Da li ‘srpski svet’ već postoji

Nova sintagma, pozajmljena od ruskog ideologa Dugina, treba omogućiti uspostavu novog vožda i novu nacionalnu homogenizaciju.

Jasno je da govoriti o 'srpskom svetu' danas ne znači ništa drugo nego govoriti o projektu velike Srbije koja je mnogo puta donijela zlo i Srbima i ostalim koji pored njih ili sa njima žive, piše autor (Dejan Rakita/Pixsell)

Nema više nikakave sumnje da ono što razni Vulini iz srpskog političkog korpusa s vremena na vrijeme kao probne balone puštaju pod imenom “srpski svet” nisu nikakvi incidenti koji opterećuju bilateralne odnose postjugoslovenskih zemalja. Ova sintagma nastala po ugledu na “ruski svijet” i pored zvaničnog negiranja posijana je prilično davno i sada uveliko niče na plodnom tlu prije svega Crne Gore i Bosne i Hercegovine u kojima se sve više zvaničnika i običnih građana poistovjećuje sa imenom Srbije, a na vlastitih država.

Proces u kojem se dio Crnogoraca odbija nazivati Crnogorcima, a dio Bosanaca srpske pa i hrvatske nacionalnosti Bosancima, na užasavanje svih nesrba stigao je do tačke koja ometa razvoj i Srbije i Crne Gore i Bosne i Hercegovine koje i zbog toga u Evropsku uniju hitaju brzinom puža.

Iako je “srpski svet” najtačnije zvati ćosićevštinom ili memorandumskom obnovom ideje velike Srbije koja, usput, istorijski nikad nije ni postojala – to je postala svakodnevna pojava.

Svijest ljudi se zahvaljujući (pot)kupljenim medijima i “naučnicima” te izvrtanjem i falsifikovanjem historijskih i bilo kojih drugih činjenica srozala do te mjere da kreiranje “naših” istina u svim sferama društva ide dotle da se nacionalne elite i svi bliski vlastima drže isključivo “svojih” istina koje im u svakodnevnim dozama prepisuju kao terapiju dežurni “terapeuti” poput vrača u srednjovjekovnim plemenima.

Pojedinci idu tako daleko da danas u “srpske zemlje” koje se spominju i u nacionalnoj himni “Bože pravde” otvoreno računaju i Banjaluku i Podgoricu, i Skoplje i Prizren, ali i cijelu Bosnu i Hercegovinu što je narativ vrlo sličan onom uoči raspada Jugoslavije.

Može li Vučić ispraviti Miloševićeve greške

Nova sintagma, pozajmljena od Putinovog ideologa Dugina, treba omogućiti uspostavu novog vožda i novu nacionalnu homogenizaciju, a taj proces je prilično odmakao. Danas je, naprimjer u bh. entitetu Republika Srpska učestalo spominjanje ujedinjenja svih Srba u regiji kao “dobar dan” uprkos tome što su po Ustavu Bosne Hercegovine jedan od tri konstitutivna naroda i imaju jednakopravni položaj kao i svi ostali građani te zemlje.

Ovdje se treba prisjetiti još jedne važne činjenice, one koja govori kako je prethodni srpski vožd, Slobodan Milošević, pao ne zbog toga što je pokrenuo osvajačke ratove koje će nazvati odbrambenim, nego zbog toga što iz njih nije izašao kao pobjednik.

Zato je sasvim razumljiv strah susjeda Srbije, bilo onih koji su stali pod NATO kišobran, bilo onih koji iz različitih razloga i dalje imaju status partnera za mir s tim vojnim savezom.

Ni jedini kandidat za novog “vožda svih Srba” ne krije važnost onog dijela politike svog neoradikalskog pokreta o podršci Srbima koji žive izvan granica Srbije, posebno onima u Republici Srpskoj, ali zna poslati poruke Evropskoj uniji “za umirenje” kako je njegova zvanična politika da su “granice Srbije nepovredive, a tuđe nas ne zanimaju”.

Istovremeno će na kritike iz zemlje i regiona zbog izjava Vulina o stvaranju “srpskog sveta” reći kako “nije u pitanju hajka na Vulina već na Srbiju”.

Međutim, mnogima je i u Srbiji i van nje, potpuno jasno kako je to samo retorika jer je Vulin odavno samo Vučićev trbuhozborac, preciznije što Vučić misli, Vulin govori, a to je skoro jedini kriterij i za ulazak u “voždov” tim.

Jedan od najvažnijih Vučićevih sljedbenika koji često javno prijeti otcijepljenjem Republike Srpske od Bosne i Hercegovine jest lider tog entiteta Milorad Dodik kojega je Vladimir Putin upravo odlikovao visokim ruskim priznanjem, Ordenom Aleksandra Nevskog za razvijanje odnosa Rusije i Bosne i Hercegovine. I to baš u danu kada je u Briselu raspakovan 13. paket sankcija prema Ruskoj Federaciji.

Drugo ime za veliku Srbiju

Četvrta je godina otkako je Vulin, trenutno šef Bezbednosno-informativne agencije u ostavci (do koje je došlo poslije pritisaka iz Washingtona), prvi put upotrijebio sintagmu “srpski svet” uz čiju pomoć i ogromnu (zlo)upotrebu Srpske pravoslavne crkve je promijenjena proevropska vlast u Crnoj Gori.

To bi trebalo, kako Beograd očekuje, ishodovati povećanjem broja onih Crnogoraca koji se nacionalno izjašnjavaju kao Srbi, što bi utrlo put daljoj srbizaciji Crne Gore.

Bujanje srpskog nacionalizma odvija se ne samo po ruskom nego i po mađarskom modelu odnosno Danu zajedništva Viktora Orbana. Tim praznikom se “komemorira” Trianonski ugovor, što je zapravo žal za mađarskim županijama koje su nekad pripadale Ugarskoj Monarhiji, a danas se nalaze u drugim državama, pa i u Srbiji.

Po ugledu na mađarsko zajedništvo u Srbiji je uveden novi svesrpski praznik koji važi za sve teritorije na kojima većinski žive Srbi. Za Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave odabran je 15. septembar kada je je 1918. godine probijen Solunski front u Prvom svjetskom ratu.

Više je nego očigledno kako se iza politike “srpskog sveta” skriva rehabilitacija stare i kompromitovane velikosrpske ideje. Na drugom polu Srbije ova se pojava koja je postala praksa mogu naći tumačenja kako se ideja srpskog nacionalizma rusifikovala, odnosno da ih ruska politika koristi za destabilizaciju regije i podgrijavanje zamrznutog sukoba na čitavom prostoru jugoistočne Europe na kojem osim srpskog stanuju i drugi snovi o velikodržavlju, zasad pacifikovani, prije svega hrvatski i albanski.

To više nisu samo kulturne ili etničke veze pripadnika jednog naroda sa maticom koje su normalne u cijelom svijetu, nego su i sporna i vrlo opasna politička povezivanja koja mogu dovesti do novih potresa na uvijek osjetljivom Balkanu.

Uzavrela praznična atmosfera

Nedavno je slika iz Predsjedništva Srbije na Andrićevom vencu prilikom obilježavanja jednog drugog praznika, Dana državnosti Srbije, pokazala kuda se zaputio taj “srpski svet” i u šta su se zagledali današnji srpski “vizionari”. U srpsku revoluciju s početka XIX vijeka, u svoje prve voždove Karađorđa Petrovića i Miloša Obrenovića i ustanke protiv Osmanske carevine. Za 220 godina postojanja tzv. moderne Srbije prangijanje na Sretenje, 15. februar, koje je određeno kao Dan državnosti, po Sretenjskom ustavu iz 1835. i Prvom srpskom ustanku iz 1804. godine, samo je digitalizovano, a multimedijalne projekcije pratili su vatrometi ne samo u cijeloj Srbiji nego i u entitetu Republika Srpska u Bosni i Hercegovini.

Više od svih digitala i najefektnijih kineskih vatrometa pokazao je prvi red ljudi na prigodnoj svečanosti. Glavni “vizionar” i jedini kandidat za vožda svih Srba regije Aleksandar Vučić sa suprugom, patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije (Perić), predsjednik RS Milorad Dodik i predsjednik Skupštine RS Nenad Stevandić, koji je tom prilikom i odlikovan, te predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić…

Bez želje za prebrojavanjem bilo čijih krvnih zrnaca, skup je ličio više na etničku skupštinu prvaka “srpskog sveta” nego na državni praznik, potvrđujući Vulinove riječi kako je “srpski svet” svuda tamo gdje Srbi žive”. i podsjetio na tačnost Vulinovih riječi kako je zadatak ove generacije (srpskih) političara stvaranje “srpskog sveta”, da objedini Srbe gdje god oni budu živjeli. Iako je sam Vulin nebitan kao aparatčik koji vjerno služi svoga gospodara, evo još jedne “njegove” misli. Za nastanak “srpskog sveta” potrebno je da Srbija bude ekonomski uspješna, dobro vođena, i “da ima vojsku koja je u stanju da sačuva i nju i Srbe gde god živeli”.

Kada iz susjedstva stignu opomene da su ovakve izjave direktna prijetnja njihovom suverenitetu i teritorijalnom integritetu, onda Vulin i ostali privremeno zašute i oglase se tek kada, naprimjer, u Kaštel Starom na maškarama mještani spale lutke Vučića i Putina na magarcima, navodeći taj bizarni slučaj kao vrhunac hrvatskog nacionalizma koji je mnogo opasniji na nekim drugim mjestima a ne na maškaradi.

Lider ‘srpskog sveta’ pod kontrolom

Jasno je da govoriti o “srpskom svetu” danas ne znači ništa drugo nego govoriti o projektu velike Srbije koja je mnogo puta donijela zlo i Srbima i ostalim koji pored njih ili sa njima žive. Ukoliko je segment stvaranja vožda svih Srba jedini cilj ideje “srpskog sveta” strah od prekomponovanja postjugoslovenske konstelacije (čitaj: promjene granica) ne mora prouzrokovati novu katastrofu. Upravo ruski primjer agresije na susjednu Ukrajinu pokazuje kako je najmanje važno hoće li se vojne akcije nazivati specijalnom vojnom operacijom ili odbranom svog ugroženog “ruskog svijeta”.

Za razliku od lidera ruskog svijeta, lider “srpskog sveta” zasad je pod kontrolom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera