Ćirilica u hrvatskim školama je važna za učenike
Piše: Tomislav Šoštarić
Ideja koju je u medijima iznio i uputio budućem premijeru i resornom ministru rektor zagrebačkog Sveučilišta Damir Boras – da se u hrvatske škole ponovno uvede ćirilica – snažno je odjeknula u hrvatskoj javnosti i izazvala komentare kako struke, tako i politike.
Iako je, kako kaže, svjestan osjetljivog političkog trenutka u kojem iznosi tu ideju, Boras smatra da ćirilicu treba uzeti kao činjenicu, odnosno da se radi (i) o hrvatskom pismu te da bi to pomoglo boljem poznavanju hrvatske kulturne baštine, ali i kvalitetnijem dijalogu s nacionalnim manjinama i susjednim narodima koji se i danas koriste ćiriličnim pismom.
U tom kontekstu, Boras je govorio da u tom slučaju više ne bi bilo tenzija koje u Hrvatskoj izaziva uporaba ćiriličnog pisma.
No, sugovornici Al Jazeere smatraju da se ovdje radi o pitanju koje se prvenstveno tiče učenika i njihove dobrobiti, prije negoli doprinosa rješavanju političkih problema.
Akademik Josip Bratulić, bivši dekan Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji je znanstvenu karijeru posvetio hrvatskim pismima, kaže kako je to pitanje koje bi rektor Boras ipak trebao ostaviti budućem ministru ili ministrici da ga riješe s nastavnicima.
‘Znanja nikad previše’
Bratulić kaže da jest za ćirilicu u školama, ali napominje kako je ćirilica iz 16. 17. ili 19. stoljeća nešto drugo od one iz 1990. godine, ukoliko netko to pismo doživljava kao simbol nečeg negativnog. Ističe kako nije pitanje bi li to bilo dobro, jer, naglašava, nije upitno da se radi o hrvatskom pismu, kao i u slučaju latinice i glalogiljice, a “znanja nikad previše”.
“Nije problem je li to dobro, nego hoće li đaci to prihvatiti. Ako hoće, blago nastavniku koji to bude predavao… Pismo je čaša u kojoj je misao i poruka. Ako je sadržaj čaše dobar, kako bi bili protiv toga?”, pita se Bratulić.
No, ističe da učenici u praksi danas i tekstove na hrvatskome jeziku sastavljaju loše te da ih bolje sastavljaju na engleskom.
“Kad se ne čitaju hrvatske knjige na latinici, zašto mučiti ljude s još jednim pismom, koje neke od njih ne podsjeća na nešto dobro u njihovom sjećanju.”
Napominje kako bi za učenike poznavanje ćirilice bilo “ulaz” i u Srbiju, Bugarsku, Rusiju pa i Grčku, no da treba imati na umu problem da znanje koje se nameće vrlo brzo ispari. Stoga smatra da pri odluci o tome treba na prvom mjestu imati učenike i njihovu spremnost da to pismo prihvate.
Upozorava da rezultat nametanja može biti gori od dobre volje i onoga što se time željelo postići. Osim toga, kako kaže, ni mnogi današnji nastavnici u Hrvatskoj ne znaju ćirilicu. Stoga smatra da je najbolje ukoliko bi ćirilica u hrvatskim školama bila izborni predmet, a tko je pametan naći će i u poznavanju ćirilice i glagoljice svoj interes i korist.
Poticanje na nove podjele
Ranko Matasović s Odsjeka za lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu smatra da u hrvatskom obrazovnom sustavu ima puno više problema od ćirilice te da mediji ovo pitanje svjesno “napuhavaju”, jer je ideološki obojeno, ili se tako može predstaviti.
“Što samo potiče nove podjele, a također odmiče pažnju javnosti s nužnih promjena u ekonomiji, upravi, znanosti i obrazovanju koje nas čekaju”, kaže Matasović.
I po njemu, po ovom pitanju u prvom planu treba imati interese i potrebe učenika.
“Ne znam bi li to doprinijelo smirivanju tenzija. Moje iskustvo je da su kurikulumi u školama preopterećeni i da djecu trebamo rasteretiti od mnogih sadržaja.”
U okviru cjelokupne kurikularne reforme, kaže njezin voditelj Boris Jokić, predviđeno je da se učenici vrlo rano upoznaju s pismima ćirilicom i glagoljicom kao dijelom hrvatske i svjetske baštine. No, nije predviđeno učenje ćirilice kao dijela redovnog programa za sve učenike.
“U potpunosti podržavamo učenje ćirilice kao izbornog sadržaja ukoliko i učenici za to imaju interes”, kaže Jokić.
Povjesničar Neven Budak slaže se s uvođenjem ćirilice zbog interesa učenika, a potom i društva, jer će ti učenici jednog dana lakše uspostavljati kontakte i komunikaciju u zemljama u kojima se koristi ćirilično pismo, bez obzira na to koji se jezik koristi.
Razbijanje ploča u Vukovaru
No, ne vjeruje, iz razloga koji se, kako kaže, mogu razumjeti, da bi uvođenje ćirilice u škole u kratkom roku moglo dovesti do smirivanja tenzija oko uporabe tog pisma u Hrvatskoj. Dapače, kako kaže, prebrzo i nepripremljeno uvođenje toga pisma moglo bi dovesti do pojačanja tenzija. Stoga je, smatra, potreban postepen pristup.
“Ćirilicu bi trebalo vratiti u škole, ali uz dobru pripremu nastavnika i roditelja, pa i šire zajednice. I to postupno, prvo u školama koje su same spremne to uvesti, a onda s vremenom i u druge škole. Pri tome se ne moramo opravdavati time da je ćirilica i hrvatsko pismo, nego je razlog za njezino uvođenje taj da bi se time bitno unaprijedile komunikacijske kompetencije mnogih učenika”, kaže Budak.
Uvođenje ćirilice, smatra, neće dovesti do smirivanja tenzija, ali će dugoročno ipak pridonijeti većoj toleranciji.
“Jer, nije ćirilica uzrok tenzija, pa ne može biti niti sredstvo za uklanjanje tenzija. Ne razbijaju ploče u Vukovaru zato što ne znaju čitati ćirilicu, nego zato što je identificiraju s agresorom”, zaključuje Budak.
Izvor: Al Jazeera