Nova godina, ‘novi Bliski istok’?

Izrael i SAD ponovo pokušavaju uspostaviti novi poredak na Bliskom istoku, ovog puta uz pomoć genocida.

Palestinac hoda pokraj ostataka zgrada uništenih izraelskim bombardiranjem na glavnoj cesti grada Gaze 2. januara 2024. (AP)

Jula 2006. godine, usred izraelskog rata sa Libanom u kojem je na kraju poginulo približno 1.200 osoba – ogromnom većinom civila – tadašnja američka državna tajnica Condoleezza Rice plemenito je predstavila pokolj kao „porođajne muke novog Bliskog istoka“.

Iako je metafora bez sumnje bila podesno orijentalistička, izazvala je brojna pitanja pošto obično cilj porođaja nije ubiti bebu. Također su sporne uloge koje su trebali igrati Rice i njen šef, tadašnji američki predsjednik George W Bush u ovom metaforičkom aranžmanu, no jedna od opcija su „krvožedni akušeri“. To se posebno nameće kada se uzme u obzir odluka SAD-a da hitno pošalje bombe izraelskoj vojsci kako bi pomogli u stvaranju „novog Bliskog istoka“.

Tajnica Rice je koristila analogiju o „porođajnim mukama“ kada je govorila o američkom stavu da treba izbjeći prekid vatre po svaku cijenu kako bi se spriječio povratak „statusa quo ante“ u Libanu. U mjeri u kojoj je “status quo ante” označavao državu u kojoj stambene zgrade i sela nisu bombama pretvoreni u kratere i ruševine, rezultat je bio zadivljujući uspjeh.

Američka podrška agresorima

A ipak ogromna podrška javnosti koju je Hezbollah dobio u Libanu i široj regiji tokom izraelskog rata 2006. nije bila baš novorođeni Bliski istok koji su SAD i Izrael priželjkivali da će izaći iz materice masovnog pokolja. Ali, hej, što je veći neprijatelj, to su veće prilike za ubilačko akušerstvo u budućnosti.

Ljeto 2006, naravno, pripada ranijem periodu izraelskih pokolj-festivala kada je ubijanje 1.200 ljudi za 34 dana i dalje smatrano nevjerovatno šokantnim. Iz tog perioda je, na primjer, i Operacija Lijevano olovo u Pojasu Gaze tokom koje je Izrael ubio približno 1.400 osoba za 22 dana decembra 2008. i januara 2009. godine. Tokom Operacije Zaštitna oštrica u Gazi, 2014. godine, izraelska vojska je ubila 2.251 osobu za 50 dana.

Očito smo sada prešli u doba nevjerovatno jakih porođajnih muka; posljednji napad Izraela na Pojas Gaze ubio je više od 20.000 Palestinaca za prva dva i po mjeseca, a razaranje opsjednute enklave je toliko obimno da ga ljudski um jedva može pojmiti.

Kao što je to bilo u Libanu 2006. godine, SAD je istakao svoju podršku agresorima i stalno se bori protiv prekida vatre i obustave zvjerstava. Estetski gledano, „status quo ante“ je odavno nestao za Gazu i teritorija sada liči na dane koji dolaze nakon nuklearnog holokausta. Prema trenutnom stanju, najnoviji „novi Bliski istok“ je definiran cionističkim genocidom – a problem sa kojim se Izrael suočava je taj da, koliko god bombardirali, ne možete zaista izbrisati narod koji odbija prestati postojati.

Sredinom decembra se američki državni sekretar Antony Blinken ponovo zalagao za nastavak rata tvrdeći: „Kako može biti takva situacija da nema zahtjeva agresora i da samo dolaze zahtjevi žrtve?“. Svako ko ima najmanji dodir sa logikom može biti iznenađen spoznajom da je „žrtva“ po njemu država odgovorna za ubijanje više od 20.000 Palestinaca u Gazi za dva i po mjeseca.

U svakom slučaju, izvrtanje stvarnosti normalna je stvar u američkom političkom i medijskom establišmentu.

Misije civiliziranja

Tako je i sa orijentalističkim diskursom. Od početka ove posljednje runde razaranja koje vrši Izrael, ne nedostaje paternalističkih, infantilizirajućih lekcija koje daje spomenuti establišment, a kojem je ključ osuđivanje Hamasa – i, posljedičnom vezom, Palestinaca općenito – kao neciviliziranih kreatora problema koji su sami krivi za ovu apokalipsu koja im se dešava.

Ne treba griješiti, orijentalistički prezir Sjedinjenih Američkih Država prema regiji koja prima jednu za drugom zapadnjačke “misije civiliziranja” ključni je dio koji održava cijelu imperijalnu misiju. Uostalom, nema boljeg razloga od neumoljive zaostalosti da se ljudi bombama tjeraju u neko, hm, novo – mjesto gdje SAD i Izrael u potpunosti i neupitno odlučuju o svemu.

Slučaj Iraka, još jedne bliskoistočne lokacije koja se decenijama nalazi na udarnom dijelu proračunate pokroviteljske američke retorike, ako i njenih bombi, potvrđuje kako „novi“ Bliski istok ni blizu nije bolji Bliski istok, barem u vidu ljudske dobrobiti i slično.

Dok je pisao za magazin Time u vrijeme Condoleezze Rice i njene dijagnoze „porođajnih muka“ 2006. godine, novinar Tony Karon je naveo kako je Irak „glavni dokaz ‘novog Bliskog istoka’ Bushove administracije, a to je krvava zbrka koja je sve gora iz dana u dan“.

Ostaje da se vidi šta će se „izroditi“ iz aktuelnog genocida u Gazi – još jedne „krvave zbrke“ koja je daleko zbrkanija za bebe, djecu i veće ljude koji i žive u njoj, a manje za njihove ubice iz Tel Aviva i Washingtona D.C.

Šta god da se desi u novoj godini, beba koju porode SAD i Izrael ni u kojem vidu nije održiva na Bliskom istoku – i genocid mora odmah biti abortiran.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada