Da se nikad ne desi ‘Doviđenja, dragi BHRT!’

Glavni grad Bosne i Hercegovine obilježit će u februaru četiri desetljeća od 14. Zimskih olimpijskih igara, koje su, ne bez razloga i bez lažne skromnosti, nazvane i ostale poznate kao “Sarajevska (zimska) bajka”.

Jedan od ključnih faktora što je “najbolje organizirana Olimpijada u historiji”, kako ju je ocijenio tadašnji predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta Juan Antonio Samaranch, prezentirana cijelom svijetu bila je Radio-televizija Sarajevo.

Istina, imala je tadašnja TVSA nemjerljivu pomoć televizijskih centara iz bivše nam zajedničke države te support evropskih i svjetskih medijskih mreža, ali da “sarajevska baza” nije valjala, džaba novci, tehnika, “partijska” nomenklatura i naredba.

Sjećam se, kao savremenik i akreditirani novinar sarajevskog Oslobođenja, tog februara 1984. godine “šoka i nevjerice” najpoznatijih i najpriznatijih svjetskih (ne samo televizijskih) medijskih radnika – kako to da jedna mala zemlja i “nepoznata” televizija bez greške i nevjerovatnom (za takve događaje planetarnog formata) lakoćom pokriva desetke sportskih takmičenja, stotine društvenih, zabavnih i ostalih pratećih događaja.

Francuske kolege, čiji je Grenoble četiri godine ranije bio organizator 13. Zimskih igara, priznale su da ih je (Televizija) Sarajevo u svemu “preskočilo”. Amerikanci, koji su nadolazećeg ljeta u Los Angelesu bili domaćini Ljetnih olimpijskih igara, nisu štedjeli komplimente domaćinu, od koga su “mogli mnogo toga naučiti”, a Kanađani, čiji je Calgary dobio organizaciju ZOI ‘88, bili su zabrinuti kako da nadmaše prethodnog domaćina.

Ko može preživjeti bez 37 miliona eura?

“Sarajevska bajka”, s njom i do tada nevjerovatna pozitivna priča TVSA, kratko je trajala. Početkom ‘90-ih su novi izborni pobjednici “bacilli oko” i na ovaj medij, “krojili” ga nacionalnim i nacionalističkim makazama, htjeli su (sve) imati, rukovoditi, uređivati…

Kada nisu uspjeli “dogovorom”, krenuli su silom, oružanim bitkama, koje nisu isključene, kako je to na Gazimestanu 1989. godine poručio Slobodan Milošević. Otimali su repetitore i predajnike, ubijali zaposlenike, “oslobađali” dopisništva i redakcije, otimali opremu, a sarajevski “Sivi dom”, odnosno zgradu Radio-televiziju Bosne i Hercegovine, kako je ova kuća preimenovana početkom agresije, tri i po godine pokušavali pretvoriti u pepeo, zatrti medije i slobodnu riječ.

Mnogo su zla nanijeli, ali u naumu nisu uspjeli. Kasnije su to pokušali (donekle i uspjeli) “mirnim” putem, donekle zahvaljujući i onima sa prave strane – nešto zbog sitnih politikantskih interesa, (ne)znanja, karijerizma, “kratke” pameti… nešto zbog raznoraznih sumnjivih međunarodnih emisara (među kojima je bilo priučenih medijskih eksperata sa solidnom karijerom veterinarskog tehničara, da pomenem samo jednog od njih).

Rastjerali su ogromnu većinu onih koji su branili i odbranili novinarsku čast i svoju medijsku kuću, da “ne kvare novu, pozitivnu atmosferu”. Tako su početkom 2000-ih napravili novi Javni RTV sistem Bosne i Hercegovine, sastavljen od državnog i entitetskih servisa plus zajedničkog pravnog subjekta unutar tog sistema, kolokvijalno nazvanog Korporacija javnih RTV servisa Bosne i Hercegovine, koji nikada, evo već 23 godine, nije zaživio.

Jedna od zadaća Korporacije je i podjela novca od RTV takse, o čemu postoji zakonsko rješenje (50 posto državnom te po 25 posto entitetskim servisima), ali kad nema odgovornog tijela, onda se pare mogu dijeliti, žargonski rečeno, po principu ko prvi do njih stigne.

I tako Radio-televizija bh. entiteta Republika Srpska već šest godina prva stiže do novca u ovom entitetu i “elegantno zaobilazi” obaveze prema BHRT-u, odakle tvrde da im duguju (zakonski određenih) gotovo 37 miliona eura. To bi se u uređenim društvima bez ikakvog ustezanja moglo nazvati planiranom, sistemskom i kontinuiranom krađom, a u Bosni i Hercegovini bi vas iz RS-a za takvu kvalifikaciju mogli (također zakonski) tužiti za klevetu.

Dobro plaćena sinekura za rođake, kumove, prijatelje…

Žale se u BHRT-u da im desetak miliona eura duguje i Federalna radio-televizija (opet je aktuelna igra ko je bliži sredstvima od RTV takse koja se putem računa za električnu energiju, po principu ko hoće platiti 3,8 eura mjesečno – hvala mu, ko neće – ne mogu mu ništa, tako je zakon propisao), što nije malo novca, naprotiv, ali budući da su ove dvije kuće tehnički-interesno-geografski povezane (mora li se spomenuti da su “obični” djelatnici dva servisa međusobno dobri, isti hljeb jedu, dok se uprave i rukovodioci ponašaju po principu “toplo-hladno”, njima “ne gori pod nogama”, oni nisu u rangu onih s mjesečnim primanjima od nekoliko stotina eura), do nekog bi se dogovora možda i moglo doći.

E tog dogovora, čak ni razgovora, s RTRS-om nema, niti će ga uskoro biti. Javni RTV servis RS-a, 15 godina već u službi jednog čovjeka, jedne partije i jednog naroda, da se mislio baviti osnovnom i zakonom predviđenom djelatnošću i pošteno i odgovorno raditi svoj posao, ne bi “ostao dužan” desetke miliona eura BHRT-u. Da su čelnici RS-a (plus značajan dio onih koji su bili ili su sada na vlasti, a dolaze iz entiteta Federacija Bosne i Hercegovine) htjeli uređen Javni RTV sistem Bosne i Hercegovine ne bi ga sistemski urušavali i učinili nemali napor da BHRT dođe na korak od nestanka.

Više se ne postavlja pitanje kada će državni Javni servis izaći iz krize i normalno obavljati ono zbog čega postoji desetljećima, nego može li izbjeći ono najgore, odnosno kako da se sve snažniji intenzitet dugogodišnje agonije makar zaustavi.

Predugo traje iscrpljivanje BHRT-a da bi se problem riješio u kratkom roku. Nikada na platnom spisku nije bilo onoliko zaposlenih koliko je stvarno potrebno; malo ko je od vladajućih propustio priliku da dolaskom na vlast u državni Javni servis “uhljebi” svoje rođake, prijatelje, kumove, simpatizere. (Prije nekoliko godina u par dana jedna je tada vladajuća stranka zaposlila svojih 40-ak miljenika na BHRT-u, i to pred kraj mandata, uoči izbora, za svaki slučaj.)

Otvorena podrška ratnim zločincima, negatorima genocida

Među mnogima od tih samozvanih medijskih eksperata, novinarskih imena za koja je malo ko bilo gdje nešto pozitivno čuo, a ekspresno dovedenih uglavnom na upravne, rukovodne i uređivačke pozicije, nerijetko je bilo onih koji ne priznaju državu na čijem Javnom servisu zarađuju (ne baš male) plate i dobijaju brojne benefite, koji su javno veličali pravosnažno presuđene ratne zločine, koji negiraju genocid počinjen u Srebrenici, koji su “problematizirali” broj ubijene djece tokom troipogodišnje opsade Sarajeva, koji su upamćeni kao revnosni “izvođači radova” na urušavanju (još jedne) važne bosanskohercegovačke institucije…

Trenutno je na BHRT-u zaposleno više od 800 osoba, kako kažu upućeni, a “višak” direktno “udara” na primanja onih koji kvalitetno, odgovorno i profesionalno rade svoj posao. I nije malo onih na koji za taj angažman mjesečno dobijaju između 300 i 400 eura; malo ih je čija plata “prebaci” 500 eura. Jeste malo, reći će cinici, ali i ta zarada (?) vrlo skoro bi, ako se ubrzo nešto pozitivno ne dogodi, moga biti upitna, jer – para više nema, a da li će ih i kada biti niko sa sigurnošću ne zna.

Zato ne iznenađuje da mladi, obrazovani novinari, kamermani, montažeri, IT stručnjaci… koji su na BHRT-u naučili dobar “zanat” i stekli kvalitetno znanje, odlaze tamo gdje će ih cijeniti, poštovati njihov rad i, najvažnije, platiti onoliko koliko zaslužuju.

Oni stariji, iako iskusni, vrijedni, odgovorni i obučeni, nisu na medijskom tržištu “konkurentna roba” i mogu samo čekati odlazak u penziju. Do penzije neće tako lako doći, jer godinama već poslodavac zaposlenim na BHRT-u ne uplaćuje doprinose i poreze, pa pribjegava ad hoc rješenjima i naknadnim uplatama i povezivanjem radnog staža. Do kada? Ni to niko ne zna.

Šta će biti ‘kada gladni stomaci progovore’?

Vratit ćemo se opet na 14. ZOI, ali u negativnom kontekstu, jer na BHRT-u još ima tehnike iz tog perioda. U međuvremenu je nabavljana brojna oprema, često nespojiva jedna s drugom, s kvalitetom i tehnološkim karakteristikama nedostojnim državnog Javnog servisa. Ko je to, kada, kako, zašto i iz kojih razloga (interesa) činio posebna je priča i trebala bi biti predmet istrage Finansijske policije, kako to, između ostalog, zagovara i Samostalni sindikata radnika u BHRT-u, i to u svim segmentima Javnog RTV sistema Bosne i Hercegovine.

Paradoksalno je da Javni servis, koji bi trebao biti najopremljeniji medij u državi i support manjim medijima, za velike projekte (obilježavanje genocida počinjenog u Srebrenici, Sarajevo Film Festival, značajniji sportski događaji…) mora iznajmljivati tehniku i opremu od drugih medija ili kompanija.

Zaposlenicima, Samostalnom sindikatu radnika, rukovodiocima i upravi BHRT-a preostalo je samo da još jednom, po ko zna koji put, dignu glas. Sindikalci su pozvali u pomoć predstavnike međunarodne zajednice i Ured visokog predstavnika te zaprijetili protestima i generalnim štrajkom, jer “kada gladni stomaci progovore…”

Podrške, kao i ranije, ne manjka, solidarni su sa zaposlenima na državnom Javnom servisu kolege novinari, medijske kuće, esnafska udruženja iz Bosne i Hercegovine, regije, Evropska federacija novinara… Sve je to fino, kolegijalno, ljudski, moralno, ali osim toga što se zna ko je na pravoj strani velikog efekta nema.

Verbalna podrška stiže i od vladajućih na državnom i ostalim nivoima vlasti iz Federacije Bosne i Hercegovine (uglavnom “Trojke”), ni opozicija nema ništa protiv da se pomogne (kada su bili na vlasti BHRT im nije bio prioritet), H komponenta se, za sada, ne oglašava, a iz RS-a ustrajno šute i broje pare.

Upravo (prije svih) državna vlast mora riješiti ovu agoniju. Parlamentarna skupština i Vijeće ministara Bosne i Hercegovine su ključ o(p)stanka državnog Javnog servisa, plus je to jedan od 14 ključnih prioriteta koje je Evropska komisija postavila bh. vlastima na putu ka Evropskoj uniji. Kojom dinamikom vlasti na državnom nivou usvajaju evropske zakone, BHRT-u se ne piše dobro.

Kako preživjeti bez interneta i mobitela?

Spomenuli su sindikalisti da su u njihovim rukama mikrofoni i kamere, ali i predajnici i releji, koji bi, ako prestanu s radom, mogli dovesti do toga da “neće više biti ni interneta, ni mobitela”.

Koliko je ovo upozorenje (mada su ga neki razumjeli kao pritajenu prijetnju) relevantno i moguće teško je dokučiti, ali je nedvojbeno da na predajnicima i relejima u vlasništvu državnog Javnog servisa svoje stanice i (plaćenu) uslugu dobijaju telekomunikacijske kompanije, kablovski operateri, brojne važne državne, entitetske, kantonalne institucije… Ona naša poznata “neće valjda” nam je jedna od utjeha da nećemo ostati bez mobitela, kompjutera, interneta, društvenih mreža, TV programa… Kako bismo preživjeli takvu katastrofu? Možda da upitamo zaposlene na BHRT-u kako oni godinama preživljavaju s platom od nekoliko stotina eura.

Kada je 19. februara 1984. godine Juan Antonio Samaranch u Zetri (koja sada nosi njegovo ime) hvalio organizatore 14. Zimskih olimpijskih igara i stanovnike glavnog grada Bosne i Hercegovine, Igre je zatvorio riječima: “Hvala, drago Sarajevo!”

Danas, četiri desetljeća kasnije, strepimo, ali istovremeno duboko vjerujemo da niko i nikada neće izreći: “Doviđenja, dragi BHRT!” Jer, kratko i jasno: bez funkcionalnog i kvalitetnog Javnog radio-televizijskog servisa Bosne i Hercegovine nema ni normalne države Bosne i Hercegovine.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.