Ko će biti vlasnik beogradske krčme koja radi bez fajronta

Kakav god bio ishod još jednog izjašnjavanja Beograđana o svom novom ili starom gradonačelniku, kroz dva ili tri mjeseca, još se ne zna u koji dan, bitnih promjena u radu beogradske krčme u kojoj nikad nema fajronta, svakako neće biti.

Čemu onda ovolika fertutma kad se zna da gazda krčme ne stanuje ni u “Maderi”. ni u “Franšu”, niti u Klubu književnika ili nekoj od čuvenih skadarlijskih i mnogih drugih beogradskih kafana, nego u blizini državnog trezora za koji sam tvrdi kako je do plafona prepun srebra i zlata?

Dakako, beogradska krčma je ovdje samo metafora svega onoga što dolazi sa jednog te istog mjesta, uključujući i vlasništvo i upravljanje krčmom jer i budući i sadašnji gazda (ista ličnost) dobro znaju kako je beogradska krčma četvrtina, trećina, a po nekima i polovina svega onoga što puni državni trezor. Beskrajnu izbornu trku za ključeve Starog dvora treba posmatrati isključivo iz tog ugla.

Samo tako može se razumjeti i već izrečena komanda za početak novog srpskog reality showa “Beograd ne smije pasti”, bukvalno ali tačno prevedeno na krilaticu “kakva vlast u Republici, takva i u glavnom gradu Republike”. I schluss!

A to ne samo da nije demokratski, nego može biti i vrlo opasno u situaciji kada su rovovi međusobnih optužbi vlasti i opozicije već preduboko iskopani. Ovaj put je očiglednije nego ikad u posljednjih desetak godina kako će ponovljeni beogradski izbori biti referendum, a ne izbori za gradski parlament u kojem će većina odbornika formalno izabrati gradonačelnika.

Ime gradonačelnika se zna

Ne, neće pravi gradonačelnik Beograda biti Aleksandar Šapić, kao što to nije bio ni dosad, ukoliko pobijedi to sve što se krije iza imena Aleksandra Vučića, predsjednika Srbije (a tu zaista ima svega i svačega okupljenog oko stožera koji se još zove Srpska napredna stranka). Gradonačelnik će i u tom slučaju biti Aleksandar Vučić koji neće podnijeti ostavku na mjesto predsjednika Republike, ali će ostati i gradonačelnik Beograda na potpuno isti način na koji obavlja i funkcije načelnika svih drugih gradova, opština, gradova i mjesnih zajednica, te svega drugoga što ima titulu predsjednika na vrhu uprave u Srbiji. Ukoliko pobijede Šapićev “šef” i “njegovi”, nekad sjajni vaterpolist i navodni opozicionar, hoće se zvati gradonačelnikom Beograda i primati dradonačelničku platu, ali neće biti gradonačelnik.

Ali, Beograđani i svi koji to žele već su vidjeli kako radi sistem svevlašća, kada se jedan sjajan dječiji doktor prihvatio uloge da glumi gradočelnika najvećeg grada u vrijeme podizanja po mnogo čemu spornog “Beograda na vodi”. Ostaće poznat po tome što je za svog četvorogodišnjeg mandata svečano otvorio nekoliko kućica za ptice na Beogradskoj tvrđavi. Naravno da mu ime nije bitno, uostalom kao ni Šapićevo koji je doktora naslijedio u gradonačelničkoj fotelji.

Takva su pravila beogradske krčme koja jeste asocijacija na Krležinu balkansku krčmu, ali ima tu karakteristiku ili osobenost da radi bez fajronta, što će reći da se svjetla ne gase, pa barem zasad, na sreću, nema ni opšte tučnjave i sijevanja noževa kad bi neko ugasio svjetlo. Mada u Beogradu ima ozbiljnih ljudi koji zastupaju mišljenje kako Beograd i Srbija klize u građanski rat jer je polarizacija već dostigla neslućene razmjere.

Staro takmičenje iz ‘90-ih poznato pod imenom “ko će biti veći Srbin i branitelj srpstva” ponovo je obnovljeno i ma koliko danas izgledalo groteskno zabrinjava mnoge i u susjedstvu.

Gotovo sve se, naime, odigrava pod jakom svjetlošću reflektora i TV kamera koji slikom i tonom “uživo” ili u specijalnim emisijama na svim (ne)mogućim kanalima referendumsku atmosferu prenose u domove Beograđana, kako onih koji žive u tom gradu, tako i onih koji u njega dolaze samo na dan za glasanje “za” ili “protiv” Vučića. Problem je što mnogo ljudi sav taj prostakluk i primitivizam u javnom prostoru doživljavaju kao našto sasvim normalno i uobičajeno ne praveći razliku između bilo koje reality show produkcije, odakle se, istina, diktira sav taj neukus, i političkih aktera od čijih odluka direktno zavise životi građana.

Nemoguće je ne vidjeti kako se najviše tog reality đubreta prosipa iz udarnih informativnih emisija mainstream medija.

Ko će reći ‘dosta’?

Drugi pol beogradske izborne slagalice koji bi mogao uzvratiti krilaticom “Beograd mora pasti” ili “Dosta je bilo”, ali da to ne bude lažnjak kao onomad u slučaju Slobodana Radulovića, ponovo pravi “grešku u koracima” na samom početku kampanje osporavajući vlasniku krčme da posuđuje svoje ime svima i svačemu, uključujući i Šapića i bilo koga drugog. Ako mu to zakon ne brani, zašto bi se trošilo dragocjeno vrijeme na tu vrstu rasprave. Efikasnije bi bilo založiti se se izmjenu izbornog zakona, naravno u nekom budućem izbornom krugu, koji bi takvu praksu dokinuo i, eventualno, propisao neposredni izbor, odnosno direktno glasanje za ličnost, a ne za stranku ili koaliciju.

Prva tema bi morala biti primjena svih preporuka iz Evrope, odnosno OSCE-a, o izbornim uslovima koje je, kako sama tvrdi, prihvatila i Ana Brnabić koja se posljednjih mjeseci otkako je raspuštena Skupština, a Vlada ostala u tehničkom mandatu, lažno predstavlja kao prava premijerka nepostojeće Vlade Srbije i koja se ne libi da sve opozicionare naziva lažovima i povarenjacima, narodnim neprijateljima i bezbeli izdajnicima, sve hvaleći svoju navodnu objektivnost i nepristrasnost (sic!). Druga tema, koja je samo uslovno druga, morala bi biti sadržana u vlastitom prepoznatljivom opredjeljenju o smanjivanja političkih razlika između nositelja opozicione građanske i nacionalne strane iste medalje kojih, barem kada je Beograd u pitanju, kako je to pokazao i prethodni krug glasanja, ima više nego pristalica aktuelnog svevlašća.

Prema podacima opozicije, 17. decembra je protiv Vučića glasalo 500.000, a za 400.000 Beograđana, uključujući i one koje s Beogradom imaju veze samo u danu za glasanje.

Otuda tema datuma ponovljenih izbora koju nameće onaj koji o svemu odlučuje u najnovijem propagandnom naletu nikako ne može biti jedna od najvažnijih. Za opoziciju, a bogme i vlast, bitnije je češljanje biračkih spiskova kao prva stavka koja se može i mora otkloniti, pa redom sve one koje su napisane na 44 stranice izvještaja ODIHR-a o prethodnim izborima.

U takvom redoslijedu poteza na dan izbora biće lakše i učesnicima ove nesumnjivo važne utakmice i sudijama odnosno kontrolorima koji će ocjenjivati jesu li barem temeljna pravila utakmice ispoštovana.

Može li neko i ko konačno reći “dosta” vječnom utisku kako je u krčmi sve unaprijed namješteno i da se do u ovom slučaju magične brojke 56, koja donosi prostu većinu odbornika u Gradskoj skupštini, konačno mora doći i na legalan i na legitiman način, a ne da se legalnost i legitimitet glume u još jednoj predstavi za domaću i stranu publiku?

Nacionalne teme na lokalnim izborima

Posebna je priča kako se stiglo dotle da glavne teme jednih u suštini lokalnih izbora, kao u bilo kojem drugom gradu, budu iste one koje se iz ciklusa u ciklus ponavljaju i na parlamentarnim i na predsjedničkim izborima. Grad Beograd sa svojih više od 1,6 miliona stanovnika ima nebrojeno mnogo komunalnih problema, pogotovo u prigradskim opštinama, u rasponu od gradnje metroa do kanalizacije, asfalta ili vodovoda, koje čekaju hiljade onih će odlučivati o kandidatu za novog lordmera.

Tri ključne političke odluke o kojima svakako ne odlučuju ni Skupština Grada, a još manje gradonačelnik Beograda ponovo će biti (ne)prihvatanje evropskog plana za Kosovo, (ne)uvođenje sankcija Rusiji zbog agresije na Ukrajinu i (ne)prihvatanje sudske odluke o genocidu u Srebrenici, iako nisu u djelokrugu rada ni odbornika ni gradonačelnika.

Ponajmanje se govori o “Expu” (sa nacionalnim stadionom) koji će odnijeti najveći dio novaca i Beogradu i Srbiji bez ikakvih garancija šta će se od uloženog osim dugova vratiti u državni trezor.

To jeste velika beogradska, ali i republička tema, pa je upravo zbog toga protok silnih milijardi osiguran nečim što se zove lex specialis. Nije demokratski, ali je funkcionalno. Kako sada stvari izgledaju, nije isključeno da se specijalni zakon usvoji i za izbor imena beogradskog gradonačelnika.

Šalu na stranu, jer vremena nipošto nisu povoljna za šalu, činjenica je kako bi eventualna promjena vlasti barem u Beogradu, označila da je okrnjen autokratski oreol nedodirljivog upravitelja krčme kojemu i ne smetaju pravila koja je sam nametnuo.

Uostalom, ni u Budimpešti nisu pobijedile Orbanove pristalice, kao što to nisu uspjeli ni poklonici Erdogana u Ankari i Istanbulu. Ipak, ni Orban ni Erdogan nisu postali manji autokrati nego su to bili prije gubitka glavnih i najvećih gradova u Mađarskoj i Turskoj.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.