Lobisti u ‘Ulici K’: Ovako se prodaje demokratija u Americi

Potrebno je svega nekoliko minuta pretraživanja na jednoj od najpopularnijih internetskih stranica za zapošljavanje kako bi čitatelj dobio cjelovitu sliku o svijetu američkih lobija i promjenama koje su se u njemu dogodile posljednjih godina.

Samim pretraživanjem pomoću riječi lobist (lobbyist) na stranici LinkedIn ili Indeed izlistavaju se stotine dostupnih poslova pod različitim imenima, a među najčešće ponavljanim je posao “koordinator za zakonodavna pitanja” (Legislative Coordinator) i “direktor za odnose s vladom” (Government Relation Director).

Dužnosti i zadaće ovih funkcija odnose se na rad “na pružanju podrške kompaniji u njenim naporima da izvrši pritisak na federalnu i lokalnu vladu kroz analizu hiljada zakona i pružanje informacija rukovodećem osoblju o trenutnim i budućim političkim trendovima”.

U nekim slučajevima potrebno je najmanje tri godine radnog iskustva u nekom od odbora Senata ili Zastupničkog doma ili rad u uredima nekog od članova Kongresa, a prosječna plaća za taj posao kreće se od 60.000 pa sve do 90.000 američkih dolara godišnje.

Što se tiče pozicije direktora za odnose s vladom, koji nudi jedna kompanija namjenske industrije, ona je još važnija, jer u njene zadaće spada utvrđivanje mogućnosti koje su dostupne u programima federalne vlade i specijaliziranih agencija, razvoj i održavanje dugoročnih odnosa s kreatorima politika i zakonodavcima, te pružanje istima potrebnih podataka i informacija vezanih za kompaniju.

Zadaci također uključuju predstavljanje stavova i očekivanja u vezi sa federalnim budžetom, kongresnim fondovima i svim zakonima koji se odnose na poslovanje, u skladu s prioritetima kompanije i njenim čvrstim principima. Plaća za to radno mjesto je minimalno 150.000 američkih dolara godišnje.

Ovi poslovi odražavaju opću sliku o zadatku profesionalnog “lobiste” unutar timova kompanija i institucija. Priroda tih poslova i zadaci povezani s njima dramatično su se promijenili tokom posljednjih godina, usljed velike promjene u prirodi američke ekonomije.

Kompanije poput Facebooka, Googlea, Amazona i Applea više ne traže samo tehnološke i razvojne vještine kod svojih novih zaposlenika i više nisu usmjerene samo na privlačenje najboljih programera i najinteligentnijih inženjera. Ovi giganti su se proširili i počeli takmičiti u privlačenju direktora za odnose s vladom ili stručnjaka za donošenje zakona i propisa koji imaju čvrste odnose s nizom odbora u Zastupničkom domu i Senatu.

Ove kompanije, kao i druge, uspostavile su ogromne urede u Washingtonu i zaposlile desetke i stotine osoba sa iskustvom rada u državnim službama kako bi obavljale sve ono što iziskuje vršenje pritiska lobiranjem, usmjeravajući svoje napore na članove Kongresa i dužnosnike relevantnih ministarstava i vladinih agencija.

Lobističke aktivnosti nisu ograničene samo na uposlenike različitih kompanija i institucija, već postoji nekoliko oblika provođenja lobističkog djelovanja, među kojima su:

Interesne grupe

To su grupe ili organizacije koje imaju značajno prisustvo u Washingtonu i troše novac kako bi očuvale tu prisutnost, igrajući važnu ulogu u američkom procesu donošenja politika.

Američka trgovačka komora jedan je od najvažnijih primjera interesne grupe koja je prisutna još od 1912. godine i koja, još od tog datuma i direktno preko svojih zaposlenika, za cilj ima podržati zakonodavstvo i politike koje su u interesu kompanija i privatnog poslovnog sektora, tako što podržavaju smanjenje poreza i olakšavanje vladinih procedura te podržavaju sporazume o slobodnoj trgovini, zakone o pomoći i olakšavanje postupaka u oblasti imigracija.

Lobističke kompanije

To su privatne i profesionalne kompanije čiji je cilj ostvarivanje dobiti kroz sklapanje ugovora s američkim klijentima (kompanije, udruge i sindikati) ili stranim klijentima (institucije ili države).

Ovi lobiji vrše pritisak na članove Kongresa i vladine dužnosnike da se zalažu za politike i zakone koji služe interesima njihovih klijenata, u zamjenu za “ogromne” novčane iznose u većini slučajeva.

Fenomen rotirajućih vrata

Fenomen rotirajućih vrata ili ”Revolving Door” povezan je s praksom američkog lobija, a ogleda se u tome da dužnosnici bivše administracije ili članovi Kongresa odlaze da rade u kompanijama za lobiranje. Zatim se nakon nekoliko godina ponovno vraćaju i rade za vladu, a takav scenarij se nastavlja ponavljati. To govori da se privatni i lični odnosi koriste za izvršavanje zadataka klijenata preko mreže direktnih odnosa.

Primjerice, nakon povlačenja iz politike 2019. godine, bivša zastupnica Demokratske stranke Ileana Ros-Lehtinen pridružila se jednoj lobističkoj kompaniji.

Godine 1990. počela je kao zastupnica u Zastupničkom domu iz Miamija u saveznoj državi Florida, a zatim se povukla iz politike i ubrzo se pridružila poznatoj lobističkoj kompaniji Akin Gump Strauss Hauer.

Tokom dugih godina rada u Zastupničkom domu, Lehtinen je nekoliko godina predsjedala Odborom za vanjske odnose, što joj je omogućilo da izgradi široku mrežu odnosa. Zahvaljujući tako bogatom iskustvu u karijeri, privukla je pažnju poznate lobističke kompanije kojoj je bilo u interesu da je angažira.

Ulica K (K Street) i početak američkog lobiranja

Ulica K je jedna od najvažnijih ulica u centralnom dijelu glavnog američkog grada Washingtona, koja je postala avenija vašingtonskih lobista, a njeno ime se koristi kao sinonim za lobiste i lobističke kompanije.

Historijski gledano, mnoge lobističke kompanije imale su sjedišta u zgradama u Ulici K, međutim, situacija se promijenila tokom posljednjih godina. Većina glavnih lobističkih kompanija više ne provodi svoje djelatnosti iz Ulice K. Tu se trenutno nalazi i lobistička kompanija Akin Gump Strauss Hauer, koja spada među 20 najvećih lobističkih kompanija čije je sjedište u Ulici K.

Termin “lobi” potječe iz Engleske u 18. stoljeću, kada su se muškarci počeli motati po predvorjima (lobby) londonskih pozorišta kako bi se susreli s moćnim političarima koji su dolazili gledati predstave.

Nedugo zatim, taj fenomen se preselio u Sjedinjene Američke Države, a hotel Willard, uz Bijelu kuću, postaje centar takvih aktivnosti. Poznato je da je bivši američki predsjednik Ulysses Grant (1869-1877.) svakodnevno doručkovao u ovom hotelu, koji je udaljen svega 200 metara od Bijele kuće. To je navelo neke utjecajne ljude da dolaze u lobi hotela sa ponudama i zahtjevima kako bi ih direktno iznosili predsjedniku ili njegovim bliskim saradnicima.

Aktivnosti lobističkih kompanija ne svode se samo na zastupanje privatnih interesa, jer je velik dio napora lobista posvećen služenju pitanjima vezanim za socijalnu pravdu, prava manjina i podršku useljenicima ili izbjeglicama.

Mehanizmi lobiranja

Mnogi komentatori vide lobističke kompanije kao četvrtu vlast u državi zahvaljujući njihovoj sposobnosti da podrže donošenje zakona ili doprinesu njegovom poništavanju. Kompanije primjenjuju različite i promjenjive strategije u skladu s različitim okolnostima i prirodi izazova.

Kompanije koje se bave lobiranjem mogu pokrenuti medijske kampanje potpomognute statistikama ili studijama i dokumentima koje objavljuju istraživački centri, tvrdeći da su nepristrasni. Time se želi doprinijeti oblikovanju javnog mnijenja kako bi se na ovaj ili onaj način utjecalo na ponašanje zakonodavca ili donosioca odluka. Pojedine kompanije pribjegavaju reklamnim kampanjama u tradicionalnim medijima i na platformama društvenih mreža u znak podrške određenom projektu ili protiv njega.

Lobistička industrija i utjecaj koji vrši na političare suočavali su se s masovnim kritikama. Pojedini komentatori tvrde da lobisti koji rade za određenu industriju, poput farmaceutske, naprimjer, utječu na zakonodavstvo na način koji prvenstveno donosi korist toj industriji, a ne običnim Amerikancima.

Lobi i ustavno pravo

Pravno posmatrano, Sjedinjene Američke Države definiraju fenomen lobija i grupa za pritisak na osnovu Prvog amandmana američkog Ustava, koji je usvojen u sklopu prvih deset amandmana na Ustav Sjedinjenih Američkih Država kao “Povelja o pravima” (Bill of Rights). Na snagu su stupili 15. decembra 1791. godine.

Prvi amandman propisuje da “Kongres neće donijeti nijedan zakon o uspostavljanju državne religije ili sputavati slobodu vjeroispovijesti, niti će ograničiti slobodu govora ili štampe, ili pravo ljudi na mirno okupljanje i zahtijevanje od vlade da ispravi nepravde”.

Grupe za lobiranje tvrde da zapravo izvršavaju osnovno pravo zagarantirano Ustavom. Prvi amandman štiti pet osnovnih prava i sprečava Kongres da donese zakone koji ograničavaju ta prava. Peto od tih prava odnosi se na pravo građana da podnesu zahtjeve vladi da ispravi nepravde.

Oslanjajući se na posljednju stavku, koja se odnosi na pravo građana “na upućivanje žalbi Vladi radi ispravljanja nepravdi”, rodio se, razvijao se i nastavio trajati fenomen pritiska građana, kompanija, udruga, organizacija ili određenih društvenih grupa. Također se proširio i na strane države u pokušajima utjecaja na američku vladu i njene različite odluke i stavove.

Historijski gledano, Američka trgovačka komora igrala je centralnu ulogu kao lobistička grupa za različita američka poduzeća i kompanije. Međutim, složenost i golemost američke ekonomije potaknuli su kompanije da direktno interveniraju u procesu ”lobiranja” i vrše pritisak još od 1970-ih .

Učinkovitost i rezultati

Lobističke djelatnosti koriste se i opravdavaju složenošću političkih, ekonomskih i tehnoloških uvjeta u današnjem svijetu, što članu Kongresa ili vladinom dužnosniku i njihovim pomoćnicima onemogućava razumijevanje složenosti i dimenzija hiljada nacrta rezolucija koje se razmatraju na svakoj sjednici.

U Zastupničkom domu postoji 435 ureda zastupnika, 100 u Senatu i deseci različitih odbora. Zakonodavcima je potreban kadar koji će im pomoći u nizu zadataka, uključujući istraživanje i praćenje zakona, komunikaciju s medijima i vanjskim svijetom, pisanje govora, odgovaranje na pozive i pisma svojih birača ili koordinaciju s Bijelom kućom i saveznim agencijama.

Lobisti tvrde da širokoj američkoj populaciju pružaju mogućnost da na jednostavniji način ostvare svoja prava zagarantirana Prvim amandmanom te da podnesu žalbe vladi i brane pitanja koja ih se tiču. Povećanjem veličine i složenosti vlade, podnošenje zahtjeva vladi je postalo složenije i to nije nešto što prosječni građanin može učiniti bez pomoći profesionalnih lobističkih grupa.

Podaci i brojke

Podaci Centra za odgovornu politiku (The Center for Responsive Politics), istraživačkog centra koji se bavi pitanjem lobiranja i prati finansiranje američke politike, pokazuju da je 2020. godine potrošeno 3,5 milijardi dolara na aktivnosti lobiranja, vršenja pritiska i utjecaja na američku vladu iz različitih sektora, industrija i američkih udruga, pored niza stranih država..

Američke kompanije su najzastupljenije među stranama koje izdvajaju sredstva za lobiste. Među prvih stotinu korisnika koji najviše troše na usluge lobista nalazi se 95 američkih kompanija, prema podacima Centra za odgovornu politiku (CRP).

Prema podacima CRP-a, u ovom sektoru radi 11.524 ljudi, raspoređenih po različitim sektorima.

Ne postoji ekonomski sektor koji ne ulaže u lobiranje i utjecaj na američku vladu, a sljedeća tablica prikazuje sektore sa najvećom potrošnjom na lobiranje u 2020. godini:

Zdravstveni sektor: 615 miliona dolara

Finansijski sektor: 539 miliona dolara

Komunikacije i tehnologija: 436 miliona dolara

Energetski sektor: 293 miliona dolara

Odbrambena industrija: 103 miliona dolara

Udruženja za ljudska prava: 45 miliona dolara

CRP napominje da je svaka kompanija u prosjeku zaradila 760 dolara trošeći jedan dolar na aktivnosti lobija, a da je 3.200 kompanija i institucija pokušalo utjecati na federalnu vladu i način na koji je izdvojila sredstva za pakete finansijske pomoći radi oporavka od posljedica korona virusa, koji su iznosili 3,2 biliona dolara prošlo ljeto.

Podaci CRP-a ukazuju na to da je zdravstveni sektor potrošio 168 miliona američkih dolara na napore za lobiranje i primio 150 milijardi dolara državne pomoći. Avioindustrija je potrošila 29 miliona dolara na lobiranje, a dobila je pomoć vlade vrijednu 32 milijarde dolara.

Što se tiče stranih zemalja, prosječna potrošnja prvih deset zemalja u 2020. godini dosegla je približno 232 miliona američkih dolara, a dolaze sljedećim redom:

Rusija: 41 milion dolara

Katar: 34 miliona dolara

Kina: 31 milion dolara

Japan: 26 miliona dolara

Južna Koreja: 23 miliona dolara

Bahami: 21 milion dolara

Marshallovi otoci: 16 miliona dolara

Izrael: 15 miliona dolara

Ujedinjeni Arapski Emirati: 13 miliona dolara

Saudijska Arabija: 12 miliona dolara

Efikasnost lobija

Korištenje usluga najvećih lobističkih kompanija ne znači i zagarantovano usvajanje ili ometanje različitih nacrta rezolucija. Kako postoje strane koje podržavaju usvajanje određenih zakona, često postoje i grupe koje se protive ovom ili onom zakonu, posebno u domaćim pitanjima koja se tiču politika javnog zdravstva, zakonodavstva i ograničenja za posjedovanje oružja.

Situacija se razlikuje kada je riječ o pitanjima vanjske politike jer država ne može donijeti zakon o njima ako ne postoji podrška koja nadilazi stranačku pripadnost i ako ne postoji jednoglasan stav zakonodavaca iz obje stranke o nekom zakonu. Ovakva situacija je jasno vidljiva u zakonima koji se odnose na američku vanjsku politiku prema arapsko-izraelskom sukobu, gdje se Izraelu pruža velika podrška članova obje stranke.

Pojedine zemlje nailaze na različite rezultate, uspjehe i neuspjehe, zavisno od toga u kojoj mjeri se dnevni red njihovih lobista temelji na politikama koje imaju podršku političkih krugova u Washingtonu. Naprimjer, neprijateljstvo prema Iranu ili prema snagama političkog islama u periodu arapskog proljeća predstavlja agendu koju je lako promovirati u Washingtonu, za razliku od mogućnosti promoviranja prava palestinskog naroda na slobodnu i nezavisnu državu.

Stvar ne ovisi o tome kakvu vještinu i snagu komuniciranja imaju lobističke kompanije, niti koliko su njihovi timovi bliski članovima Kongresa ili dužnosnicima Bijele kuće, već uglavnom ovisi o tome kakvo je usmjerenje američke vanjske politike, koje treba da podržava i Demokratska i Republikanska stranka.

Napori desetaka lobističkih kompanija s kojima je Saudijska Arabija sklopila dogovor prije 2016. godine nisu uspjeli spriječiti donošenje JASTA zakona, (Pravosuđe protiv sponzora tetorističkog čina) koji omogućava porodicama žrtava napada 11. septembra 2001. godine da tuže saudijsku vladu. Zakon je usvojen većinom i konsenzusom bez presedana u oba doma Kongresa, Senatu i Zastupničkom domu.

Svi članovi Kongresa su glasali za rezoluciju, što je rijedak slučaj, prije nego što je bivši predsjednik Barack Obama intervenirao, ulažući predsjednički veto kako bi je pokušao zaustaviti. Uprkos intervenciji Bijele kuće, Ministarstva odbrane i velikog broja bivših diplomata i stručnjaka u pokušajima da odvrate Kongres od takve odluke, JASTA je postala zakon koji je stupio na snagu većinom glasova, 97 naspram jednog glasa u Senatu i sa 348 glasova za u odnosu na 77 glasova protiv u Zastupničkom domu.

Zakon o transparentnosti djelovanja lobija iz 1995. godine regulirao je postupke, pravila i ograničenja koja uređuju američku lobističku industriju, a u najvažnija spadaju registracija kod federalne vlade i pružanje detalja o svojim aktivnostima. Izmjene i dopune su uvedene 2007. godine, čime su povećana ograničenja za lobističke kompanije. Tako su, naprimjer, zabranjeni kontakti između članova Kongresa i zaposlenika lobističke kompanije koji su ranije radili u istim kongresnim odborima.

Izvršna uredba br. 13490, koju je izdao bivši predsjednik Barack Obama, uključivala je zabranu prihvatanja darova od lobističkih grupa i lobista i zabranu rada bilo kojem bivšem dužnosniku u lobističkim kompanijama dvije godine nakon završetka državne službe.