Aleksandra Đurić Bosnić: ‘Dara iz Jasenovca’ je imala cilj da proizvede mržnju

Tragedija u Jasenovcu, baš kao i svaka takva civilizacijska tamna mrlja, od Aušvica do Srebrenice, Suve Reke i Prijedora, zaslužuje makar čestitu umjetničku obradu.

Gotovo nijedna druga riječ nije tako mnogo zloupotrebljavana kao riječ genocid, tvrdi Aleksandra Đurić Bosnić (Ustupljeno Al Jazeeri)

Naša sagovornica Aleksandra Đurić Bosnić, kulturološkinja, definitivno je jedan od najboljih poznavalaca i tumača dela čuvenog književnika, esejiste i dramskog pisca Radomira Konstantinovića, koji je odavno već simbol žestokog intelektualnog otpora srpskom nacionalizmu, koji je eskplodirao u drugoj polovini osamdesetih i doveo do jezivih ratova i raspada Jugoslavije.

Njen magistarski rad, odbranjen na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, tematizovao je Konstantinovićev odnos prema “duhu palanke” u srpskoj književnosti i kulturi, a iz tog rada proizašla je zapažena monografija Poetika tamnog vilajeta. Bosnić Đurić je priredila i zbirku Konstantinovićevih drama pod nazivom Iznenađenje, koja je objavljena u Sarajevu 2019. godine.

Doktorirala je na Fakultetu dramske umetnosti u Beogradu, baveći se odnosom kulture i nacionalizma za vreme vladavine Slobodana Miloševića, a njena knjiga-doktorska disertacija Kultura nacije: Između krvi i tla, objavljena je takođe u Sarajevu, 2016. godine.

Na primeru Srbije, dokazuje da je zatvaranje društava i kulture nužno destruktivan proces, koji se skoro po pravilu završava tragično. Kritičari su prepoznali da ova knjiga predstavlja značajan doprinos “prepoznavanju i uklanjanju nacionalizma, ksenofobije, kulturnih konflikata i apologije nasilja”.

Naša sagovornica vodi organizaciju Centar za interkulturnu komunikaciju, i dugogodišnja je glavna urednica stručnog časopisa Interkulturalnost. Bila je u jednom periodu i predsednica Programskog saveta Radio-televizije Vojvodine, ali je na to mesto 2017. godine podnela ostavku, jer se nije slagala sa uređivačkom politikom ovog javnog medijskog servisa, na kojem je došlo do političke smene urednika nakon promene pokrajinskih vlasti. Redovna je kolumnistica beogradskog nedeljnika Novi magazin.

  • Nacionalizam je vaša opsesivna tema. Posle perioda umirivanja u deceniji posle rata, izgleda da su nacionalizmi u regionu opet dobili krila. Zašto se to po vama desilo?

– Pripadam generaciji kojoj su nacionalističke politike, konkretno nacionalistička uzurpacija stvarnosti režima Slobodana Miloševića, na ovaj ili onaj način, manje ili više nepovratno, uzurpirale živote, lične i profesionalne biografije, kao i izglede da ćemo u dogledno vreme živeti u društvu koje bi se moglo nazvati normalnim. Taj period umirivanja o kojem govorite dogodio se nakon završetka ratova i za trenutak je zaista izgledalo da će ovaj deo balkanskog sveta imati snage da se oporavi od, po svoj prilici, najveće ratne destrukcije u Evropi na kraju dvadesetog veka. Iz današnje perspektive možemo da kažemo da je nada bila koliko velika i neophodna, toliko i krhka, jer su u prvim decenijama dvadeset prvog veka nacionalizmi u zemljama nekadašnje Jugoslavije opet prepoznati kao mobilizatorski i homogenizujući potencijal masa, još uvek nedovoljno oporavljenih i nedovoljno svesnih posledica koje su ove ideologije izazvale.

U Srbiji se, nažalost, a ovo se posebno odnosi na period nakon ubistva premijera Đinđića, propustio taj trenutak u kojem je postojao prostor za dekonstrukciju nacionalističkih paradigmi, uporno gajenih i funkcionalizovanih od kraja osamdesetih. Mislim da je, po prirodi stvari, to trebalo da se dogodi najpre Srbiji. Umesto toga, koketerija sa nacionalizmom se nastavila, s jedne strane utilitarno politički, s druge strane zbog toga što očigledno nije bilo snage da se postojeći vrednosni sistemi utemeljeni u nacionalizmu i kultu vođe suštinski transformišu.

  • Milorad Dodik je pre neki dan rekao da će Republika Srpska biti “samostalna”. Sa druge strane, ni alternativa u tom bosanskohercegovačkom entitetu nikako nije operisana od nacionalizma. Ima li nade za Bosnu i Hercegovinu?

– Kada Milorad Dodik izgovori da će Republika Srpska biti samostalna, to zvuči ko cinizam najgore vrste, budući da je upravo na teritoriji današnje Republike Srpske, ali i na teritoriji cele Bosne i Hercegovine vršen genocid u režiji Miloševićevog režima i njegovih saradnika Karadžića i Mladića. Ta teško savladiva trauma se preslikava i na stvarnost dvadeset prvog veka. Preciznije, reč je o nespoznatoj, nepokajanoj stvarnosti, reč je o izostanku priznanja i notiranja elementarnih istorijskih činjenica. Reč je o konsekventnom pružanju otpora prihvatanju istine koja je bila bolna za sve. Ovo pomanjkanje iskrenog političkog dijaloga iskorišćeno je od strane centara moći koji su u Bosni i Hercegovini imali priliku i obavezu da uspostave zdravo, zanovljeno ili ozdravljeno društvo.

Tako se očigledno napravio svojevrsni začarani krug u kojem se nacionalizmi međusobno nadgornjavaju, takmiče, ali, paradoksalno, i podstiču. Odgovor na izazov kompletne političke višedecenijske situacije u Bosni i Hercegovini je težak, između ostalog i zbog toga što se na čitavu priču nadovezala korupcija kojoj rado (i godinama) pribegavaju njihove aktuelne vlasti, ali sigurna sam da ima nade – možda i zbog toga što Bosna i Hercegovina ima svesne i nepotkupljive intelektualce srednje generacije koji vrlo dobro pamte i prepoznaju mehanizme koji su njihovu državu jednom doveli do tragičnog stradanja. Verujem da u Bosni i Hercegovini još uvek ima i više onih anonimnih, običnih ljudi, građana koji neće dozvoliti da nacionalizam sa bilo čijim predznakom iznova devastira ovaj prostor.

  • Vučićeva politika je nedavno izbacila novi izraz, “srpski svet”, koji je zapravo nastavak politike koje su skoro identične elite u Srbiji, što i danas vladaju ovom zemljom, vodile tokom devedesetih. Istovremeno, Vučić i dalje ima nedvosmislenu podršku sa zapada. Kako to objasniti?

– Vučićev san o “srpskom svetu” je utilitarna politikantska parafraza ekspanzivne nacionalističke politike vođene devedesetih. Bilo je zapravo nerealno očekivati bilo šta drugo. Poslednjih osam godina režim Aleksandra Vučića podseća na ideološku hidru, multiverzum u kojem je, po potrebi, dozvoljeno sve, u kojem ima za svakoga po nešto i koji se na gadi ni ekstremno levih ni ekstremno desnih ideologija, sve dok to pogoduje održanju apsolutne vlasti.

Upravo ta koketerija sa preciznom kulturom sećanja koju povremeno i dozirano ispoljavaju saradnici režima, upravo koketerija sa evropskim vrednostima, šta god one podrazumevale, kao i nezvanično i prećutno obećanje da će rešiti problem Kosova – Vučiću i njegovom režimu je do sada obezbeđivalo podršku Zapada. U ime te i takve podrške, i u osnovi lažnih obećanja, u Srbiji je uspostavljan autoritarni poredak koji sve češće inklinira ka otvorenoj diktaturi, koja podrazumeva uzurpaciju i obesmišljavanje institucuja, poništavanje elementarnih ljudskih i građanskih prava, apsolutno devastiranje medija i nezavisnog i objektivnog novinarstva i cinično izrugivanje demokratskim procedurama. Srbija je, u ovom trenutku, tamna mrlja Evrope. Talac nerealne političke i(li) kolektivne predstave o Kosovu, koje je definitivno izgubljeno u ratovima devedesetih, i sa druge strane, talac manipulativnih političkih strategija Aleksandra Vučića i njegovog režima.

  • Nedavno smo svedočili izlivu iskrenih, ljudskih emocija u celom regionu povodom odlaska Đorđa Balaševića. Neki su konstatovali da je to poručilo da je Jugoslavija, ne teritorijalno, ne politički, već u nekom vrednosnom sistemu ipak opstala. Slažete li se sa tom tezom?

Da. Taj izliv emocija u gradovima nekadašnje Jugoslavije bio je ne samo opraštanje od voljenog kantautora – to je istovremeno bila snažna poruka otpora nacionalističkim politikama i nacionalističkim manipulacijama koje su, izgleda, ne sasvim nepovratno destruirale ovaj nekada jedinsteni društveni i politički prostor. To je ujedno i nagoveštaj mogućnosti jedne nove, nadnacionalne, humane paradigme koja se opire da bude zarobljena u istoriji beskrajnih konflikata i koja bi mogla da počiva na sličnostima, a ne na razlikama.

Mislim da je uloga mladih političara u zemljama bivše Jugoslavije upravo vezana za afirmaciju ili realizaciju takvih vrednosnih sistema. Proteklih dana smo videli, tokom opraštanja od Đorđa Balaševića, scene koje su nam možda samo nekoliko dana pre njegove smrti izgledale nemoguće. Videli smo te divne, autentične emocije u Splitu, Zagrebu, Istri, Sarajevu, Beogradu, Novom Sadu… I san o zdravim i modernim društvima, s predznakom svega onoga što je nekada značila ideja jugoslovenstva, opet je izgledao ostvariv.

  • Paralelno sa tim, film ‘Dara iz Jasenovca’ je proizveo jezive izlive nacionalne mržnje. Da li ste gledali ovaj film i šta mislite o njemu?

– Nekako baš tih večeri, u kojim se opet uspostavljala nada u mogućnost suživota između onih koji su davno zavađeni i posvađani, “Dara iz Jasenovca” emitovana je na RTS-u kao očigledna ideološko-politička propaganda režima koji se vraća oprobanim tehnikama iz devedesetih. Izlivi nacionalne mržnje koje pominjete su zapravo bili željeni efekat filma koji je u umetničkoj izvedbi loš, koji je u međuvremenu dobio epitet “referendumskog filma”, jer smo svi koji smo se usudili da o njemu nemamo mišljenje u superlativu, po ko zna koji put, prozvani domaćim izdajnicima, autošovinistima, nepatriotama i nelojalnim građanima Srbije.

Film sam videla kao manipulativan, zagnjuren u opori ideološko-funkcionalizovani naturalizam. Tragedija u Jasenovcu, baš kao i svaka takva civilizacijska tamna mrlja, od Aušvica do Srebrenice, Suve Reke i Prijedora, zaslužuje makar čestitu umetničku obradu.

  • U javnosti se upozorava da je ovaj film zapravo deo nove “kulturne strategije” Srbije koja insistira na genocidu nad srpskim narodom. Čak se planira i otvaranje Muzeja genocida u Srbiji, gde bi naravno zločini nad srpskim narodom bili glavna, ako ne i jedina tema. Kako to vama zvuči?

– Nova kulturna strategija Srbije je, bez obzira na projektovane incidente i otklone od ovakve politike koje plasira deo kulturne elite bliske Aleksandru Vučiću, zapravo povratak na staru kulturnu strategiju. Proces preosmišljavanja i kreiranja novog konteksta, ugrađenog u temelje raspada Jugoslavije, započetog Memorandumom SANU sredinom osamdesetih, utemeljenog na reafirmaciji srpskog nacionalnog pitanja, započet je upravo plasiranjem novih ideoloških matrica od strane intelektualaca, naučnika, umetnika i publicista.

A gradivno tkivo ovih novih ideoloških konstrukata bilo je sačinjeno od rekreiranih stereotipnih predstava o kolektivnoj traumi, herojstvu, patnji, izdaji i nadasve jedinstvenoj, jer ugroženoj, naciji. I ubrzo je, kako navodi nemački istoričar Zundhauzen, u Srbiji u javnom diskursu zavladao topos mučenika i genocida. Genocid u Jasenovcu je postao glavna tema. Gotovo nijedna druga reč nije, osamdesetih i devedesetih godina, tako mnogo korišćena i zloupotrebljavana kao reč genocid. Njeno stalno ponavljanje u raznim varijantama, kako kaže Zundhauzen, stvorilo je jedan obrazac viđenja stvari iz kog je potisnuto sve ostalo.

  • Jasno je kao dan da je ‘Dara’ politički, državni projekat. Rekli ste da je njegov željeni efekat bio – proizvodnja mržnje. Šta je, osim toga, ovaj film targetirao? I ima li nade za Srbiju ako se ne suoči sa zverstvima koje su počinjene u njeno ime tokom devedesetih?

– Budući da jeste politički i državni projekat, i njegov cilj je bio takav. Prema oprobanom receptu iz devedesetih, taj cilj je bio populistička homogenizacija po nacionalnom osnovu, koju nije preterano videti i kao homogenizaciju u podgrevanju starih strasti i nacionalnih mržnji i konflikata. Izjava ministra prosvete, nauke i tehnološkog razvoja Branka Ružića, koji je predložio da se film “Dara iz Jasenovca” prikazuje u srednjim školama u okviru nastave, zapravo je skandalozna. I opet nas vraća u model ideoloških uzurpacija koji su realizovali režimski demijurzi devedesetih, a koji se realizovao prema nacističkom modelu “od malih nogu” učenja o večnim, gotovo arhetipskim neprijateljima koji su uvek potencijalna pretnja novim stradanjima i novim istrebljenjima.

Ukoliko se Srbija zaista ne bude suočila sa zločinima koje je u ime njenih građana tokom devedesetih počinio režim Slobodana Miloševića, ne postoji mnogo prostora, ni mnogo nade da se ona najzad transformiše u moderno i pluralističko društvo. Upravo zbog toga što će avet nespoznatog, utilitarizovanog nacionalizma, koji je zapravo sasvim udaljen od ideje patriotizma i ideje poštovanja sopstvene kulture, pa i sopstvene nacije, nastaviti da proizvodi beskrajni niz konflikata niskog ili visokog intenziteta. Bilo bi važno da generacije mladih političara u Srbiji to razumeju.

  • Vučićeva vlast, i pored beskrajnih afera koje skoro svakodnevno poizvodi, opstaje i, čini se, ne gubi na snazi. U čemu se krije njegova snaga? Neki će reći, između ostalog, da se snaga krije i u opoziciji koja deluje konfuzno i koja nema pravi odgovor na srbijansku stvarnost. Slažete li se sa tom tvrdnjom?

– Upravo je niz afera koje je, tokom poslednjih osam godina proizvodio i proizvodi režim Aleksandra Vučića, ono što će dovesti do implozije ovog nedvosmisleno autoritarnog režima i mislim da se ta implozija upravo dešava. Taj čitav niz sačinjen od korupcija, ponižavanja građana posredstvom režimskih medija, beskrajnih manipulacija i tabloidnih stigmatizacija i targetiranja protivnika, dakle, taj beskrajni niz na čijem se kraju nalazi i ugrožavanje zdravlja građana tokom Covid pandemije, ne može da ide u prilog održavanja snage režima.

Snaga kojom se dezinformišu i zavaravaju građani u Srbiji krije se upravo u svakodnevnim veštim diskvalifikacijama autentične opozicije. Uloga režimskih demijurga je da kompletno opoziciono polje proglasi sumnjivim i nedostatnim, da beskrajno varira temu o tome da su svi isti, da može da nam bude još gore i da nema nade, a uporišne tačke ovih tvrdnji upravo su ideološke konfuzije koje su u Srbiji pod režimom Aleksandra Vučića namerno provocirane, tako da proizvode beskrajno polje konflikata i mržnje. Opozicija u Srbiji je suočena sa ogromnim izazovom, ona istovremeno treba da ukine jedan autokratski režim i da uspostavi nove sisteme vrednosti. To je teška misija.

  • Živeli ste jedan duži period i u Podgorici. Kako vam deluje politička situaciju u Crnoj Gori? Dolazi dosta loših vesti iz ove države.

– Indukovani nacionalizam u Crnoj Gori mora biti prevladan ukoliko se želi da Crna Gora i dalje nastavi da postoji kao nezavisna, građanska i sekularna država. U tom smislu su intervencije koje proteklih meseci sprovodi režim u Srbiji izuzetno opasne i, budući da igraju na “sigurnu kartu” podgrevanja identitetskih strasti, mogu da budu visoko rizične i da izazovu konflikte koji bi mogli da promene sliku regiona. Crna Gora se, po mom mišljenju, u ovom trenutku nalazi u međuprostoru između tridesetogodišnje vlasti Mila Đukanovića i klero-nacionalističkih identitetskih uzurpacija Andrije Mandića, svesrdno pomognutim intervencijama Srpske pravoslavne crkve i Aleksandra Vučića. Građanski orijentisan deo Crne Gore je upravo suočen sa možda najvećim iskušenjem od kraja devedesetih do danas. I ne bi smeo da bude neodlučan i tih.

 

 

Izvor: Agencije