima se ne slažu, jer ljudi na svojim društvenim mrežama ne čuju i ne vidite druge koji nisu poput njih. Ovo je kognitivna katastrofa. Mnogostrukost je moguća, grad poput Sarajeva to je pokazao u svojoj prošlosti. Svejedno, sve ovo kažem kao uvod u opisu osjećanja da je trenutno politički govor užasno degradiran. Ljudi govore kao da su na političkim emisijama, na vlastitim platformama društvenih medija, kao da uvjeravaju mase. Objavljivanje u takvom okruženju stalne politizirane retorike teško je, ako ne i nepodnošljivo, kao da je svaka knjiga alat za politiku, a ne poziv na razmišljanje. To dvoje nije isto.

• Koliko književnost uopšte ima važnost u tom društvenom smislu, danas kada imaginacijom vladaju društvene mreže i njihovo digitalno predstavljanje svijeta?

Književnost je još jedan način da se sanja socijalno iskustvo. Romani – čak i oni s izoliranim likovima – govore o ljudima i vezama. Moramo začeti svoj svijet i živjeti ga istodobno, povijest ljudske umjetnosti i civilizacije to nam govori – od špiljskih slika, do ranog pozorišta, do epskih pjesama koje su bardovi pjevali, do uspona romana i muzičkog pozorišta nadalje. Volimo vidjeti što radimo. Zbog toga su kafići daleko zabavniji kad su stolovi okrenuti ulici. Zbog toga ljudi odlaze u park čitati knjigu čak i onda kada bi mogli ostati kod kuće. Postoji dubina razmišljanja i angažmana koja proizlazi iz međusobnog okruženja – a koje ti društveni oblici proizvode u nama – kojima se ne može pristupiti na bilo koji drugi način, zbog čega u svijetu s toliko mogućnosti još uvijek uzimamo knjige u ruke. Zašto i dalje idemo u parkove. Zbog toga sjedimo u kafićima nasuprot tome da izrađujemo savršene espresse sami, kod kuće.

• Kako se piše tekst o piscu? Ovo pitanje postavljam nadahnut čitanjem vaše knjige u kojoj ste predstavili portrete više od 50 književnika.

Pisci su fascinantni, zabavni su, mudri i imaju priče – a priče čine da svijet ima smisla. Ili barem najbolji od njih mogu nedostatak osjećaja na svijetu učiniti podnošljivijim. Volim vidjeti kako ljudi žive, zato su osmrtnice i biografije često toliko blistave. Oživi vrijeme kada postoji osoba koja mu je vodič. Takav je slučaj u životima književnika. Njihov život često je studija slučaja ekstrema, poput Doris Lessing koja je napuštala Južnu Afriku kad je Apartheid dolazio ostavljajući cijelu porodicu iza sebe (!) – ili Imre Kertesz koji je preživio Holokaust da bi do kraja života razmišljao o samoubistvu. Ngugi wa Thiong’o piše svoje romane na rodnom Gikuyuu, a zatim ih prevodi natrag na engleski, poput Singera prije njega.

Divim se hrabrosti i odlučnosti i duhovitosti. Pokažite mi velikog pisca bez ovih osobina? Pisci su također često uspjeli u životu i čitanju oblikovati priče, pjesme, eseje koji daju oblik haosu življenja. Da pobijede melankoličnu tiraniju dosade i bijesa. Svi to trebamo – ne kao savjet od deset koraka, već kao način da pristupimo sve većoj prisutnosti unutar vlastitog duha. Način na koji velika osoba u sobi okreće razgovor prema svjetlu. Razgovor s piscima takvog kalibra – onima koji nam mogu pružiti pristup našem najsloženijem ja – to je poput razgovora s malim bogovima, vrstama koji su stvarnost učinili životnom i koji često imaju najbolje šale. Zašto ne razgovarati s njima?

• Pada mi na pamet, a u fonu je sa predhodnim pitanjima, tekst o Gunteru Grassu i kontroverze koje je izazvala njegova autobiografska knjiga Dok ljuštim luk u kojoj je priznao da je bio pripadnik SS divizije. Koliko biografija pisca može uticati na doživljaj njegovog djela?

– Ovdje postoji tajanstvena raznolikost odgovora – ukratko, to ovisi o osobi. Možda postoji neki autobiografski element u srcu Harukija Murakamija “Superžaba zauzima Tokyo”, ali teško bih pogodio što je to bilo, i to bi sigurno bilo nagađanje. Šansa je da je ta priča jednostavno nastala iz mračnih uglova njegove mašte. Što je s Plavušom Joyce Carol Oates, njezinim romanom o Marilyn Monroe, kakva je tu veza? Je li se u životu osjećala izloženo i krivo procijenila? Vjerojatno, ali dubina te karakterizacije proizlazi iz njezine sposobnosti da Normu Jean Baker učini vlastitom kreacijom.

U Grassovom slučaju njegovo raspoređivanje u Waffen SS nije bilo nešto što je mogao odbiti, a također je naučio stvari u ovoj skupini što mu je omogućilo da napiše Limeni bubanj. Približio se opscenostima koje su se skrivali u njemu samom, unutar toliko nas i kod toliko njegovih sunarodnjaka. Grass ipak nije samo svjedok, a njegovo djelo traje zbog složenih likova koje je stvorio na stranicama svojih knjiga.

• U SAD-u je, posebice za predsjednikovanja Donalda Trumpa, neonacizam dobio potpuno novu javnu formu, postao je, barem mi ovdje tako vidimo, vidljiv u mainstreamu, podržavan od establišmenta. Postoji li opasnost da se neonacističke ideje nastave širiti SAD-om?

– Apsolutno, bijeli nacionalizam star je koliko i Amerika, a bijeli terorizam isto je toliko star. Nikada nije bio dio našeg političkog tijela, ali u raznim trenucima kroz historiju bio je sve više u središtu pozornosti. Dopuštamo mu da buja pretvarajući se da ga nema i dopuštamo mu da raste ako se zločini tih grupa krivično ne procesuiraju. Donald Trump uvidio je gomilu ovih ljudi kako bi upali na glavni grad, to je zločin i trebalo bi ga kazneno goniti.

U međuvremenu, našim tijelima za sprovedbu zakona mora biti dopušteno ponovno istražiti ove skupine. Jedna od prvih stvari koje je Trump učinio po dolasku na dužnost je opoziv tih istraga, što je velika opasnost, jer su bijeli nacionalizam i neonacizam ugrađeni u naše policijske snage i treba ga iskorijeniti.

• I taj neprekidni problem sa imigrantima, koje se u kontinuitetu predstavljalo kao nešto zlo, strano, nepoznato, uvijek su prijetnja, opasnost. Kako je moguće da se stvara takav narativ u zemlji koja je nastala naseljavanjem?

– Moramo započeti s priznanjem da je naša zemlja nastala useljavanjem, naseljavanjem i krađom zemlje i krađom od ljudi. Moramo ispričati istinitiju priču o tome kako je nastala zemlja, kako bismo se mogli boriti s onim što je ta zemlja oduvijek bila za toliko njezinih stanovnika. Možda bismo tada bili spremniji prihvatiti da imigranti čine zemlju jačom, a ne slabijom. Nažalost, čini se da s ovom administracijom to nećemo učiniti. Kamala Harris upravo je rekla ljudima koji dolaze – nemojte.

• U jednom tekstu ste napisali kako je Johnatan Franzen prvi pisac nakon Johna Updikea čiji je lik bio na naslovnoj stranici Time magazina. S tim u vezi, ima li pisac društvenu i medijsku moć, može li njegov ugled umjetnika utjecati na političke i društvene fenomene?

– Zapravo od tada na naslovnici se pojavio još jedan pisac: Colson Whitehead. Pisac će općenito uvijek biti marginalna figura, ali svako malo imate hvatača snova poput Whiteheada – koji bilježi način na koji funkcionira psiha zemlje i koji joj priča priče za koje zna da su istinite, i javnosti svakodnevno otkriva osobni život – taj psihički život – i vidljivi kulturni život se zbližavaju. Kad postoji velik jaz između tih stvari – kako ljudi žive i sanjaju i priča koje se pričaju u toj naciji – često imate tiraniju. Trenutno se u SAD-u nekad veliki jaz pomalo zatvara.

• Pisali ste portrete slavnih pisaca, dobitnika nobelove nagrade, Pulitzerove nagrade, Bookera. Šta znači biti slavan pisac i koliko svijest o uspjehu utiče na njihov doživljaj vlastitog posla – spisateljskog?

– Mislim da kada uspjeh odvaja pisca od njegovog bitnog ja – postavljajući verziju sebe o slavnima između njih – mislim da uspjeh može upropastiti pisca. Većina velikih pisaca koji imaju dovoljno sreće da postignu ovu razinu uspjeha i slave dovoljno su mudri da se odvoje od ove verzije sebe i da urade ono što je David Mitchell opisao u Sarajevu prije dvije ili tri godine. Tu je David Mitchell, autor, on odlazi na događaje i govori o svojim knjigama i literaturi, a ponekad i o politici, ali onda kada David Mitchell sjedne za svoj stol, David Mitchell, pisac, je taj koji to preuzima.

• Za kraj, koliko je održavanje festivala književnosti, kakav je recimo Bookstan, na kojem ste učestvovali i koji ste moderirali, važno za uspostavu veze između pisca i njegove publike?

– Mislim da su oni ključni za zdravlje i kulturu naših gradova, jer s vremenom se naši gradovi mogu snagom razvoja i novca usitniti na mjesta za trošenje novca. Gradovima je potreban stalni priliv ljudi i ideja kako bi ostali zdravi, a jedan od razloga što su lučki gradovi, gradovi na raskrsnicama kultura, toliko živahni što su oni domaćin te razmjene – gdje se kombiniraju putnici i trgovci, religije i načini pripovijedanja. Gledate kroz vrijeme i nikada grad na ravnici nije promijenio kulturu. To su gradovi uz vodu, gradovi uz trgovačke rute, gradovi smješteni uz granice.

Svejedno, knjige i priče ogroman su dio te razmjene kultura. Dakle, još važnije od stvaranja mjesta za pisce da se susretnu sa svojim obožavateljima, festivali knjiga su mjesta na kojima se ljudi iz različitih mjesta i kultura mogu okupljati i raspravljati o idejama i smisliti kako očarati jedni druge. Svake godine kada sam bio u Sarajevu gledao sam kako se to događa na sceni i neizmjerno me raduje što sam pozvan.