Prijeti li Bošnjacima u Crnoj Gori politička i društvena marginalizacija?

Po popisu iz 1991. godine, posljednjem na kojem su muslimani slavenskog porijekla na popisu bili u jednoj koloni kao Muslimani sa veliko M, ova grupacija je činila blizu 15 posto stanovništva Crne Gore. Kasnije je ovaj korpus razbijen u tri kolone: Bošnjaci, Muslimani i Crnogorci islamske vjere. Iako je tokom devedesetih najmanje nekoliko desetina hiljada Bošnjaka napustilo Crnu Goru, period poslije 1997. godine donio je stabilizaciju političkih i demografskih procesa.

Ali, Bošnjaci su sporo nastavili da se iseljavaju iz Crne Gore. Političari to nisu smatrali povodom za alarm. Naprotiv, za vrijeme Vlade Duška Markovića u periodu od 2016. do 2020. godine čak šest od 21 člana Vlade su dolazili iz redova bošnjačko-muslimanske populacije. Neki su to uzimali kao povod za pumpanje islamofobije u crnogorskom društvu, dok su drugi slavodobitno govorili o vrhuncu integracije Bošnjaka u crnogorsko društvo.

Nažalost, situacija na terenu je već tada bila puno gora od slike u medijima. Dok su mnogi i iz redova nacionalnih stranaka, ali i iz redova građanskih partija dobijali fotelje i sinekure, hiljade Bošnjaka iz okoline Bijelog Polja, Rožaja, Berana, svoj novi dom su tokom ovog perioda pronašli u Zapadnoj Evropi.

A onda su došle promjene 30. avgusta 2020. godine koje su uglavnom počistile ove kadrove. Nove vlasti su zvanično govorile o multietničnosti i o tome da su manjine bogatstvo Crne Gore, ali su u praksi imenovale minimalan broj Bošnjaka na određene funkcije.

Kada je u pitanju sadašnja vlast u Crnoj Gori, činjenica je da je nastavljena upravo ova praksa. Činjenica je da nema radikalne retorike prema manjinskim narodima, ali je takođe i činjenica da je učešće Bošnjaka u vlasti na državnom nivou simbolično.

Kada su u pitanju lokalne samouprave, tu je situacija za Bošnjake posebno teška u sredinama gdje su vlast preuzele partije koje čine koaliciju na državnom nivou. Tu se može naći jedan ili nijedan Bošnjak na rukovodećem položaju, iako Ustav Crne Gore propisuje srazmjernu zastupljenost na lokalnom i državnom nivou.

Kada su u pitanju javna preduzeća u državnom vlasništvu, tu je tek situacija katastrofalna i u njima Bošnjak može ući kao kupac, eventualno ako ima baš jaku vezu kao portir. O nekoj rukovodećoj poziciji se može samo sanjati.

Lični komoditet

Ovakav položaj Bošnjaka u Crnoj Gori je realno rezultat činjenja partija koje čine vlast od 2020. godine do danas, a koje ovu očiglednu diskriminaciju pravdaju koruptivnim radnjama prethodne vlasti.

Ali, od odgovornosti za ovakav status Bošnjaka u Crnoj Gori ne mogu pobjeći kadrovi iz reda Bošnjaka, kako oni u nacionalnim, tako i oni u građanskim partijama. Čast izuzecima, ogromna većina je izabrala lični komoditet u odnosu na borbu za prava naroda kojem pripadaju, na koji se pozivaju, i zahvaljujući čijim glasovima i imaju političku moć.

Takođe, pokazalo se da veliki dio ovih funkcionera nažalost nema kapaciteta ni da razumije aktuelne procese u Crnoj Gori, regiji i svijetu.

Umjesto toga, bojim se da se strategija svela na to da uporno ponavljamo kako nije u redu da vlast bude bez Bošnjaka, a da pri tome dobro pazimo da se toj istoj vlasti nikako ne zamjerimo, kako bi se ista smilovala i udijelila nam nekoliko fotelja.

Duboko sam uvjeren da je ova strategija katastrofalna i unaprijed osuđena na propast. Na kraju, pošto većina naših lidera od lokala do državnog vrha tvrde da su vjernici, trebali bi se sjetiti onog ajeta iz Kur'ana koji kaže: ”Slab je onaj koji traži i slabo je ono što se od njega traži”.

Bošnjačkim političarima, od nacionalnih do građanskih partija, za početak bi bilo pametno da se vrate bazi. Da obiđu svako selo i mahalu u kojem živi značajniji broj Bošnjaka. Nažalost, tamo će zateći sve manji stvaran broj stanovnika. Još gore, zateći će puno manje mladih ljudi. Oni su već odavno svoju budućnost zasnovali po Njemačkoj, Austriji, Švedskoj…

Takođe im preporučujem da se pod hitno zahvale svim kompromitovanim kadrovima u svojim redovima. Da nastupaju dostojanstveno i jedinstveno bez obzira na političku profilaciju kada su interesi naroda kojem pripadaju u pitanju. Da insistiraju čvrsto na građanskom konceptu države i u okviru njega zagarantovanih prava.

Ovo sve pišem, jer sam siguran da još nije kasno. Da još stvari mogu da se okrenu u pozitivnom pravcu.

U suprotnom, za jedan ili dva izborna ciklusa, Bošnjaci će postati potpuno nebitni u političkom, a bojim se i u drugim vidovima života u Crnoj Gori. Vlasti će na lokalu i na državnom nivou vjerovatno još neki period držati one najposlušnije i najservilnije iz naših redova na određenim pozicijama, ali samo dok je fasada o multietničnosti potrebna. Kasnije, a to je puno brže nego što mislimo, ni to.

Istovremeno podrivanje opstanka građanske Crne Gore

Zato je odgovornost sadašnje generacije političara među Bošnjacima u Crnoj Gori, opet kažem ne razdvajajući nacionalne i građanske partije, ogromna. Nažalost, ma koliko se trudio, među trenutnom postavkom političara ne vidim one koji su u stanju da vide dalje u budućnost, niti one koji su spremni da lični ili politički interes pretpostave interesu naroda.

Kako god, mislim da vremena za gubljenje nema i da Bošnjaci u Crnoj Gori moraju objediniti sve političke i intelektualne snage kako bi trasirale put svog trajnog opstanka u okviru države Crne Gore.

Ovdje treba jasno potcrtati i to da je slabljenje bošnjačkog korpusa u Crnoj Gori, istovremeno i podrivanje opstanka građanske Crne Gore (Bošnjaci su nezavisnost Crne Gore podržali skoro stoprocentno) što dodatno usložnjava prilike i u Crnoj Gori, ali i regiji.

Da zaključim, prilike u kojima se nalaze Bošnjaci u Crnoj Gori zahtijevaju političku zrelost, prevazilaženje ličnih i političkih animoziteta, spremnost na saradnju i žrtvovanje ličnih interesa zarad višeg cilja.

Kako ćemo se ponijeti u ovom istorijskom trenutku odrediće našu sudbinu na duži rok.

Za sada situacija ne izgleda optimistično, ali isto tako treba znati da je ovaj narod znao pozitivno iznenaditi upravo u najtežim situacijama.

Nadam se, jer mi ništa drugo ne preostaje, ovom drugom ishodu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.