Sarajka iz bolnice u Riminiju: Samo nam vakcina može vratiti živote

„Svaka vakcina u sebi sadrži nešto što može štetiti organizmu. Sadrži i tableta koju pijemo da nas prestane boljeti zub, pa opet, niko neće razmišljati o tome, već će je jednostavno uzeti kako bi se riješio bolova. Tako je i s ovom vakcinom. Kada se sjetim šta sam sve vidjela i doživjela, dilema nisam imala“.

Ovim je riječima Nina Lokmić, medicinska sestra porijeklom iz Sarajeva koja već dugo živi i radi u Riminiju, u italijanskoj regiji Emilia-Romagna, objasnila zašto je odlučila pristati na vakcinaciju cjepivom Pfizera i BioNTecha, istog dana kada su italijanske vlasti, poslije odobrenja evropskih regulatora, odlučile ponuditi vakcinu medicinskim radnicima, onima koji stoje na prvoj liniji fronta u borbi protiv korona virusa.

Nina je uposlenik državne bolnice Inferni iz Riminija. Inače radi u internom odjeljenju, ali je od marta i početka epidemije u Italiji angažovana u COVID odjelu, u borbi protiv virusa koji je u toj zemlji odnio preko 72 hiljade života.

Početak vakcinacije u Italiji je bio zakazan za nedjelju, a Nina je poziv iz bolnice primila dan ranije. Dočekalo su je pitanje – želi li se vakcinisati.

Vakcina, pa noćna smjena

„Sa svakog COVID odjela izabrali su po jednu ili dvije osobe. Ja sam bila među prvima. Kada su me nazvali na telefon, odmah sam rekla da hoću, ako ne zbog sebe, onda zbog onih koji su u mojoj okolini, ali i zbog toga da bih ljudima pokazala da nemaju čega da se boje. I bila sam upravu. Vakcinisana sam u nedjelju u 15.30 sati, a kakve si bile posljedice, najbolje govori podatak da sam iste večeri otišla raditi noćnu smjenu u bolnici“, priča Lokmić.

Neželjenih reakcija nema niti dan poslije, nastavlja.

„Primiti vakcinu bilo je lako. Kao i svaka druga koju sam u životu primila. Malo me boli ruka i ništa više, a koliko znam, nijedan zdravstveni radnik kojeg znam, ne osjeća nuspojave. Postupak ide tako da se prvo popuni upitnik u kojem se naglasi da niste alergični. Tu stoji sve – za šta služi, od čega je napravljena, kakve su moguće nuspojave, šta je s imunitetom…, a poslije toga ide vakcinacija. Nakon završetka, treba sačekati 15 minuta i to je sve. Dobila sam dokument na kojem piše da sam vakcinisana i podsjetnik da druga doza slijedi za 21 dan“, kaže.

Koliko će trajati imunitet, to zasad ne zna niko. Makar ne tačno.

„Piše da vakcina daje imunitet, ali nigdje ne stoji precizno na koji period. Isto tako, navedeno je da se u nekim slučajevima može desiti da se imunitet ne stvori, ali i da se u 95 posto slučajeva, zaštita stvori“, priča Lokmić.

Uoči vakcinacije, doze straha je, kaže, ipak bilo, ali za njega je više bila zaslužna okolina.

Strah zbog neznanja drugih

„Bilo je to više kao uzbuđenje pred vakcinaciju, kada su me svi ispitivali zašto sam pristala, kako će to izgledati, kakve su moguće posljedice… Malo straha izazvalo mi je neznanje drugih, ali u suštini, to je najobičnija vakcina, nakon koje niko sa naših odjela, koliko znam, nije osjetio nikave nuspojave, a šanse da se dobiju su minimalne. U velikoj smo pandemiji koja traje još od marta. Nama zdravstvenim radnicima je i još teže, tako da nema sumnje da je vakcinacija jedino što iz sadašnje perspektive može promijeniti stvari i vratiti nam naše živote“, objašnjava Lokmić, koja se nije dvoumila niti zbog činjenice da je cjepivo razvijeno mnogo brže nego inače, kada se radi o novim vakcinama.

Kako je već navela, jedan od razloga što je odlučila primiti cjepivo je želja da pokaže svijetu da od vakcine ne treba strahovati, kao niti slušati razne teorije zavjere.

„Mišljenja sam da se prvo treba dobro informisati, pa onda odlučiti. Reakcije možemo dobiti od bilo koje vakcine, ali to ne smije biti razlog za izbjegavanje cijepljenja. Pomislite samo na moguće posljedice. Stoga mi nije jasno kako bi iko mogao i pomisliti na nešto poput stavljanja čipova u vakcine“, kaže Lokmić.

I pored toga što je mjesecima bila direktno izložena virusu, Nina je među onima koji su uspjeli izbjeći zarazu.

‘Zarazu sam izbjegla slučajno’

„Mislim da me virus izbjegao sasvim slučajno, s obzirom na to koliko smo radili. I najmanja greška mogla me koštati, ali srećom, imali smo punu zaštitnu opremu. Koliko znam, kod nas je oboljelo 12 zdravstvenih radnika, i to svi u ovom periodu drugog vala, koji je znatno agresivniji nego onaj u proljeće. Dugo smo bili ljuti na menadžment bolnice, što nas prisiljava da radimo pod punom zaštitnom opremom, s kojom nije nimalo ugodno raditi, ali sada vidim da nije bilo drugog rješenja. A kada je taj prvi val prošao, počelo je opuštanje, a ljudi su požurili s povratkom u normalan život, kao da je sve gotovo, a virus prošlost. Upravo zbog toga nam se sada dešava novi val s toliko oboljelih i umrlih“, priča ova medicinska sestra.

Stanje u Emiliji-Romagni i sada je teško. U Nininoj bolnici danas je oko 150 zaraženih, s tim što se brojka mijenja na dnevnoj bazi.

U proljeće, ova regija bila je među onima koje su označene crvenom bojom.

„Srećom, naša regija nema toliko stanovnika kao recimo Lombardija, pa smo se prilično brzo prilagodili na nove okolosti. Brojevi jesu loši, ali ne toliko kao na sjeveru Italije, gdje je zaista bilo užasno“, kaže Lokmić.

Upitana da li ju je svo ovo vrijeme bilo strah, odgovara da nije imala kada o tome razmišljati.

„Nije me bilo strah u smislu da se plašim zaraze. U situacijama kakva je ova, čovjek se i ne zapita je li ga strah. Nema vremena za razmišljanje, a ja sam više razmišljala o tome kako da se javim svojoj porodici u Sarajevu i uvjerim ih da sam dobro i da mi neće biti ništa, u trenucima kada su gledali užasne scene iz Italije. Bilo me strah koliko ću dugo moći psihički izdržati i koliko će dugo sve trajati“, priča Nina.

Od ‘junaka’ do ‘neprijatelja’

Navela je i dvije krajnosti koje su pratile prvi i drugi val epidemije u Italiji.

„Velika je razlika između ta dva vala. U proljeće, kada smo radili jako mnogo, i vremenski i fizički, ljudi su nam donosili jelo u bolnicu, imali smo status heroja, ali nakon ljetnog opuštanja i početka drugog vala, sve se promijenilo. Jako me pogodila činjenica da se smo u očima dijela ljudi odjednom pretvorili u neprijatelje. Jedne noći, ispred bolnice je polupano 20 automobila medicinskih radnika, i to baš u periodu kada su kružile priče da smo mi krivi za drugi val, da smo ga mi ismislili i da se hranimo time. To je bilo jako poražavajuće. Ja sam medicinska sestra, meni je posao isti, sa COVID-19 ili bez njega“, kaže Nina.

Od događaja koje će pamtiti, Lokmić navodi da su to ljudske emocije u situacijama koje niko nije mogao predvidjeti, u razdvojenosti koju je izazvao korona virus.

„Svaki dan smo na poslu gledali iste stvari – teške bolesnike, patnju, smrt…, ali ono što ću uvijek pamtiti je činjenica koliko je važan jedan jedini telefonski poziv koji je u periodu potpune razdvojenosti i izolacije spajao članove porodice koji se vole. Preko svojih telefona smo uspostavljali video veze između pacijenata i ostatka njihove porodice, koji ih nisu mogli posjećivati. Mi smo ih liječili i njegovali, ali im taj dio podrške, kako bi se bolje osjećali, nismo mogli dati. No, mogli smo biti radosni što smo im na taj način mogli pomoći da se ne osjećaju napuštenim i usamljenim“, kaže Lokmić.