Palestina, alhemija velikih laži i budućnost američkih univerziteta

Univerziteti, mediji, kultura – institucije koje su bile u fokusu analitičkog pogleda i praksi kritičke teorije prije jednog stoljeća – ponovo su u centru kulturnog, a time i političkog rata.

Rektorica Harvarda Claudine Gay i rektorica Univerziteta u Pennsylvaniji Liz Magill svjedoče tokom sasšušanja Odbora za obrazovanje Zastupničkog doma na Capitol Hillu (AP)

U septembru 1944, dok je trajao genocid nad evropskim Jevrejima, a nasilje Drugog svjetskog rata bilo na vrhuncu, Max Horkheimer, suosnivač Instituta za socijalno istraživanje – poznatog kao Frankfurtska škola – i metodologije „kritičke teorije“ koju je ovaj institut razvio, izjavio je da su „svjesno ili nesvjesno, Jevreji postali mučenici civilizacije […] Zaštita Jevreja postala je simbol svega za što se ljudski rod zalaže. Njihov opstanak je opstanak same kulture.“

Indikativno je da je 80 godina kasnije, s prisilnom ostavkom rektorice Harvarda Claudine Gay, tako mnogo istih pitanja koji su zaokupljali Frankfurtsku školu tada, u centru kulturnog rata koji bi, s nadolazećim predsjedničkim izborima 2024, mogli odrediti sudbinu demokratije u Sjedinjenim Američkim Državama – baš kao što su osnivači kritičke teorije i predvidjeli. Samo što su Palestinci, a ne Jevreji, mučenici i simboli, čiji je opstanak kao nacionalne zajednice na svojoj zemlji postao, više nego bilo koji drugi savremeni sukob, pokazatelj mogućnosti da se adresiraju sve teže rješivi problemi s kojima se čovječanstvo suočava.

Kritičari prisilne ostavke Claudine Gay, čak i kada govore o njenoj, doduše, aljkavoj praksi citiranja, ukazuju na njenu rasu; zagovaranje politika različitosti, jednakosti i inkluzije; i ponajviše, njen pretjerano advokatski odgovor na pitanja o „pozivima na genocid nad Jevrejima“ tokom sada neslavnog saslušanaja u Kongresu 5. decembra o antisemitizmu u kampusu kao razlozima njenog odlaska. No, njen je položaj bio osuđen na propast, i to zasluženo, prije nego što je uprskala sa svojim odgovorom ovisnim o kontekstu na pitanje zastupnice u Kongresu Elise Stefanik o tome da li bi pozivi na genocid na kampusu bili smatrani govorom mržnje.

Bio je to Gayin moralni kukavičluk pred Stefanikinim nesumnjivo podmuklom i namještenom pitanju o genocidu koje je otkrilo ne samo Gayinu neprikladnost da predvodi vodeći svjetski istraživački univerzitet, nego i dublju intelektualnu i političku trulež u najvišim ešalonima američke akademije.

Akademski integritet mora pokazati lice

Zastupnica u Kongresu je tvrdila da samim time što uzvikuju izraze „od rijeke do mora“ i „globalizirajmo intifadu“, demonstranti zapravo pozivaju na „nasilje nad civilima i genocid nad Jevrejima“. „Jeste li toga svjesni?“, Stefanik je pitala Gay.

Ovdje je Stefanik drsko primijenila izlizanu fašističku taktiku koju je nedavno uspješno oživio Donald Trump: „Veliku laž“. Bolje rezultate nije ni mogla dati; prije nego što je Stefanik uspjela dovršiti svoju optužbu, Gay ju je prekinula rekavši da te fraze smatra „mrzilačkim, bezobzirnim, uvredljivim govorom“, za koji je rekla da joj je “lično odvratan“. Rektorica Univerziteta u Pennnsylvaniji Liz Magill, koja će uskoro biti smijenjena i koja je prije svega nekoliko mjeseci naporno radila na tome da spriječi održavanje Književnog festivala palestinskih pisaca na UPennu, na sličan način je pognula glavu pred Stefanikinim izmišljenim optužbama o pobješnjelom antisemitizmu u njenom kampusu.

Gay možda ima problem sa citiranjem kolega, ali jednostavno je nepojmljivo da je sada već bivša rektorica Harvarda u toj mjeri neuka i neinformisana da povjeruje kako su te dvije fraze jednake pozivu na genocid (vrijedi napomenuti da izraz „od rijeke do mora“ koriste cionisti duže od stoljeća, a najnoviji primjer je Netanyahu koji je izjavio da „neće biti palestinske države od rijeke do mora“). Njena žurba da na Stefanikinu drugu rasističku optužbu odgovori na „najličniji“ mogući način predstavlja i potpuno odricanje od onoga što ona i njene kolege sigurno znaju da je stvarnost i onu vrstu podilaženja akademskih čelnika državnim zvaničnicima koja karakteriše totalitarne sisteme, a ne funkcionalne demokratije.

Ako je ikada postojao trenutak da akademski integritet pokaže svoje lice, to je bilo tada. Ako je ikada postojala prekretnica u borbi protiv fašističke propagande u dvoranama Kongresa, to je bilo tada. Jedini etički odgovor na Stefanikinu upotrebu tako drskih neistina u službi represivne politike bio je onaj koji je još jedan bivši student Harvarda Joseph Nye Welch, slavno dao senatoru Josephu McCarthyju prije nekih 70 godina nakon što je McCarthy, tokom saslušanja koje je prenosila nacionalna televizija, optužio mladog kolegu iz Welchove advokatske firme da je komunista i sugerisao da taj čovjek treba biti otpušten. „Zar nemate pristojnosti, gospodine“, upitao je Welch prije nego što je odbio odgovarati na dodatna pitanja o toj stvari.

Pitanje koje zbunilo tri rektorice

Samo jasna hrabrost i nepokolebljiva istina mogu poraziti „veliku laž“. Welchovo posramljivanje McCarthyjeve „okrutnosti i bezobzirnosti“ promijenilo je mišljenje javnosti i medija o McCarthyjevoj antikomunističkom krstaškom ratu i okrenulo ga protiv njega preko noći. Od tada služi kao inspiracija svjedocima u Kongresu, iako očito ne za Gay i njene kolegice. Cijena njihovog kukavičluka došla je direktno sa udarnom rečenicom Stefanikonog pitanja: njenim zahtjevom da odgovore da li bi pozivanje na „genocid Jevreja“ bio dozvoljen govor u njihovim kampusima.

To pitanje je zbunilo rektorice tri prestižna univerziteta upravo zato što niko nije uzvikivao takvu ili sličnu frazu u bilo kojem od njihovih ili drugih kampusa. Umjesto toga, u još jednom korištenju taktike velike laži, povici koji optužuju Izrael – vjerodostojno, to treba naglasiti – za genocid u Gazi namjerno i bez osnove je preobrazila izraelska dugogodišnja zastrašujuća hasbara, propagandna mašinerija, u uzvike koji pozivaju na genocid nad Jevrejima, koji su viralno kružili društvenim mrežama i potom ih je Stefanik iskoristila kao osnovu za svoje arogantno ispitivanje Gay, Magill i rektorice MIT-a Sally Kornbluth.

Da su na ovim pozicijama bile prije 70-ak godina, možda bi trima rektoricama moglo biti oprošteno što nemaju spreman odgovor na tako nevjerovatnu optužbu s obzirom da postoji izvan univerzuma zasnovanog na realnosti u kojem su akademici navikli funkcionisati. U to vrijeme, kao što je Karl Rove slavno izjavio uoči američke invazije na Irak (još jedne velike laži koja je oblikovala američku politiku cijelu jednu generaciju), imperijalne Sjedinjene Američke Države su toliko moćne da „kreiraju vlastitu stvarnost“. Ali barem je naučnicima i novinarima još bilo dozvoljeno „proučavati tu stvarnost […] pronicljivo, ako hoćete.“

Borba protiv solidarnosti sa Palestinom

Danas se čak ni taj minimum ne ukazuje intelektualnoj klasi dok se imperija primiče svojoj propasti i njene realnosti postaje teže održavati. „Na stvarnosti zasnovana zajednica“ u akademiji, novinarstvu i društvenim mrežama pod napadom je bez premca, ne samo od okorjelih konzervativaca već i od čuvara glavne političke, ekonomske i kulturne moći – posebno kada je riječ o kritikovanju Izraela.

Bilo da je riječ o Univerzitetu Columbia koji je zabranio dvije organizacije – i Studente za pravdu, i Jevrejski glas za mir – o Harvardu i UPennu koji se na svakom koraku bore protiv solidarnosti s Palestinom, o Univerzitetu u Kaliforniji koji se zalaže za „neutralnu historiju“ dok njegovi kampusi pojačavaju pritisak na aktivnosti solidarnosti s Palestinom, ili o direktnom kriminaliziranju i neumoljivim prijetnjama, maltretiranju, (auto)cenzuri i kažnjavanju profesora, studenata i osoblja, kampanja protiv solidarnosti s Palestinom neodvojiva je od i zaista predvodi konzervativne napade na navodno „woke“ akademskih disciplina (disciplina sa sviješću o društvenim nepravdama) i njihove pokušaje da povećaju mjere pravde i društvene moći za odavno marginalizirane zajednice.

U tom smislu, vrijedi naglasiti da su uprkos svojoj poniznoj odanosti Izraelu, Magill i Gay žrtvovane onog momenta kada je takav postupak služio interesima sistema koji su štitile, u ovom slučaju demonstrirajući moć čak mlađe zastupnice u Kongresu da nametne dokazivo lažni narativ američkim elitnim centrima proizvodnje znanja. Tony Soprano bi to odobrio.

Već duže od pola stoljeća, neobična alhemija poznata kao izraelska hasbara proizvela je takvo političko zlato, a s njime i moć bez presedana za izraelski lobi i carte blanche (odriješene ruke) za Izrael da prione na posao kao posljednja svjetska aktivna doseljeničko-kolonijalna okupacija. Ali ta preobrazba novca i veza u političku moć otrovala je američku unutrašnju i vanjsku politiku u jednakoj mjeri, iznevjerivši istinski progresivan program u korist globalnog carstva i doseljeničkog kolonijalizma koji je, dolaskom neoliberalnog poretka, sve štetnije utjecao na sve militarizovaniju domaću sferu.

Danas, ideja da podržavanje izraelskog kolonijalizma može koegzistirati sa rasnom, ekonomskom, rodnom ili klimatskom pravdom zvuči prazno generaciji koja je u stanju prozrijeti propagandu i uvidjeti ogromno nasilje i nepravde koje je dugo skrivala. Palestinci možda ne uživaju kulturnu, ekonomsku i političku istaknutost koju su Jevreji postigli prije Shoaha (hebrejski: katastrofa) i stoga se njihov „opstanak“ ili „mučeništvo“ nekima možda ne čine globalno važnim kao što je Frankfurtska škola vidjela sudbinu Jevreja, ali Palestina već dugo „premošćuje jaz“ između pobune progresivnih mladih na Zapadu i pokreta za oslobođenje na globalnom jugu, upravo koalicije koja se reformisala kroz rastuće globalne pokrete za klimatsku, rasnu, ekonomsku, rodnu i druge oblike socijalne pravde.

Univerziteti, informativni mediji, kulturne industrije – institucije koje su bile u centru analitičkog pogleda i praksi kritičke teorije prije jednog stoljeća, jednako kao i sama Frankfurtska škola – ponovo su u centru kulturnog, a time i političkog ratovanja. Dok su vođe i dalje u zamci sistema, umjetnici i akademici, novinari kao i studenti, pa čak i vladini zvaničnici stvaraju neviđeno široke mreže solidarnosti koje mogu izdržati intenzivan pritisak moćnika da nametnu vjernost i ušutkaju neslaganje. Kroz ove mreže solidarnosti, borba za budućnost univerziteta bit će sve više vezana za borbu za Palestinu u kampusu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada