Jedan pogled iz Crne Gore: Ljudskost se mjeri odnosom prema Srebrenici

Mislim da sam za genocid u Srebrenici saznao preko Radija B92, jer sam dio toga jula ‘95. proveo u Beogradu, a ta beogradska radio-stanica je u to vrijeme bila jedini medij (uz crnogorski Monitor) u Saveznoj republici Jugoslaviji, koji je o agresiji na Bosnu i Hercegovinu istinito izvještavao. Bio sam u nevjerici kako je moguće da vojnici UN-a tek tako odstupe i ostave desetine hiljada nenaoružanih Srebreničana na milost Mladićevoj vojsci. Kasnije sam shvatio šta smo mi Evropi i šta je Evropa nama.

Jasno je bilo kako će Mladićevo „oslobađanje Srebrenice“ (kako su to crnogorski državni mediji u to doba to nazivali) odnijeti puno žrtava, ali se nije u prvi mah znalo da će srebrenički masakr nadmašiti sve druge zločine tog rata, da će broj stradalih dječaka i muškaraca Bošnjaka premašiti osam hiljada i da će presudom Međunarodnog suda u Hagu ovaj zločin biti potvrđen kao genocid.

U nekoliko godina, dok je ispisivana istina o sedam krvavih dana jula u Srebrenici, gotovo pa nesvjesno riječ Srebrenica je uz ime malog grada u istočnoj Bosni, poznatog po guber-vodi, za mene postala i važan test etičnosti. Mjeru nečije ljudskosti od tada sam počeo da cijenim kroz odnos prema Srebrenici.

Sve to zbog ubjeđenja koje imam, a to je da genocid u Srebrenici nije isključivo bošnjačko pitanje, već univerzalno, i da je jednako etičko koliko i etničko pitanje, jer je osim što je bio zločin protiv Bošnjaka kao etničke skupine (koji su ubijani samo zato jer su bili Bošnjaci i jer su bili muslimani), bio je i zločin protiv čovječnosti, protiv cijelog čovječanstva. Čudi zato reakcija institucija čovječanstva koje nikad nijesu valjano odgovorile na genocid, čime su iznevjerene žrtve. Ostaje zato osjećaj straha i mučnine jer je Srebrenica danas nenaučena lekcija, ali i mrlja na savjesti čovječanstva.

Nikad nikome Srebrenica

Svoje stavove o Srebrenici nikad nijesam skrivao, pa sam poželio da i moj grad – Bijelo Polje neskriveno iskaže saosjećanje sa žrtvama Srebrenice. Kažu da gradovi liče na ljude, pa kako je Bogdan Bogdanović Sarajevo pod opsadom vidio kao „čovjeka oborenog u kotlini koji se mučno bori da podigne glavu”, ja sam poželio da moj grad makar 11. jula bude „,čovjek koji se izdiže iznad svoje kotline, gleda u pravcu Srebrenice i pušta suzu“. Zato sam sa prijateljima Lelom i Agom, 11. jula 2015. godine u Bijelom Polju organizovao obilježavanje 20-godišnjice srebreničkog genocida. Šetali smo te subote glavnom ulicom sa transparentom „Nikad nikome Srebrenica 20” (cvijet Srebrenice je mijenjao nulu u broju 20).

Kod spomenika na trgu se položilo cvijeće, učila fatiha i održao minut ćutanja. Pridružilo nam se tek 100-ak ljudi. Teško je bilo pobijediti ćutanje i kukavičluk palanke, ali ipak vjerujem kako smo uspjeli. Uspjeli smo, jer je svaki od nas trojice zadovoljio ono ljudsko u sebi koje ga potiče na poseban pijetet prema žrtvama u Srebrenici, ali i zbog toga što je od tada svake godine 11. jula u Bijelom Polju obilježavan dan srebreničkog genocida.

Ostaje mi nejasno zašto je na tim skupovima i dalje tek 100-ak ljudi, ako se zna da u bjelopoljskoj opštini živi gotovo 20.000 Bošnjaka. Jednom dijelu mojih sugrađana bošnjačke nacionalnosti Srebrenica je očigledno tabu-tema. Ne znam je li to zbog straha ili zbog toga što ne žele da kvare „idilu“ dobrih odnosa sa onima koji negiraju genocid. Ako je ovo drugo u pitanju, onda je svako od njih baš sebe vidio kao dobrog komšiju ili bratovog kuma u onim porukama kojih je u Crnoj Gori sve više, a kojima brojni pojedinci dokazuju kako su iskreno privrženi suživotu sa drugima i drugačijima („odlično se slažem sa komšijom, bez obzira na to što je musliman“, „moja bivša je druge vjere“ ili „kum moga brata je Bošnjak“).

Neki bi 11. jul brisali iz kalendara

U Bijelom Polju nemamo mural i grafite koji veličaju Ratka Mladića, ali negatore srebreničkog genocida imamo. Skupštinska rezolucija kojom je to smješteno u sferu krivične odgovornosti je čista farsa, jer na nebrojeno javnih negiranja tužilaštvo nije nikad reagovalo. Negatori genocida koje ja češće srećem su ljudi koji su sredinom jula, kao, zaokupljeni Wimbledonom, bez obzira što znam da ne znaju jasno razliku teniskog terena za singl i dubl mečeve. Oni priznaju zločin u Srebrenici, protive se ratu, ali riječ genocid nikad neće izaći iz njihovih usta, te dođu kao neka light opcija među negatorima.

Poznajem i one koji bi 11. jul prosto brisali iz kalendara. Nema datuma, nema ni genocida. Nema u tome, nažalost, njihovog osjećaja stida, jer da stida postoji, značilo bi i da moralni kompas kolektiva još ispravno radi, bez obzira na to što taj kolektiv odbija da ga koristi. Oni genocid negiraju baš iz istog razloga kao i oni što kroz pjesme pod kokardom priželjkuju novi, a to je rušenje grandiozne predstave o sebi i svom (srpskom) rodu.

Hoće li na nekad prestati negiranje genocida? Nijemci su holokaust priznali 23 godine nakon oslobođenja od nacista. Taj rok je ovdje prošao, nego ovo je Balkan, drugačija je i današnja Evropa, a kao prvo upitno je, da li je uopšte rok i počeo da teče, pošto ne znam je li Srebrenica ikad stvarno oslobođena.

Znam kako pametne glave uvijek na stavove nalik mojim imaju poruku da se trebamo ostaviti prošlosti i okrenuti budućnosti, samo mi nije jasno kako ne shvataju da svaki takav pogled u budućnost nudi samo povratak u prošlost.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.