Prigožin je prešao kritičnu tačku s koje nema povratka

„Bombardovanje Voronježa“ je izraz u ruskom jeziku koji u slobodnom prevodu znači: naštetiti sebi dok pokušavate povrijediti drugoga. Ovaj izraz se doslovno ostvario prije nekoliko dana kada su ruske snage bombardovale grad Voronjež na jugu pokušavajući usporiti napredak konvoja plaćeničke grupe Wagner prema Moskvi.

Predvođeni Jevgenijem Prigožinom, poznatim kao „Putinov kuhar“, jer je zaradio bogatstvo na osnovu ugovora o pružanju ugostiteljskih usluga Kremlju, borci grupe Wagner krenuli su u „marš za pravdu“ pokušavši svrgnuti vodstvo ministarstva pravde i vojske. Marš je završen jednako naglo kako je i počeo.

Ova privatna vojna kompanija osnovana je 2014. kako bi bila paravan za vanjskopolitičke avanture predsjednika Vladimira Putina pružajući uvjerljivo poricanje umiješanosti Kremlja u sukobe u inostranstvu. Tokom naredne decenije, grupa i njen osnivač su postajali sve snažniji i dobro naoružani.

Prošle godine, nakon što je Rusija pokrenula invaziju punog obima na Ukrajinu, borci Wagnera postali su najefikasnije šok trupe Kremlja na bojnom polju, vodeći osam mjeseci dugu opsadu strateškog grada Bahmuta i zauzevši ga, na kraju.

Tokom vikenda, kada se Prigožin otvoreno pobunio protiv ruske vojske, ova grupa je od lojalne milicije postala najveća sigurnosna prijetnja za Moskvu.

Njegov „marš“ na rusku prijestolnicu u pokušaju da svrgne vojno rukovodstvo, koje je optužio za korupciju, nekompetentnost i sabotiranje njegovih plaćenika, otkrio je duboku slabost u ruskoj državi. Stvaranjem ovih neregularnih snaga, Kremlj je uistinu „bombardovao Voronjež“.

Prigožinove snage zauzele su vojne objekte na jugozapadu Rusije i bez većeg otpora krenule ka Moskvi. Ubrzo su se pojavili snimci mještana koji Wagnerovim plaćenicima daju hranu i zalihe, ali i bodre ih.

Lakoća s kojom je Wagner djelovao izazvala je paniku u Moskvi. Letovi iz zemlje su rasprodati i postojala je iskrena zabrinutost da će nasilje, pa čak i rat, doći na prag. Prvi put otkad je Putin preuzeo vlast 2000. godine, avet nasilnog preokreta koji bi mogao ugroziti njegov režim „podigla je glavu“.

Moskva je proglasila vanredno stanje i napravila neke slabe pokušaje da zaustavi napredovanje Prigožinovih boraca, uništavajući puteve i šaljući helikoptere (od kojih su najmanje šest uništili Wagnerovi borci) da bombarduju konvoj.

Paralele sa 1917-om

Wagnerove snage su navodno stigle na 200 kilometara od ruskog glavnog grada prije nego što je njihov vođa iznenada najavio da se vraćaju kako bi izbjegli „prolijevanje ruske krvi“. Kasnije se ispostavilo da je pristao na dogovor koji je predložio Putinov saveznik, bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko, da se povuče i ode u egzil u Bjelorusiju. Detalji sporazuma ostaju nejasni.

Jasno je, međutim, da je Putin uveliko oslabljen ovom pobunom, s obzirom da je izgubio monopol na upotrebu sile u Rusiji i iluziju da može obezbijediti sigurnost i stabilnost za ruske građane.

Prigožin je prešao kritičnu tačku s koje nema povratka, a da je došlo do nastavka ovih događaja koji ozbiljno dovode u pitanje moć ruskog predsjednika, to ne bi bilo bez presedana u ruskoj istoriji.

U svom obraćanju naciji nakon Wagnerove akcije, Putin se i sam osvrnuo na jednu takvu epizodu: „Postupci koji narušavaju naše jedinstvo su izdaja našeg naroda, naše braće u borbi koji se bore na ratištu. To je ubod nožem u leđa našoj državi i našem narodu. Takav jedan udarac zadat je Rusiji 1917. kada se naša zemlja borila u Prvom svjetskom ratu, ali pobjeda joj je ukradena.“

U februaru 1917. u Rusiji su izbili građanski nemiri, dijelom potaknuti katastrofalnim učinkom ruske vojske u istočnoj Evropi tokom Prvog svjetskog rata i rastućim nezadovoljstvom javnosti načinom na koji je vođena država. Evidentno slabljenje autoriteta ruskog cara Nikolaja II takođe je odigralo ulogu.

Kako je bijes naroda rastao, pobunio se garnizon stacioniran u Sankt Peterburgu, carskoj prijestolnici. Izgubivši kontrolu nad gradom, caru su prišli šef njegove vojske i nekoliko članova parlamenta i izvršili pritisak da abdicira. Vlast je predana privremenoj vladi koju su predvodile liberalne snage.

Vidjevši Prigožinovu popularnost među Rusima, neki su također povukli paralele sa još jednom epizodom burne 1917. U augustu te godine, dok se privremena vlada borila da stekne kontrolu nad unutrašnjim poslovima zemlje, Lavr Kornilov, general pješadije koji je upravo bio postavljen za načelnika vojske zbog svoje popularnosti među vojnicima, odbio je izvršiti naređenja premijera Aleksandra Kerenskog.

Kornilov je tada pokušao marširati na Sankt Peterburg i preuzeti vlast, ali nije uspio. To je dodatno oslabilo vladu usred razbuktale ekonomske krize, društvenih prevrata i nadolazećeg poraza u ratu. Sve je to utrlo put boljševicima da iskoriste talas nemira među radnicima i vojnicima i preuzmu vlast u onome što je postalo poznato kao Oktobarska revolucija – historijski događaj koji je Putin dugo žalio.

Točkovi promjene su pokrenuti

Ruski predsjednik zaista ima razloga da se plaši paralela sa 1917. Rat protiv Ukrajine koji je pokrenuo prošle godine ne ide „prema planu“, kako je tvrdio ranije. Prošle godine je propao njegov blitzkrieg prema Kijevu i pokušaji da zauzme cijelu Ukrajinu na lijevoj obali rijeke Dnjepar i duž obale Crnog mora. Ove godine, njegove snage nisu bile u mogućnosti preuzeti kontrolu nad svim regijama Donjecka ili Luganska, koje je u oktobru proglasio dijelom Rusije.

U međuvremenu, Putin je izgubio jednog od svojih najefikasnijih vojnih komandanata u Prigožinu, i kako god pokušao da rekonstituiše grupu Wagner, malo je vjerovatno da će ona ostati moćna sila kakva je bila. To će vjerovatno pomoći Ukrajini, koja je nedavno krenula u protivnapad i oslobađa teritorije na istoku i jugu. Nakon Prigožinove pobune, Kijev je navodno uspostavio mostobran na lijevoj obali Dnjepra u regiji Herson i također je objavio uspjehe u regijama Donjeck i Zaporožje.

Ruska ekonomija je također teško pogođena zbog rata i sve duže liste sankcija koje su uvele Evropska unija, Sjedinjene Američke Države i njihovi saveznici. Postala je sve više oslonjena na izvoz u Kinu, koja nije bila voljna pružiti Rusiji značajna nova finansijska sredstva. Peking je također odugovlačio sa sporazumom o izgradnji plinovoda Snaga Sibira 2 koji Putinu očajnički treba da nadoknadi izgubljenu prodaju plina Evropi.

Sedmicu prije nemira, ruski mediji su izvijestili da kineske banke već ograničavaju transfere renminbija iz ruskih banaka u treće zemlje i Peking teško da će vidjeti bilo kakav podsticaj da se sada više veže za Putina.

Naravno, Kremlj još nije u krizi istih obima kakva je bila ona iz 1917. godine, ali tek treba da vidimo kako će se Prigožinova pobuna završiti. On je zaista povukao svoje borce iz Rostova na Donu i Voronježa, ali ostaje nejasno šta će biti s njim dalje. Optužbe za izdaju protiv Prigožina, koje je trebalo da budu odbačene u skladu sa sporazumom koji je sklopio sa Lukašenkom, navodno su i dalje na snazi.

Bilo je izvještaja da je on u Minsku, iako bjeloruski zvaničnici poriču da su svjesni njegovog dolaska i teško je vidjeti kako su mu mogli pružiti utočište s obzirom na ranija neslaganja između Prigožina i Lukašenka. Putin je poznat po tome što vidi izdaju kao neoprostivu, ali poduzimanje daljnjih koraka protiv Prigožina moglo bi dodatno destabilizirati situaciju. Kada jednom, da tako kažem, pustite duha iz boce, teško ga je ponovo vratiti unutra.

Također nije jasno šta će biti s Wagnerovim unosnim operacijama u Africi, gdje je grupa, kako se navodi, direktno uključena u iskopavanje zlata i drugih dragocjenih minerala. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov rekao je da će one ostati na snazi, ali se vjeruje da su uključene Wagner jedinice one koje su najduže služile Prigožinu i koje su mu vjerovatno najlojalnije. Ostaje da se vidi da li bi prihvatili novo rukovodstvo ili pružili otpor.

Prigožin je dva dana nakon akcije konačno prekinuo šutnju, obećavši da će Wagner nastaviti djelovati i navodeći da nije imao za cilj svrgnuti Putina. Te riječi bi bile nezamislive nekoliko dana ranije. Putin je ipak uspio preživjeti njegovu pobunu, ali primirje između njih dvojice moglo bi se pokazati kratkotrajnim. Točkovi promjene su pokrenuti i teško je predvidjeti kuda će odvesti Rusiju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.