Izraelske namjere u Iranu i procjena rizika

Piše: Enver Ibrahimkadić 

Dok se sve intenzivnije raspravlja o mogućnostima pribjegavanja vojnoj opciji za zaustavljanje iranskog nuklearnog programa, američki vojni stručnjaci upozoravaju na poteškoće operacije ‘hit & run’. Pozivajući se na mišljenje stručnjaka američkog Ministarstva odbrane i visokopozicioniranih kompetentnih oficira, New York Times iznosi podatak da učinkoviti sinkronizirani udar na iranska nuklearna postrojenja, koja su podignuta u različitim gradovima, iziskuje najmanje 100 reaktivnih aviona.

Reaktivni avioni, koji bi poletjeli iz Izraela, morali bi, radi udara na Iran, prevaliti razdaljinu od 3200 km. Izrael raspolaže s oko 125 aviona tipa F-15 i F-16, za koje je upitno da li mogu prevaliti potrebnu razdaljinu. Čak i ako bi se riješio taj problem, Izrael bi bio suočen s novim problemima koji se tiču goriva i pravca kretanja. Za napad na Iran, izraelski avioni moraju koristiti zračni prostor iznad Turske, Saudijske Arabije ili Jordana i Iraka.

Nužnost polijetanja cijele flote

No, uzme li se u obzir zategnutost u odnosima Izraela s Turskom, sasvim je moguće da se radi na planiranju korištenja zračnog prostora iznad saveznika Jordana i Iraka, koji raspolaže s veoma ograničenim ratnim zrakoplovstvom. New York Times isto tako upozorava i na problem nemogućnosti da s raspoloživim gorivom avioni izvrše napad na ciljeve i da se, bez dodatnog punjenja, vrate u bazu…

Mala je vjerojatnoća i da bi se zračnim napadima mogla onesposobiti nuklearna postrojenja u Natanzu, koja se nalaze 10 metara ispod površine zemlje. 

Prema tome, reaktivni bi avioni morali letjeti u pratnji avio-tankera koji bi im osigurali dopunsko punjenje u zraku. Vojni stručnjak Scott Johnson naglašava da Izrael ne rapolaže s dovoljnim brojem avio-tankera koji bi mogli podnijeti operaciju tog opsega. Dodatnu poteškoću bi, bez ikakve sumnje, predstavljala i iranska protuzračna odbrana. Mala je vjerojatnoća i da bi se zračnim napadima mogla onesposobiti nuklearna postrojenja u Natanzu, koja se nalaze 10 metara ispod površine zemlje. Uz sve to, ako bi zračni napadi i bili uspješni, veliko je pitanje da li bi Izrael bio u stanju podnijeti iransku odmazdu…

Neophodna pomoć SAD-a

“Nimalo neće biti lako onima koji kažu: ‘Hajde, bombardirajmo Iran!”, komentirao je general David Deptula, jedan od stručnjaka koji su osmislili strategiju američkog zrakoplovstva tokom Zaljevskoga rata, 1991. godine. Vojni su analitičari suglasni u mišljenju da paraliziranje iranskog programa obogaćivanja uranija, s aspekta opsežnosti, uopće ne nalikuje “kirurškim” udarima na nuklearne reaktore, što ih je Izrael izvodio u Siriji (2007.) i Iraku (1981.).

Moguće posljedice izraelskog napada potakli su brojne rasprave u Washingtonu, gdje se, prema pisanju New York Timesa, osjeća i sumnja da ‘Izrael nije dobro procijenio ozbiljnost i veličinu rizika u koji bi se upustio’. “U svijetu postoji samo jedna supersila koja može izvesti ovu operaciju. Izrael je idealan za organiziranje preventivnih napada”, kazao je general Deptula i “pozvao” Izrael na napade manjeg opsega.

Napad Izraela na Iran ne bi u potpunosti uništio nuklearna postrojenja u toj zemlji, okupio bi građane oko vlasti u Teheranu i doveo do toga da nuklearni program Irana bude još tajnovitiji i na taj način opasniji, piše Washington post, pred posjetu SAD-u u ponedjeljak izraelskog premijera Benjamina Netanyahua.

U analitičkom tekstu profesora sa uglednog Georgetown University Colina Kahla, list upoređuje sadašnju situaciju sa junom 1981. godine, kada su izraelski borbeni avioni napali i uništili nuklearni reaktor “Ozirak” u Iraku, jer su se plašili da tadašnji irački predsjednik Sadam Hussein pravi nuklearnu bombu.

Slična retorika

Vašingtonski dnevnik navodi riječi ondašnjih lidera Izraela da je napad morao da se izvede, jer bi u suprotnom bilo kasno i Irak bi razvio nuklearno oružje, što je slično sa današnjom retorikom, samo je sada potencijalna meta Iran.

Izrael je tada uništio postrojenje Sadama Husseina, ali je baš ta epizoda natjerala iračkog lidera da krene u još žešću trku za nuklearnim oružjem, ističe profesor Kal, koji je od 2009. do 2011. bio na funkciji zamjenika pomoćnika američkog ministra odbrane, zadužen za Bliski istok.

Irak je, nakon te epizode, sa početnih 400 naučnika koji su imali budžet od 400 miliona dolara, došao do 7.000 naučnika sa budžetom od deset milijardi dolara za razvoj nuklearnog programa. Postrojenja su se preselila pod zemlju, na tajne lokacije, piše Post i dodaje da bi Hussein vjerovatno uspio da napravi bombu da nije izveo glup napad na Kuvajt 1990. godine, poslije čega je uslijedila američka intervencija, kada su i pronađena tajna postrojenja.

S druge strane, iranski nuklearni program je danas na mnogo višem stepenu razvoja u odnosu na irački prije tri decenije, ali je isto tako i mnogo zaštićeniji.

Izvor: Al Jazeera i agencije