Zašto je makedonsko društvo skrenulo udesno

Najvažnija stvar izbornog dana u Sjevernoj Makedoniji je činjenica da je prošao u mirnoj i demokratskoj atmosferi, pa su samim tim građani dobili demokratski održane izbore. Građani su kanalisali svoje nezadovoljstvo aktuelnom vlašću i demokratski porazili 30-godišnju partizansku državu perom u ruci. Međutim, pred nama je turbulentan period za državu i stoga je neophodno političko ujedinjenje, a VMRO-DPMNE ima sav legitimitet i integritet da donosi odluke od nacionalnog interesa.

Ako se gleda ideološki, stranka VMRO-DPMNE i njena buduća koalicija je iz desnog tabora ideologije, a time slijedi trend Balkana za izbor stranke na vlasti koje su iz te provenijencije, jer desno orijentisane vlade ima gotovo cijela regija – Hrvatska, Srbija, Bugarska, Grčka i ostale…

Budući premijer Hristijan Mickoski i VMRO-DPMNE te albanska koalicija „Vlen“ (Znam) osvojili su više nego dovoljno mandata za formiranje nove vlade. Vjerujem da su svjesni da podrška dolazi iz korpusa ljudi koji su razočarani nedostatkom pravne države.

Kako su godine prolazile, od mandata vlade koja sada odlazi u historiju, stranka socijaldemokrata SDSM se polako hvatala u mrežu korupcije, dok su evroatlantske integracije, zahvaljujući prvo grčkim, a potom bugarskim pritiscima, ostale zaglavljene negdje između Skoplja i Brisela. Sve je to rezultiralo time da su makedonski građani razočarani činjenicom da je za ovih sedam godina vladavine SDSM-a princip nekažnjivosti bio na najvišim mogućim granicama, a borba protiv korupcije je izostala, odnosno nije postojala ni u jednom smislu. A ta dva faktora, koja su građanima najviše nedostajala u anketama, dobili su odgovor na izborima. To joj je u svom govoru rekao i budući premijer, poručivši ono što građani žele da čuju i ono što očekuju – da se treba revnosno boriti protiv korupcije i organizovanog kriminala te razvijati ekonomiju.

Kako dalje u međunarodnim odnosima?

Međutim, u drugoj fazi realnosti, odnosno realpolitike, slijedi pitanje kako dalje u međunarodnim odnosima i poruke u vezi sa sporazumima koji utiru evropski put Sjeverne Makedonije. Pred budućom makedonskom vladom je izuzetno težak zadatak. Makedonci su progutali sve što se moglo progutati oko promjene imena svoje zemlje samo da bi smo postali dio NATO-a. Ta žrtva je bila svjesna, ime zemlje je promijenjeno da bi se obezbjedila njena sigurnost, kao dio Alijanse. To se uradili da makedonska zemlja ne postane neko novo bojište između velikih sila kako što je to situacija u Ukrajini ili Palestini.

No, što se tiče spora za ulazak u EU, ne vjerujem da je narod spreman da preuzme još neku veliku žrtvu. Naime, Bugarska je blokirala članstvo Sjeverne Makedonije u EU, tražeći nelogičnu žrtvu. Politički vrh Sofije, koji zloupotrebljava svoj položaj u EU, ne traži neke suštinske odgovore za pridruživanje Uniji, već traži preispitivanje historije i mijenjanje makedonskog Ustava. Bugarska želi da se njihova manjina u Sjevernoj Makedoniji uključi u Ustav kao konstitutivni narod i to nije problem, ali problem je što, uz to, traži i da im se prizna kako za vrijeme Drugog svjetskog rata nisu okupirali Makedoniju, da nisu bili agresori i činili ratne zločine nego da su bili „administratori“ što nije historijski utemeljeno, da nisu učestvovali u genocidu makedonskih Jevreja i njihovom deportiranju u logore u Poljskoj i tako dalje. Dakle, traže neku vrstu historijskog revizionizma koji bi ih abolirao od dosta stvari što je u Sjevernoj Makedoniji neprihvatljivo. No, Makedonci znaju da to ne traži bugarski narod nego trenutna vlast u toj državi. Traže se i drugi nelogični uvjeti za ulazak u Evropsku uniju. Na primjer, da Makedonci u svojoj zemlji koriste bugarski jezik, a na makedonski, i još mnogo toga nelogičnog.

Problem je u tome što je proces prijema u članstvo EU-a komplikovan, a Sjeverna Makedonija nije sigurna da je ovo kraj bugarskih uvjeta i da se oni mogu uvećati u narednim godinama bez ikakve političke logike. Baš svi ti nelogični zahtjevi su uticali da među makedonskom narodu jača euroskepticizam i da se naruše međususjedski odnosi sa bugarskom državom, s kojom imaju puno zajedničkih dobrih stvari i dijele puno toga.

Ono što se očekujem od nove vlasti je sistematičniji prilaz rješavanju spora sa Bugarskom, veća transparentnost u pregovorima sa Briselom i Sofijom, ali i pokušaj da se popravi stanje u međunarodnim pregovorima koje su socijaldemokrate vodili izuzetno loše.

Da postoji svjetlo na kraju tunela govori i podatak da su, otkako je riješen problem sa Grčkom, odnosi između dvije zemlje odlični, zapravo nikad nisu bili bolji, pa prema tome u nekoj budućnosti i Makedonci i Bugari mogu da žive u dobrim odnosima kako to zaista i doliči susjedima u Evropi.

Ekonomska pitanja u fokusu

Na unutrašnjem planu, sigurno je da će se nova vlada prvenstveno baviti ekonomskim pitanjima jer se u Sjevernoj Makedoniji stvarno loše živi – plaće su male, nezaposlenost je velika, država ima jednu od najvećih inflacija u Evropi, mladi iseljavaju.

Tu je i borba s korupcijom i kriminalom jer Sjeverna Makedonija tu katastrofalno stoji kada se gledaju rangiranja raznih svjetskih i evropskih organizacija. VMRO-DMNE je najavio kako će imati drugačiji pristup prema lokalnim politikama jer u ovom trenu ta stranka sada kontroliše bukvalno cijelu vlast – i lokalnu, i parlamentarnu, i predsjedničku.

Što se tiče predsjednika, Sjeverna Makedonija je dobila i svoju prvu ženu na toj poziciji, Gordanu Siljanovsku Davkovu, koja je po broju glasova, u historiji pluralizma, postala kandidatkinja s najvećim povjerenjem glasača, kao niko drugi prije nje. Od nje se očekuje veća involviranost u spoljnu politiku od dosadašnjeg predsjednika Steve Pendarovskog. Osim toga, očekuje se i dinamičniji pristup ulozi predsjednika u bezbjednosnim pitanjima i pitanjima povezanim sa legislativom i pravnim sistemom zemlje.

Odlazak DUI-ja iz vlasti

Kad je najbrojnija manjina u Sjevernoj Makedoniji u pitanju, ona albanska, ona čini 20-ak procenata stanovništva i to je izuzetno vidljivo. Na ovim izborima bila je tijesna borba između albanske stranke DUI, na jednoj strani, i nekoliko udruženih albanskih stranaka, na drugoj, nazvanih koalicija „Vlen“ (Znam). Posebno je zanimljivo da je Hristijan Mickoski već najavio da neće dozvoliti da DUI poslije izbora uđe u vladajuću koaliciju, bez obzira na to hoće li ta stranka pobijediti u albanskom etničkom bloku.

DUI je na vlasti neprestano od rata, koji se dogodio 2001. godine, dakle više od dva desetljeća, a to za sobom onda povlači brojna pitanja korupcije, kriminala, držanja u šaci nekih institucija i sve ono što već ide s tim kada neko predugo vremena provede u vlasti. Albanci su davali i predsjednika parlamenta, i ministra vanjskih poslova, a u posljednja tri mjeseca mandata aktualne vlade čak i tehničkog premijera. Kako stvari stoje, gotovo da je sigurno da DUI neće više biti na vlasti.

Koalicija „Vlen“ u ideološkom smislu se ne razlikuju previše od VMRO-DPMNE. Ono što je interesantno među albanskim strankama u Sjevernoj Makedoniji je ključna razlika u tome ko ih podržava izvan države. Čelnik DUI-ja, Ali Ahmeti prije nekoliko je sedmica proglašen počasnim građaninom Tirane, pa je dakle jasno kako iza te stranke stoji albanski premijer Edi Rama, dok buduća vladajuća albanska koalicija „Vlen“ preuzima govor i retoriku kosovskog premijera Albina Kurtija koji je čak bio i na nekoliko njihovih predizbornih skupova. Nije tajna da se u ovom dijelu Balkana vodi tiha bitka između Kurtija i Rame oko toga ko će postati glavni „decision maker“ u albanskim pitanjima, a to se onda prelijeva i na unutrašnja makedonska pitanja i izborni proces. Od nove albanske vladajuće stranke se očekuje da bude pažljivija u smislu da podržavaju antikoruptivne i antikriminalne mjere nove vlade i da pokažu solidarnost sa Makedoncima oko pitanja povezanih za buduće članstvo u EU.

Na kraju, buduća vlada Sjeverne Makedonije biće pro-EU i pro-NATO, ali i konzervativna u smislu politike kakve druge evropske zemlje već provode, jer njihove vlade potiču iz demohrišćanskih redova. To bi značilo i da će fokus domaće i inostrane politike Sjeverne Makedonije biti više usmjeren prema sebi – da se popravi opšta klima, a sve ostalo će biti na sekundarnom nivou. I da se pritom nikad ne ispušta EU kao glavni fokus.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.