Zašto sankcije Rusiji ne daju rezultate?

Iako sankcije mogu biti efikasna kratkoročna taktika, njihov učinak na ciljane strane obično jenjava s vremenom, čak i dok se pritisak država koje ih provode povećava.

Ruske firme koriste razne metode zaobilaženja zapadnih restrikcija poput prenapuhanih cijena transporta i 'sjenovite flote' koju čini više do 100 starih tankera (Reuters - Ilustracija)

Kada bilateralni razgovori ne donesu rješenje sporova između suverenih država, suprotstavljene strane mogu se okrenuti međunarodnom sudskom tijelu kao što je Međunarodni sud pravde u Hagu. Alternativno, sporazumi i dogovori često sadrže odredbe o arbitraži ili posredovanju neke ranije dogovorene strane.

Slično tome, odredbe Svjetske trgovinske organizacije (WTO), koji održavaju međunarodni trgovinski sistem, ističu postupke koje države članice trebaju slijediti kada trgovinski partneri krše pravila organizacije, a naročito princip najpovlaštenije nacije.

No, pravila WTO-a dopuštaju državama poduzimanje jednostranih radnji koje smatraju potrebnima za nacionalnu sigurnost, čak i ako te mjere zahtijevaju kršenje dogovorenih tarifnih granica.

Kada je bivši američki predsjednik Donald Trump, pozivajući se na zabrinutost za nacionalnu sigurnost, uveo carine na uvoz čelika i aluminija, mnogi trgovački partneri SAD-a to su smatrali smokvinim listom za skrivanje protekcionizma i podnijeli žalbe WTO-u. Ali, odbijanje SAD-a da imenuje nove sudije u tijelo WTO-a za rješavanje sporova ostavilo je članice bez funkcionalnog mehanizma za rješavanje takvih sukoba.

Velika humanitarna cijena

Sankcije na dobra su najefikasnije kada ih izrekne bukvalno cijeli svijet. Dobar primjer tome su široke sankcije protiv Južnoafričke Republike 1980-ih koje su imale značajnu ulogu u ubrzavanju pada režima aparthejda.

Međutim, ako nisu gotovo pa univerzalne, trgovinske sankcije su često manje efikasne od očekivanoga. Kako je Richard Hanania naveo u analizi Instituta Cato 2020, trgovinske sankcije koje izrekne SAD „skoro uvijek podbace u ispunjavanju ciljeva“. Dodatno, „sankcije imaju veliku humanitarnu cijenu i ne da nisu efikasne, već su vjerovatno kontraproduktivne“.

Jedan razloga što je to tako je činjenica da trgovci, ukoliko nije odluka cijelog svijeta, lako preusmjeravaju sankcionirana dobra preko trećih država. Iran, na primjer, uspio je zaobići zapadne sankcije, kreiranjem sofisticirane mreže za šverc nafte. Na sličan način sankcionirana kineska dobra navodno i dalje dolaze na američko tržište jer kompanije iz Kine preusmjeravaju izvoz preko država kao što su Vijetnam ili Meksiko.

Tokom rata u Iraku, SAD je koristio finansijske sankcije kako bi spriječio američke države da posluju sa kolegama u trećim državama koje omogućavaju inače zabranjene transakcije sa Irakom. Ove „sekundarne sankcije“ pokazale su se daleko efikasnije od tradicionalnih sankcija za trgovinu robom, uglavnom zbog dominantne uloge dolara u globalnim finansijama. Posljedično, američke sankcije udeseterostručene su u posljednjih 20 godina.

‘Sjenovita flota’ i ‘trgovine duhova’

Nakon invazije na Ukrajinu, koju je pokrenuo ruski predsjednik Vladimir Putin februara 2022. godine, SAD i saveznici izrekli su trgovinske i finansijske sankcije Rusiji bez presedana, uključujući i zabranu izvoza tehnologije i vojne opreme. Oni su također uveli i ograničenje cijene ruske nafte na 60 dolara po barelu sa ciljem sakaćenja ruske ekonomije i osiguranja spasa Evropi od politički destabilizirajuće energetske krize.

Ove mjere su uglavnom bezuspješne. Dok su finansijske sankcije natjerale trgovce naftom da osiguraju brodove podesnim osiguravajućim paketima prije finaliziranja transakcija, cijena ruske nafte nije pala ispod 60 dolara po barelu. Do novembra 2023. porasla je do 84,20 dolara po barelu jer su ruske kompanije razne metode zaobilaženja zapadnih restrikcija poput prenapuhanih cijena transporta i „sjenovite flote“ koju čini više do 100 starih tankera. U međuvremenu, više od milijardu dolara vrijednih sankcioniranih dobara je navodno nestalo u vrijeme širenja ruske „trgovine duhova“.

Nadalje, zbog režima sankcija Rusiji došlo je do jačanja brojnih posrednika, pa su države poput Indije, Kine, Armenije, Grčke, Turske, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Singapura u konačnici postali „praonice“ za obradu ruske nafte i drugih sankcioniranih dobara. Kada je neka firma prepoznata i sankcionirana, nova kompanija sa novim imenom bi preuzimala njeno mjesto. Jedna grčka kompanija je čak američkoj vojsci prodavala rusku naftu.

Kako bi odgovorili na sve veći broj dokaza o zaobilaženju sankcija, SAD i saveznici su pojačali svoje napore na provođenju sankcija. U decembru je američko Ministarstvo trgovine izreklo „obimne“ sankcije za više od 250 kompanija i pojedinaca, među kojima su tijela iz Kine i Sjeverne Koreje.

Rizici za vlastite ekonomije

To ne znači da zapadne zemlje ne bi trebale tražiti metode, koje nisu vojne, za vršenje pritiska na Rusiju. Ali veliki broj slučajeva izbjegavanja sankcija dovodi u pitanje efikasnost aktuelne politike i naglašava potrebu da zapadne sile razmotre troškove i rizike za vlastite ekonomije.

Sigurno je da su zapadne sankcije smanjile prihode Rusije i njen BDP, premda u manjoj mjeri nego što su se mnogi nadali. Ali, što se duže globalni finansijski sistem koristi kao sredstvo ekonomskog ratovanja, to će više vlada i kompanija iz trećih država tražiti alternative dolaru, euru i međunarodnom platnom sistemu SWIFT.

Iako sankcije mogu biti efikasna kratkoročna taktika, njihov učinak na ciljane strane obično jenjava s vremenom, čak i dok se pritisak država koje ih provode povećava. Ako režim sankcija Rusiji značajno ugrozi dominaciju dolara na međunarodnim finansijskim tržištima, trošak za američke i globalne ekonomije mogao bi daleko premašiti njegove koristi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Project Syndicate

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada