Za Trumpovu ljubav

Piše: Ian Buruma

Ne bi trebalo imati smisla. Donald Trump je upravo optužen za četiri krivična djela, uključujući varanje Sjedinjenih Američkih Država i zavjeru kako bi Amerikancima oduzeo njihova glasačka prava. Trump se suočava i sa 40 optužbi, među kojima je kršenje Zakona o špijunaži, na Federalnom sudu Floride i 34 tačke kaznenih djela koje se odnose na prikrivanje seksualnog skandala. Uprkos svemu, Trumpovo mjesto lidera u utrci za narednog republikanskog kandidata na izborima za predsjednika izgleda netaknuto. Prema nedavnoj anketi, on ima prednost od 34 posto u odnosu na najbližeg rivala Rona DeSantisa, guvernera Floride.

To što bi bivši predsjednik mogao završiti u zatvoru kao da uopće ne smeta njegovim pristalicama. Nula posto njegovih tvrdokornih pristalica misli da je uradio nešto pogrešno, što je čudno. Čudnije je ipak da 43% republikanaca ima „veoma pozitivno“ mišljenje o njemu.

DeSantis, za koga treba priznati da izgleda tako neudobno u vlastitoj koži da je drugima neugodno gledajući ga, ne uspjeva preteći Trumpa po desnoj strani. No, Chris Christie, malo privlačniji političar (trenutno na 2% podrške) ima još manje uspjeha u prikazivanju umjerenijeg imidža.

Šta objašnjava upornost Trumpovih pristalica? Snaga njegovih argumenata teško da je ključ jer on ima malo koherentnih istupa. Rijetko je jasno šta on misli ili da su njegove misli uopće povezane sa bilo čime. Ravnodušan je prema činjenicama, čak se može reći i da ih prezire. No, što više on laže, čini se da ga njegove pristalice još više vole, kao da je lavina njegovih laži otupila njihovu sposobnost prihvatanja istine.

Bez sumnje, radikalna promjena načina prihvatanja informacija kod ljudi ima svog udjela u ovome. Mnogi, ne samo Trumpove pristalice, pronalaze utočište u balonu dezinformacija na internetu, uz pojačani angažman preprodavača koji se predstavljaju kao novinari na Fox News i drugim, čak i luđim, medijima.

Trampistički balon je duboko ispunjen pesimizmom. Blizu 89% javnosti smatra kako je SAD u oštrom padu iako je ekonomija pod predsjednikom Joeom Bidenom nevjerovatno otporna. Članovi Trumpove baze čak govore o neizbježnoj nacionalnoj katastrofi koju prave zločinačke elite, zlonamjerni imigranti i opaka međunarodna kabala finansijera koji vuku svjetske konce. Trump je majstror manipuliranjem ovim zavjereničkim strahovima što može izazvati osvetoljubivo nasilje lako kao što je ekstatično dodvoravanje samoproglašenom spasitelju.

Postoji nekoliko razloga za narodnu nervozu. Mnogi američki radnici u industriji osjećaju se izostavljenim iz globalne ekonomije u kojoj se jeftinija radna snaga traži u inostranstvu. A sijaset društvenih i demografskih promjena – više ‘nebijelih’ građana, manje vjerskog autoriteta, izazovi za duboko ukorijenjene spolne norme, te spolne i rasne hijerarhije – zbunjuje ljude, a u njihovim očima ih pljačka. Oni obožavaju lidera koji obećava da će „im vratiti njihovu državu“.

Najuspješniji – i najalarmantniji – demagoški gambit Trumpa je predstavljenje njegovih vlastiti problema sa zakonom kao napada na njegove sljedbenike. Njegova kampanja poredi posljednje optužbe sa progonom u Staljinovom Sovjetskom savezu i u nacističkoj Njemačkoj. Nakon federalnih optužbi u junu kazao je: „U konačnici, ja im nisam cilj. Vi ste im cilj – a ja im samo stojim na putu“.

Historija se nikada ne ponavlja u identičnom obliku i labava poređenja sa drugim vremenima i mjestima u uvijek opasna. No neki dijelovi prošlosti nam mogu ipak pomoći da razumijemo današnjicu bolje.

U svojoj knjizi „Izvori totalitarizma“, Hannah Arendt ima stav koji je i dalje validan: namjerno laganje je prvi korak ka tiraniji. Kako ona kaže: „Prije nego preuzmu vlast i uspostave svijet u skladu sa svojim doktrinama, totalitarni pokreti dočaravaju lažljivi svijet dosljednosti… u kojem, uz pomoć čiste imaginacije, iskorijenjene mase mogu osjećati kao kod kuće i biti pošteđene neprestanih šokova koje stvarni život i stvarno iskustvo nose ljudskim bićima i njihovim očekivanjima“.

Njemački historičar Joachim Fest slično govori o „liturgijskoj magiji“ nacionalnog socijalizma. Magija je, tvrdi on, vratila narodu „njihov izgubljeni osjećaj pripadnosti zajednici i njihov osjećaj kolektivnog drugarstva“.

Čak i tačniji za današnjicu je istup liberalnog političara Theodora Heussa iz 1932. kada su nacisti koračali ka uništenju njemačke demokratije. On je govorio o „fantastičnim propagandnim dostignuća (nacista), o uvježbanoj međuigri u kojoj se istovremeno prihvata i heroj i svetac, varirajući između velikog pobjednika u jednom trenu, a u drugom mučenika i njegove progonjene nevinosti“.

Današnji SAD nije prokleta njemačka Vejmarska Republika. Bili su razarajući ratovi u Iraku i Afganistanu, ali nije bilo nečeg sličnom Versajskom sporazumu kojim se kažnjavaju Nijemci nakon Prvog svjetskog rada. Nema ni ekonomske depresije ni blizu slične onoj iz 1930-ih.

Ono što je možda najvažnije je činjenica da Trump, uprkos uspjehu pri punjenju Vrhovnog suda vjerskim radikalima, nije osvojio većinu elita kao što je to uradio Hitler. Neke mlade bijelce danas i privlači ekstremna desnica, ali Trump nema ni blizu podršku studenata kao što su je imali nacisti.

Ukoliko Republikanska stranka nominira Trumpa kao svog predsjedničkog kandidata, on će vjerovatno daleko teže moći pobijediti demokratskog kandidata, Bidena, nego što je to uradio sa svojim republikanskim rivalima. Ali, vidjet ćemo da li dovoljno ljudi može biti nagovoreno da glasa za često drhtavog 81-godišnjaka kako bi se spriječila katastrofa od kandidata koji se želi vratiti u Bijelu kuću ne bi li izbjegao zatvor.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.