Vrbasom plovi u snovima

Piše: Vidak Klisara

Dvadesetosomog decembra 1984. godine, hladnog zimskog dana u banjalučkom porodilištu rođen je dječak, Vedran Eminović.

Ono što je specifično za Vedrana pokazaće se osam godina kasnije, kada su njegovo idilično, bezbrižno  djetinjstvo puno ljubavi, igre uz Vrbas, na tvrđavi Kastel, kao i školske dane, zamijenili rat i atmosfera straha koja se širila cijelom Bosnom i Hercegovinom.

U masama, državu napuštaju njeni domicilni građani kao i mnogi koji su se zatekli u Bosni i Hercegovini kada je rat počeo. Među njima je devetogodišnji Vedran, koji sa sestrom, majkom i ocem napušta rodni grad 1994. godine i preko Beograda, Budimpešte i Frankfurta, novu mirnu luku nalazi u kanadskom gradu Edmontonu.

Uz pomoć dobrih ljudi, države i kanadske crkve uspjeli su započeti novi život, daleko od države u kojoj je još uvijek bijesnio rat, daleko od lijepog grada na Vrbasu koji je za Vedrana nepresušan izvor inspiracije. Upavo ta nostalgija jeste specifična za Vedrana, neraskidiva veza sa Banjalukom pretočena u stihove.

Još od ranog djetinjstva interesuje se za istoriju Bosne i Hercegovine, koju još bolje počinje upoznavati upravo u Kanadi, kao aktivan član bosanskohercegovačke zajednice u Edmontonu. Danas diplomirani ekonomista i samostalni preduzetnik svoju ljubav prema domovini izražava u svojim, emotivnim, suptilnim, a istovremeno oštrim stihovima. 

Pjesme nas navode da se zapitamo šta više vrijedi – lažni sjaj, prividna sreća, ili osjećaj istinskog zadovoljstva, mira i spokoja? 

Koliko poremećaj u sistemu vrijednosti, koji dovodi do rata, apsurdnih podjela, segregacija, zločina… može uzrokovati bola, patnje, čežnje, žrtava… Da li sjaj velelepnih staklenih zgrada sagrađenih na otetoj sreći, prekinutoj igri, druženju, ljubavima vrijedi toliko? Zar su ime i prezime bitniji od ljudskih vrijednosti, morala, koje to ime nosi sa sobom? Čitajući Vedranove stihove uočavamo njegovu čežnju za Banjalukom i težnju da joj se kad-tad vrati u zagrljaj iz koga je otet sticajem nesretnih okolnosti.

• Kakva su Vaša sjećanja iz djetinjstva, čega se prvo sjetite kada se spomene Banjaluka?

– Sjećam se lijepih uspomena na porodične skupove. Svoje škole “Braća Pavlić” (kasnije “Ivo Andrić”), svoje učiteljice Smilje Dragojević, školskih drugova Marka, Nene, Aca, Sanje, Miljane, Šejle, Brune… Kako me je deda vodio na ćevape kod Muje, na Vrbas, da učim plivati u hladnoj vodi na Šimšuru, ispod zidina Kastela. Trenirao sam tenis u klubovima “Borik” i “Mladen Stojanović” i sjećam se trenera Cibe. Stana na Boriku, na četvrtom spratu u bijeloj lameli u ulici Skendera Kulenovića 4,  sadašnoj Majke Knežopoljke i kuće sa baštom u Jajačkoj ulici, gdje sam provodio lijepe dane djetinjstva. Drugova sa kojima sam odrastao, Filip, Dušan i Đorđe Radić, Džanan, Dino i Asmir Hodžić, Vedran Vreto, Suzana, Tamara, Maja gimnastičarka… Komšije Darmina i starog dide Huseina koji nam je dozvoljavao da beremo njegovo grožđe. Pekare na ćošku i jufkare preko puta. Rahmetli prabake, moje nane Hatidže Eminović, koja je preminula 1998. godine, sama u Banjaluci i njenih ispucalih mekanih ruku i naboranog lica, koja nas je uvijek dočekivala sa osmijehom i riječima ,,merhaba djeco, uđite“ kao i mirisa mandarina iz njene kuhinje.

Sjećam se i mnoge rodbine, strica Ive Brodarca koji je bio odžačar i dede Ilije koji je je popravljao televizore, rođaka Aziza i Šinaza Kurtovića, rodice Adne kao i bakinog brata Esada, posljednjeg Eminovića koji je umro 1. septembra 2010. godine. Takođe kako smo tetku Zlatu zvali Buba odosno Živka kada bi se naljutila. Vanje i Aleksadra i njihovog oca, moga strica Miroslava koji se igrao sa mnom kada sam bio mali, tetke Divne Golub i mnogih drugih. Jurnjave BMX-ovima kroz Borik sa rođakom Frankom Kavrečićem. Ale i njegovih ostrva, legende Banjaluke kako stoji i salutira.

Dva Božića i dva Bajrama koje smo jednako slavili, jer to je Bosna, gdje komšijski suživot opstaje vijekovima, uprkos svemu. Naninog himbera i čokoladica Životinjsko carstvo, kojima me dočekivala. Sjećam se proljetnih kiša i majskih pupoljaka, koji su prekrivali grad  svojim ružičastobijelim snijegom. Ljetnih sutona i mirisa cvijeća i voćnjaka, mirisa kafe iz komšijskih bašti, krošnji jabuka u mom dvorištu i ljubičastog neba usiljed zalaska Sunca. Jesenjih kiša i mirisa pečenog kestenja i mokrih banjalučkih snijegova i sankanja niz Borik. Ferhadije i Arnaudije i njihovih gordih munara i sada već pokojne Sahat kule, najstarije u Bosni. 

Krempite kod Šukrije, spomenika na Šehitlucima, zelenih brda oko moga grada i Trapista u daljini. Jednostavno previše toga se sjećam, to nosim u duši istovremeno kao blagoslov ali kao i prokletstvo, kao melem i ranu koje ponosno nosim, koje su u svemu što radim, što živim u svom životu. Svako lice koje sam upoznao urezano mi je u pamćenje i dušu, i da hoću da zaboravim, ne bih mogao jer to je Banjaluka u duši, Vrbas u venama.

• Mislite li da Vaše pjesme čuvaju duh stare Banjaluke?

– Apsolutno je čuvaju od zaborava, jer stara Banjaluka kakva je nekada bila postoji samo u sjećanju njenih građana koji je se sjećaju prije rata, kao i njene dijaspore rasute širom svijeta.

• O čemu najčešće i najviše sanjate, maštate?

– Sanjam o tome da se povrati demokratska, pravna, građanska država na teritoriji Bosne i Hercegovine u kojoj vjerske i  nacionalne podjele neće predstavljati kanjone odvojenosti koji se ne mogu preći, i da se naši ljudi na teritoriji od Vardara do Triglava ponovo ujedine u bratsku zajednicu suživota, tolerancije i boljeg sutra.

• Planirate li nekada promociju Vaših pjesama odnosno promociju Vaše knjige u Banjaluci i da li mislite da su stanovnici Banjaluke spremni za Vašu knjigu?

– Za Banjaluku sam uvijek spreman da uradim sve što mogu jer je to moj rodni grad, i njegova svaka klupa, drvored, svaki crijep na drevnim kućama meni znači mnogo više nego sve bogate vile u dijaspori. Prema tome, uvijek sam spreman da predstavim moju knjigu banjalučkoj publici, a opširno ću odgovoriti na pitanje da li su Banjalučani spemni za moju knjigu.

Banjaluka je uvijek bila progresivan, napredan grad i svijetla tačka kulture u Bosni i Hercegovini, bivšoj Jugoslaviji i Balkanu. Ponosan sam što potičem iz grada Petra Kočića, Mladena Stojanovića, braće Mazar, Maglajlića, grada kojem pripada Branko Ćopić jednako kao Bihaću i Hašanima. Dakle, taj progresivni grad je uvijek prednjačio u slobodi razmišljanja i intelektualnoj, otvorenoj diskusiji. Nesretni i tragični događaji devedesetih godina prošlog vijeka su mnogo oštetili naš grad, jer su mnogi Banjalučani bili primorani da odu, a mnogih više, nažalost i nema.

Upravo zbog njih koji nemaju glasa i neće više nikada moći da govore, potrebno je da se naša kolektivna istorija čuva od zaborava i da se pouke prenose na nova pokoljenja. Cilj knjige nije da uperi prstom u nekoga, nego da što iskrenije ispriča priču o jednom vremenu, dječaku/čovjeku, njegovoj familiji i kolektivnoj sudbini generacija čiji su životi zauvijek promijenjeni raspadom Jugoslavije i ratom u Boni i Hercegovini. Sačuvati od zaborava lekcije naše nedavne istorije, tako da se strahote devedesetih koje su se desile više nikada ne ponove na Balkanu, jeste cilj knjige. To vjerovatno zvuči kao utopija, ali uvijek sam bio optimista i borio se za istinu, pravdu i nadu. Kada nestane nade, nestaje i nas i nadam se da će knjiga donijeti nadu koja je uskraćena svima onima koji su doživjeli rat, ali i sadašnje teško stanje u Bosni i Hecegovini, kao i čitavoj bivšoj Jugoslaviji i mnogobrojnoj dijaspori koja živi daleko od svoje rodne zemlje, a tu tugu nosi svakoga dana, što pouzdano znam, jer sam dio te dijaspore.

• Može li se napraviti poređenje između Edmontona i Banjaluke, ima li sličnosti?

– Edmonton je grad sa više od milion stanovnika i veoma je rasprostranjen. Po površini se prostire na 684, 4 kvadratnih kilometara. Usporedbe radi Beograd je 360, Sarajevo 141, 5, a moja rodna Banjaluka 96, 2 kvadratnih kilometara. Uzimajući u obzir da su u Kanadi golema prostranstva, grad Edmonton je veoma razuđen. Na primjer svako jutro vozim blizu 40 kilometara na posao i prelazim istu distancu kući, a cijelo vrijeme sam u gradu. Sličnosti su donekle u zelenilu. Edmonton je u proljeće i ljeto prelijep grad jer ima mnogo zelenila i puno parkova, kao i obalu rijeke uz koju čovjek nađe mir od gradske vreve. Ipak, Banjaluka je okružena brdima, dok je Edmonton u ravnici. Sličnost sa Banjalukom su takođe kulturno-umjetnički festivali kojih ima puno u Edmontonu, kao i velika rijeka koja protiče kroz centar grada. Nažalost, za razliku od mog Vrbasa, u ovoj ravničarskoj  rijeci se ne može kupati.

• Kada možemo očekivati Vašu knjigu?

– Nadam se do decembra ove godine.

Sjaj 

Postoji li još put do Sunca?
Očima pitam, jer odgovor ne znam
Mojim sjećanjima pretužna sjeta bunca
Noćima strepim da tonem u bezdan.

Na srcu leži kamen, nepomjeran stoji
Teret je gorak, surov i leden
Bježim od stvarnosti, nje se vječno bojim
Teturam se porazno, slomljen i bijedan.

Vječiti napadi opsade, rušenja, padanja
Život me udara, lažne nade grade blud
Uzalud napori odbrane, gnušanja napadanja
Odbačen od sviju, omražen postajem lud

Pa zar dosta nije? Zavijam, izbezumljen od nesreće
O mučitelji dragi, ljubljeni zulumčari moji
Pred neprijateljom žilav otpor pružam, kada presreće
Ali šta kad prijatelj napada, i mrze rodovi tvoji?

Vječna ljubav za vas je moje prokletstvo
Znam, mudraost da moj tragičan predviđa kraj
Ali ipak za Svemir ne bih dao to blaženstvo
Srebrnu pticu Danicu, moj nebeski raj.

I zato znam da postoji još put do Sunca
Ali kroz pakao proći moram, da stignem u taj raj
Duša boli, razum gori, suza svjetluca
Zauvijek tragam kroz životne noći, u vječnoj tmini izgubljen sjaj.

Izvor: Al Jazeera